Foto: Ana Batrićević /Novinarke protiv nasilja
Sve priče o ljubavima, prevarama i patosu su za malu djecu. Anis Kalajdžić je ubio Aldinu Jahić jer je smatrao da je njegova svojina i znao je da može. Tu nema tragičnog junaka, nema visokog stila, postoji samo kukavica – osoba čija je agresivnost sublimacija nemoći i latentna kompulzija koja zahtijeva potvrdu kroz nasilje
Piše: Denis Švrakić
Aldina Jahić ubijena je u nedjelju na Trgu Ivana Krndelja. Ubio ju je Anis Kalajdžić.
I svaki put kada zemlju potrese novi femicid, kada neki „ugledni mladić“, „iz dobre familije“, čovjek o kojem „komšije imaju samo riječi hvale“ ubije ženu koju je u svojoj privatnoj arhivi tretirao kao fasciklu, pokreće se poznata kanonada: tekstovi, analize, statusi – sve uobičajeno, sve prolazno, sve brzo zaboravljeno.
Istovremeno, u podzemlju naše svakodnevice odvija se već dobro uhodana seansa: zao, prljav, intelektualno tanušan mrijest ovog društveno-političkog abortusa, zaklonjen iza lažnih profila ili – još gore – pravih imena i prezimena, nepozvano deklamuje svoja „mišljenja“.
Obrazac je uvijek isti: zaklana, ustrijeljena ili na smrt isprebijana žena je potpuno kriva, ili sukriva, ili nije dovoljno nevina, jer se možebitno „kurvala“, ili je „zavodila“, ili je „zaluđivala“, ili – nešto, bilo šta, samo da krivica ne ostane gdje jedino pripada. A odgovornost? Ah, odgovornost je, kako reče Marks za vlasništvo, svakom po mogućnosti, svakome po potrebi – u teoriji pola-pola, u praksi on je živ, a ona mrtva.
Jer muškarac – lafčina, mamin sultan – naravno, uvijek je „zaluđen“. Uvijek zaveden, izmanipulisan, iziritiran, isprovociran. Njegov tankoćutni senzibilitet ne podnosi ženinu „pokvarenost“. Plače kao Damjanov Zelenko čim pomisli da mu je kaljavi obraz obeščašćen. Nekome će pasti na pamet da su mu bačene sihre, da je spavao na mrvama, ili da je zreo za visočkog hodže. Sve, samo da se ne izgovori jedna jedina riječ: odgovoran.
A onda se javi neotesani komentator, taj samozvani prorok obične pameti, mašinovođa ove naše čemerne lokomotive na putu prema nigdje, da nas pouči kako „ne treba nagađati“.
Ne zna se, kaže, šta se dešava „među dvoje ljudi“. On – ili ona, svejedno – tobože poštuje svetost bračne zajednice, pa neće „gurati nos u tuđu postelju“, taman da je muž vezao ženu za radijator ili silovao vlastitu kćerku. Za te apostole familijarne privatnosti, brak je hermetička komora: šta god da se unutra dešava, bog je svjedok, a komšiluk neka ćuti.
Uvijek tu mora biti neka tajna, neki privatni igrokaz, neka sablasna psihodrama koja je natjerala tog dejtonskog nesretnog epifenomena da počini nedjelo koje jeste nedjelo, ali… uvijek to prokleto ali. Štaviše, i on je, po njima, žrtva. Ako nečija, onda žrtva sebe samoga. „Uništi lik sebi život“, pišu, govore, cmizdre.
Jeb’o vam lik mater.
Prije dvije godine, region je stajao zgranut pred užasom: mladu ženu, Nizamu Hećimović, njen bivši partner Nermin Sulejmanović pronašao je u kući njene tetke, zarobio te odveo u usamljenu vikendicu u Sibovcu kod Gradačca, i tamo je brutalno pretukao – pred njihovom malodobnom kćerkom – a potom iz pištolja ubio dok je zločin prenosio uživo na Instagramu.
Prošle godine, Elvis Ćustendil je hladnokrvno ispalio šesnaest metaka u Azru Kahrimanović. I iste godine, Mehmed Vukalić je iz kalašnjikova ubio dvije žene i jednog muškarca.
