Da li je De Niro Srbin, ili možda nije? Moguće je da sigurno nije, mada postoji mala šansa da jeste. Portali u regiji ponovo su posegnuli za lažima kako bi osnažili etnonacionalne tlapnje. Izgleda, ništa novo ‒ prije nekoliko godina, film Angeline Jolie je, po nekima, bio najbolje što nam se desilo nakon Daytona, a Monica Bellucci je propitivana kako uspijeva odoljeti Dodikovom šarmu
Piše: Aleksandar Brezar, analiziraj.ba
Jedna od najčitanijih vijesti koja se danima vukla po portalima pred samu novu 2016. godinu bila je da je oskarovac Robert De Niro ni manje ni više već ‒ Srbin. Vijest, zasnovanu na “naftalinskom” YouTube isječku De Nirovog intervjua u New Yorku prije sedam godina, prvo je oživio marginalni portal Bktvnews u Srbiji, da bi je na kraju prenio i Tanjug preko drugog srbijanskog portala, Sputnjika . Uskoro blagopočivši, ali, nažalost, nedovoljno brzo umirući Tanjug (ipak još uvijek govorimo o novinskoj agenciji jedne države) nije obavio ni osnovni novinarski zadatak provjere informacija. U tekstu se našao veliki broj apsolutnih nebuloza, poput one koja kaže da je Robert De Niro veliki ljubitelj “inspirativnog” Draže Mihailovića, “prvog gerilskog borca protiv fašizma”. Navod je, osim toga, i istorijski netačan, ali logika revizionistički orijentisanih medija nalaže da bi se velikom glumcu dalo oprostiti, jer se usput time može dalje prekrečiti domaća istorija…
Osjećaji Roberta De Nira
Metodom copy-pasteanja, navrat-nanos, brojni regionalni portali prenijeli su dalje ovu nazovi-vijest od Tanjuga, sve dok neko konačno nije pretražio strane portale u potrazi za navodnim “engleskim medijima” kojima je De Niro naširoko pričao o srpstvu i velikoj nepravdi nanesenoj istom narodu, i shvatio da izvor ove vijesti ne vodi nikud.
Nakon toga su ostali ‒ većinom bosanski i hrvatski portali ‒ osuli paljbu na kolege iz Srbije, pa se pretragom termina “De Niro Srbin” na Googleu može naći preko 67.000 članaka o tome. Da li je De Niro Srbin, ili možda nije? Moguće je da sigurno nije, mada postoji mala šansa da jeste. Nepravda o kojoj je navodni De Niro navodno govorio, zapravo, nije bila bombardovanje od prije 15 godina a propos Kosova, već bombardovanje glupostima čitalaca tih portala, koji praktično započeše i za tri dana završiše novi rat. Iako su o cijeloj gluposti napisani izrazito pristojni članci, posebno onaj Slobodne Evrope, oni su bili u manjini.
“ LAŽ JE MAJKA SRPSKIH TABLOIDA: Ne, Robert De Niro se ne osjeća kao Srbin!”, portala Bosnia Times, možda je najindikativniji naslov koji direktno ukazuje na mnogo veći i bitniji problem koji se da iščitati između redova ove itekako komične priče.
Problem autora ovog naslova i odgovarajućeg članka nije u iskorištavanju lika i djela osobe, koja je sa nama nepovezana ili marginalno povezana, za jeftinu propagandu, već hvatanje u laži onog etnonacionalno Drugog oko toga kako se De Niro osjeća i sa čime se identificira.
Baš kao što su u ovom slučaju srbijanski mediji potrčali koji će prije prigrliti svog novog brata po etnonaciji, s druge strane virtuelnog rova ‒ tj. jame koju su sami iskopali ‒ našlo se mjesta samo i isključivo za priču o njegovom nepripadanju tom etnonacionalnom toru uz odgovarajuće plaženje jezika. Najveći problem je, ipak, u tome da je ovo tek posljednji u nizu primjera svojatanja javnog imidža ili uradaka planetarno poznatih u svrhu promovisanja svog kao najboljeg i najvažnijeg, a što je, posebno u BiH, katastrofalno loša taktika.
U zemlji krvi i media
Prije nego što je režirala film In the Land of Blood and Honey/ U zemlji krvi i meda, Angelina Jolie je punila stupce domaćih portala isključivo u kontekstu fizički atraktivne žene sa elementima seksualne ovisnice, žene sa problematičnim odnosom prema ocu, a zatim i supruge i majke ‒ patrijarhalno, objektivizirano i nadasve površno. Nakon što je obznanjeno da Jolie režira film o silovanjima u ratu u BiH, predstavljena nam je i druga strana priče, pa se prestalo (ili barem smanjilo) sa objektiviziranjem, i počelo sa glorificiranjem.
