){kind=link}
Nalazimo se usred krize istine. Povjerenje u javne institucije znanja (škole, tradicionalne medije, univerzitete i stručnjake) je na najnižem nivou ikada, a očigledni lažovi dobijaju političku podršku širom svijeta. Čini se da smo kolektivno prestali da marimo za istinu.
Piše: Frank Chouraqui
Nervoza demokrata pred ovom epistemološkom krizom djelimično je zasnovana na široko rasprostranjenoj pretpostavci da ideja demokratije zavisi od vrijednosti istine. Ali čak i ta pretpostavka ima svoju cijenu. Nažalost, demokratska tendencija da prenaglašava vrijednost istine ulazi u sukob sa drugim demokratskim zahtjevima. To nas vodi u kontradikcije koje postaju hrana za neprijatelje otvorenih društava.
Filozofi su predstavili nekoliko argumenata za ovu vezu između istine i demokratije. Najrasprostranjeniji je takođe i najgrublji: demokratija predstavlja sve stvari koje volimo, a istina je jedna od njih.
Ali postoje sofisticiraniji načini da se iznese ta poenta. Njemački filozof Jirgen Habermas tvrdi da zdrava demokratija ima deliberativnu kulturu i da deliberacija zahtijeva „tvrdnje o validnosti“. Kada govorimo o politici, moramo se potruditi da se uvjerimo da je ono što kažemo istina.
Marija Resa, filipinska novinarka i dobitnica Nobelove nagrade za mir, slično tvrdi da je demokratiji potrebna istina jer: „Bez činjenica ne možete imati istinu. Bez istine ne možete imati povjerenje. Bez sva tri, nemamo zajedničku stvarnost, a demokratija kakvu poznajemo – i svi značajni ljudski poduhvati – su mrtvi.“
Ali da li nam je zaista potrebna istina da bismo dijelili stvarnost? U praksi, većina naših iskustava zajedničkih stvarnosti nije uključena u istinu. Pomislite na mitove, susjedska osjećanja ili osjećaj zajedništva, možda čak i na religiju i svakako na krajnju zajedničku stvarnost: samu kulturu. Bilo bi teško tvrditi da dijelimo kulturnu stvarnost naše zajednice zato što je naša kultura istinita ili zato što vjerujemo da je istinita.
Neki bi mogli tvrditi da je demokratija vezana za istinu zato što je istina nekako neutralna. Naravno, populističko sumnjičavo mišljenje o stručnjacima često se izražava demokratskim jezikom: vrijednost istine je namjenjena podršci takozvanoj tiraniji stručnjaka.
Ali ključna stvar ovdje je da stručnjaci koji teže da kažu istinu, za razliku od lažova ili post-istinskih populista, moraju biti odgovorni. Oni su podložni pravilima istine. Demokratija je stoga potencijalno više vezana za odgovornost nego što je nužno za istinu.
„Smisao ljudskog napora“
Kako god bilo, problem ostaje da je, kao što i sami Resa i Habermas priznaju, smisao demokratije da promoviše „smislene ljudske napore“. Demokratija se bavi izgradnjom svijeta u kojem ljudi mogu živjeti ljudski. A to, što je ključno, ne može se postići samo istinom.
Istinski ljudski život zahtijeva ne samo znanje o činjenicama o stvarnosti, već i subjektivno razumijevanje svijeta i svog mjesta u njemu. Često zaboravljamo da, iako često idu zajedno, ova dva zahtjeva mogu i da se međusobno sukobljavaju. To je zato što se istina bavi činjenicama, dok se značenja bave interpretacijama.
Razumijevanje, za razliku od znanja, je pitanje kako gledamo na svijet, naših navika razmišljanja i kulturnih konstrukta – uglavnom identiteta, vrijednosti i institucija. Ove stvari ispunjavaju svoju funkciju da se osjećamo kao kod kuće u svijetu, a da pritom ne polažu nikakva prava na istinu.
Prečesto, demokratski duh diskvalifikuje ove stvari kao predrasude i sujeverje. Zagovornici demokratske istine bi trebalo da se sjete da je svijet koji demokratija pokušava da izgradi svijet smislenog ljudskog napora, a ne samo suvog znanja i utvrđivanja činjenica.
Aktuelni događaji su ilustrovali da previđanje ovoga ima strašne političke posljedice. Insistiranje na istini i devalvacija značenja doveli su do dobro poznate moderne depresije koja se često opisuje kao osjećaj otuđenja – prekid društvenih, istorijskih i tradicionalnih veza jedni sa drugima i sa samima sobom.
Ovo otuđenje je pružilo hranilište populistima i antidemokratama, koji se predstavljaju kao korektiv krize smisla. Nije slučajno što su teme, koje se ponavljaju u savremenom populizmu, pripadnost, tradicija, identitet, porijekl i nostalgija.
Doživljavamo krizu istine – ali se takođe suočavamo i sa krizom smisla. Kada prenaglašavamo istinu u odnosu na značenje, podstičemo osjećaj otuđenja i predajemo javnost u ruke njenih neprijatelja. Umjesto toga, mogli bismo se sjetiti da je posvećenost istini samo jedan, veoma djelimičan uslov za istinski ljudski život, između mnogih drugih, i da u skladu sa tim gradimo svoje demokratije.