Foto: Neke od žena ubijenih u femicidu
Mučno mi je nabrajati ubistva; tema se toliko puta ponovila da je svaka riječ već odjek praznine. Ali onda se uhvatim jedne slike koja me ne pušta: Aldina Jahić je posljednje minute svog života trčala. Trčala je niz goli kamen Trga Ivana Krndelja u Mostaru kao kroz kadar nekog Arđenteovog đalo filma.
U jednom trenutku, okrenula je ugao i ušla u mali kafić, tražeći spas ili barem predah – kafić koji bi se mogao lako zamisliti, sa stolicama poređanim uz prozor i blagim šumom razgovora i škripom vrata, mjesto gdje bi svako mogao na trenutak osjetiti sigurnost, a ona je tamo tražila život.
I u tom trku sadržano je nešto primordijalno: žena koja bježi da ostane živa. Da ne bude ubijena zato što želi da živi. Sve statistike, sve analize, sve radionice briše taj prizor – instinkt za život, neukrotiv i sirov, ono što Klariša Pinkola Estes naziva ženom koja trči za vukovima, ženom koja odbija da bude ukroćena, porobljena ili utišana.
U tom ogoljenom trenutku dopire nijema, očajna molba upućena ubici. Molim te, nemoj me ubiti. Dozvoli mi da živim. Dozvoli mi da dišem. Dozvoli mi da postojim. I dok riječi umiru na njenim usnama, na kraju tog trka pojavljuje se pitanje najstrašnije od svih: da li je uopšte znala zašto je ubijena?
Odgovor je nemilosrdno jasan u svojoj brutalnoj jednostavnosti: Anis Kalajdžić ju je ubio jer je znao da može.
Jer sve priče o ljubavima, prevarama i patosu su za malu djecu. Anis Kalajdžić ju je ubio jer je smatrao da je njegova svojina i znao je da može. Tu nema tragičnog junaka, nema visokog stila, postoji samo kukavica – osoba čija je agresivnost sublimacija nemoći i latentna kompulzija (Verdrängung, Narzissmus, Aggressionsinstinkt) koja zahtijeva potvrdu kroz nasilje. Tolstojev Podnišev iz Krojcerove sonate pokazuje isti arhetip: muškarac koji ubija jer vjeruje da mu žena pripada, dok njegova „muževnost“ ne postoji izvan bijesa i opsesije. I tu je cijela ironija – moć kojom raspolaže je prazna, a njegova „hrabrost“, ako je ikada i postojala, svedena je na kukavički čin oduzimanja života; narodski rečeno, pizdurina je.
I u svjetlu ubistva Aldine Jahić pomisao na slavni Pekićev esej O smrtnoj kazni nameće se kao jeziv i ironičan zaključak. Pekić piše o smrti kao konačnom, nepopravljivom činu, o ljudima i društvima koja se zaklinju u pravdu dok izvršavaju ono što nazivaju kaznom.
Slučajevi femicida pokazuju upravo obrnuto: neformalna smrtna kazna, izvedena rukom muškarca koji smatra da ima pravo oduzeti život, dok institucije i društvo gledaju, a odgovornost, iako formalno prisutna, uvijek biva razvodnjena i prikačena uz prazne, pseudo-moralne parole, opravdanja i post festum suočenja. U tom svijetu smrt postaje jedini konačni sud. Pekićeva misao o apsurdu savršeno se uklapa: život se oduzima, ali nijedna struktura ne uči, ne iskupljuje, ne spašava.
I dok žena trči tražeći samo ono što joj pripada po prirodi – pravo da živi – država ne preduzima ništa da valjano zakonski izreguliše problem, a društvo, nemoćno i indiferentno, postaje saučesnik.
Ipak, koliko god teorije podruštvljavanja krivnje pokušavale racionalizovati odgovornost, u praksi ona ostaje na muškarcu; on je taj koji drži težinu čina, a cijelo društvo, sa svojim neodgovornim promišljanjem i kulturnim patologijama, samo mu olakšava da je upakuje u iluziju prava.