Mediji su, nažalost, i tada zauzeli etnonacionalne barikade: za vrijeme prikazivanja brojale su se prodane karte u Srbiji (gdje se upalo u paradoks, pri čemu se čas izvještavalo da je u Beogradu za premijeru filma prodano samo 12 ulaznica, da bi već u narednom članku rečeno da je Joliein film četvrti najgledaniji u Srbiji i Crnoj Gori), špekulisalo o mogućoj zabrani filma u Republici Srpskoj , a ogroman se prostor dao političkim i politici bliskim ličnostima za manipulisanje čitavom pričom. Išlo se toliko daleko da je portal Klix 15. februara 2012. objavio intervju sa tadašnjim reisu-l-ulemom, Mustafom Cerićem, megalomanskog, a ničim opravdanog naslova: “Film Angeline Jolie je najbolje što nam se desilo nakon Dejtona”.
Iako treba naglasiti da je humanitarni rad Angeline Jolie izuzetno pozitivan, i sigurno je da je uspio bar donekle osvijestiti širu publiku o problematici ratnih zločina prema ženama, teško je pronaći ijedan kritički izbalansiran članak o samom filmu na najčitanijim portalima u periodu kada je ova priča bila aktuelna. Niko se nije usudio kritikovati sporni naslov filma, koji pojednostavljuje naš životni prostor na “krv i med” ‒ dakle, na gorko i slatko, brutalno i lijepo ‒ što je osnovna karakteristika balkaniziranja, tj. svođenja naše istorije na najbanalniju moguću razinu nerazumljivih i dalekih plemena.
Nije se previše raspravljalo ni o sadržaju filma, koji na ekstremno stereotipan način prikazuje jednu od najosjetljivijih tema ‒ sistematsko silovanje, koje je upravo u haškim slučajevima iz našeg rata po prvi put okarakterizirano kao ratni zločin. Za daleko kvalitetniji i širi prikaz ove tematike dovoljno je spomenuti epizodu I Came Here to Testify dokumentarnog serijala američkog PBS-a pod imenom Women, War and Peace. Ovaj dokumentarac uključuje lična svjedočanstva žrtava sistematskog silovanja, te sadržajne intervjue sa onima koji su se svojski trudili da počinioce ovih zločina izvedu pred lice pravde i osude u skladu sa učinjenim.
O ovom iskrenom, teškom i nadasve mučnom, ali i kvalitetnom dokumentarnom uratku nije pisao baš niko, jer za njega nije vezano nikakvo veliko ime. Jer, kako bi onda, naprimjer, reis Cerić govorio o tome kako je teško disao slušajući prave žrtve silovanja u Foči, prethodno prošetavši crvenim tepihom? Ko bi ga uopšte intervjuisao? I kako bi se, sa druge strane, stvarao dalji razdor među stanovnicima ove države pričom o mogućoj entitetskoj cenzuri?
Motivacija za ovakvo medijsko pokriće više je nego očita: pojedincima je dobro došla medijska pažnja, portalima likeovi i klikovi, a sve na račun daljeg podgrijavanja višedecenijskih tenzija. Na kraju, niko od medija nije rekao da je važna prilika za pomirenje kroz istinu poslužila za stereotipnu dramatizaciju koja će, mimo naših krajeva, biti vrlo brzo zaboravljena po izlasku iz multipleksa.
Kako je Monica Bellucci odoljela Miloradu Dodiku
Dalje podgrijavanje korištenjem istih metoda odvilo se po sistemu “i mi konja za trku imamo”. Nije trebalo dugo da u Republici Srpskoj, tj. alfa i omega Milorad Dodik, pronađu ono što smatraju ekvivalentom Jolie u Monici Bellucci, glavnoj glumici u novom filmu Emira Kusturice, On the Milky Road/Na mliječnom putu. Scenario vrlo sličan, glavne uloge vrlo slične, pa je tako logično da će režija u vidu medijskog pokrića biti vrlo slična. Tako su portalski naslovi u RS-u prepuni hvalospjeva, ovaj put same glumice, a na konto etnocentrične politike. Najkatastrofalniji je svakako intervju u Nezavisnim, čiji je izvor beogradska Politika, od 15. avgusta 2013., pod naslovom “Monika Beluči: Patnja pod Turcima vas je ojačala!” Treba napomenuti da su naslov i intervju u Politici dosta drugačiji, do te mjere da ih vrijedi uporediti. U Politikinom originalnom intervjuu, Bellucci je rekla:
Znam da istorija nije bila blagonaklona prema ljudima na ovom podneblju, pogotovu ne na kraju 20. veka. Evropa je znala samo da osuđuje ono što se dešavalo ovde, a nije imala najbolji uvid u to. Kada je na jednom ovakvom prostoru toliko etničkih grupa, nije moglo da ne dođe do sukoba. Pod Turcima ste bili 500 godina, a istrajali ste. Znam da vam nije bilo lako proteklih decenija, ali čini mi se da su vas sukobi koje ste preživeli dodatno ojačali za dalju budućnost. Koliko vidim po ljudima u Trebinju, osmeh im je na licu, nadaju se boljim vremenima.
