Zvali su ga Veliki rat – rat koji će završiti sve ratove! Kasnije je, ipak, samo preimenovan u Prvi svjetski rat. Ono što jeste taj Rat završio bila su četiri velika europska carstva: Njemačko, Rusko, Austro-Ugarsko i Osmansko.

Ova posljednja dva su ostavila neizmjeran otisak na društvo Bosne i Hercegovine. Naročito tu treba podcrtati Osmansko carstvo koje je ove prostore pokorilo još u srednjem vijeku i sa sobom donijelo ne samo imenice koje koristimo da opišemo predmete u spavaćoj sobi, već i posve novu religiju – islam. