Davor Dragičević – čovjek sa misijom

Davor Dragičević više nije samo otac koji je izgubio svoje dijete, postao je čovjek sa misijom mnogo većom od pravde za njegovog sina. “Pravda za Davida” postala je borba za dostojanstven život svih nas. “Ovo je demokratija gospodo! Pogledajte!”, odzvanjao je danas Davorov glas sa trga.

Autor: Impuls 

David Dragićević je prvo nestao, odnosno njegovi roditelji su prijavili da se nije vratio iz večernjeg izlaska tokom vikenda. Organizovana je potraga koja je trajala nekoliko dana i već to je na neki način pokrenulo ljude. Nestanak je uvijek obavijen velom misterije, pa se o tome pričalo, nagađalo, šta se moglo dogoditi… Ljudima je to privlačno, ta neizvjestnost u kojoj većina priželjkuje sretan kraj. Nekoliko dana Banjaluka je živjela tu neizvjesnost, a onda je pronađen leš, za koji se utvrdilo da je Davidov. Čekalo se na policijski izvještaj, šta se dogodilo dvadesetjednogodišnjem mladiću?

Mimo svih očekivanja javnosti, na pres-konferenciji policija je pokušala da od žrtve napravi krivca. Učinili su to i pojedini mediji i agencije, kao Srna koja je vijest sa pres-konferencije prenijela pod naslovom “Dragičević se potukao, opljačkao kuću i skočio u rijeku”. Neobjektivno, neprofesionalno i bahato. Policijska “osuda žrtve”, represivna “osuda žrtve”, izazvala je reakciju kod građana/ki. Pokrenula se FB grupa koja sada broji preko 70 000 članova, počela su okupljanja na Trgu Krajine u Banjaluci, prikupljanje novčanih sredstava za pravnu pomoć, okupljanja u drugim opštinama i gradovima…

Ljudi su povezali ovaj slučaj sa nekim nerješenim ili sumnjivo riješenim ubistvima i to je pored suosjećanja sa gubitkom djeteta izazvalo bunt, koji nije smirila ni posjeta predsjednika Dodika porodici, pokušaji da se David predstavi kao “problematičan momak”, pa ni saopštenje roditelja koje se nekima učinilo kao odustajanje. Svakodneva okupljanja na trgu su se nastavila. I traju, svaki dan u 18 časova.

Ne mogu da pretpostavim kako se osjećaju Davidovi roditelji i sasvim iskreno, ne želim. Dovoljno je da se sjetim vremena kada je moja kćer bila tih godina. Kada bi “zaglavila” sa rajom, a ne bi se javila. Dešavalo se to rijetko, “crkla” bi joj baterija, nekada bi zaboravila, ali ja još pamtim taj osjećaj u stomaku, taj nemir koji pali utrobu.

Već sam viđala ljude koji su izgubili djecu. Neki bi nestali u tmini trajanja, prazne ljušture koje čekaju svoj fizički kraj. Viđala sam i one koji bi ostali pribrani, ali Davidovi roditelji su mnogo više od toga. Mislim da ljude strašno privlači baš ta pribranost, fokusiranost, hrabrost i odlučnost. Ima nešto iskonsko u toj borbi roditelja da zaštite dijete. Iako Davida više fizički nema, oni se bore da zaštite ono što je on bio, a to nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.

Dok majka Suzana dominira na FB grupi, otac Davor je svaki dan na trgu. U bijeloj majici sa likom svoga sina i natpisom “Pravda za Davida”, on govori. Bez straha, ali i bez srdžbe i želje za osvetom. On traži istinu i pravdu. Govorili su i mnogi drugi čija su djeca stradala, a u policijsko objašnjenje njihove smrti sumnjaju. Svaki dan se čitaju statusi sa FB grupe i pisma koja roditelji dobijaju. I svaki dan on se mijenja. Davor Dragičević ruši predrasude, o ljubavi i različitostima, uči nas šta je građanska hrabrost.

Malo srce na trgu, u kome je Davidova fotografija i upaljene svijeće, postalo je kao neko svetilište oko koga se ljudi okupljaju već oko pola šest. Čekaju Davidovog oca.

Davor Dragičević više nije samo otac koji je izgubio svoje dijete, postao je čovjek sa misijom mnogo većom od pravde za njegovog sina. “Pravda za Davida” postala je borba za dostojanstven život svih nas. “Ovo je demokratija gospodo! Pogledajte!”, odzvanjao je danas Davorov glas sa trga.

Vide, svaki dan. I čuju, kako pljesak postaje sve jači i glasniji. Ćute, jer se boje. Ničega se ta gospoda ne boje više od čovjeka sa misijom što na trgu traži istinu, pravdu i dostojanstven život, za sve nas. 

piše: Mirjana Tešanović