U uređenoj verziji u Nezavisnim, Bellucci je izjavila sljedeće:
Znam da istorija nije bila blagonaklona prema ljudima na ovom podneblju, pogotovu ne na kraju 20. vijeka. Evropa je znala samo da osuđuje ono što se dešavalo ovdje, a nije imala najbolji uvid u to. Pod Turcima ste bili 500 godina, a istrajali ste. Znam da vam nije bilo lako proteklih decenija, ali čini mi se da su vas sukobi koje ste preživjeli dodatno ojačali za dalju budućnost.
Kontekst je generalno isti, i evidentno politički upitan, a vjerovatno je glumica, koja očito nije pretjerano informisana o dešavanjima u bivšoj Jugoslaviji u proteklim decenijama, dobila ulazne informacije od osoba iz okruženja. Interesantne su dvije uredničke odluke Nezavisnih. Prva, uklonjena je rečenica o etničkim grupama i obaveznom sukobu, čime su Nezavisne sasvim slučajno uklonile balkanizirajući stereotip o neizbježnosti onoga što nam se desilo. Kao poseban paradoks ističe se posljednja rečenica o Trebinjcima koji se “nadaju boljim vremenima”, pa se čini da se urednik odlučio srezati optimističan ton da se domaći čitaoci ne bi previše radovali. Atmosfera straha, čini se, održava se i kroz najbanalnije detalje.
Da političari imaju parazitski odnos prema stranim zvijezdama posebno se vidi u članku “I Monika Beluči dočekala Dodika”, ponovo iz Nezavisnih, od 19. avgusta 2014., te u članku naslovljenim sa “Monika Beluči: Dodik je šarmantan!”, od 19. januara 2013. U oba članka, a uz prigodne fotografije, o predsjedniku RS-a pričalo se u superlativima, dok su se posebno isticali komplimenti, iako je svakome jasno da se većinom radilo o standardnoj glumačkoj kurtoaziji. U drugom tekstu postoji zabrinjavajuće visok nivo patrijarhalnih očekivanja, po kojima su alfa muškarci apsolutno neodoljivi bukvalno svakome. “Kako ste mu odoljeli?”, upitana je Bellucci. Već tri reda niže, jasna demarkacija mjesta žena u idealnom etnonacionalnom društvu promovisana je u priči o Bellucci u kontekstu njene ljepote, te njenog odgovora o ulozi majke i supruge.
Vrijedi spomenuti da se čitava priča o dočeku šarmantnog Dodika treba čitati kao odgovor na činjenicu da su, jednako apsurdno, Angelinu Jolie dočekali članovi Predsjedništva BiH. Njihove zajedničke fotografije vrlo brzo ismijane su na društvenim mrežama. Isto je doživio i premijer Srbije Aleksandar Vučić kada je primio zvijezdu akcione “B” produkcije devedesetih, Stevena Seagala.
Laž, holivudska ili neka druga, ostaje laž
Nakon svega, mora radovati činjenica da medijskim konzumentima postaje sve jasnije da su ovakvi medijski istupi puko skupljanje poena pred glasačkim tijelom na najmizerniji mogući način – selfijima sa rijetkim zvijezdama koje zalutaju u naše krajeve – i vrlo je upitno dokad će to funkcionisati. Postavlja se pitanje zašto mediji takve manipulacije uopšte dozvoljavaju? Odgovornost prema javnosti i društvu u cjelini mora biti ispred palanačke senzacije. Na kraju, mora se reći da je jedna stvar ipak donekle tačna: laž – i to holivudska – majka je svih portala koji, direktno ili indirektno, zauzimaju stranu jednog etniciteta u odnosu na ostale. Žalosno je da na kraju od te laži profitiraju svi, osim samih građana.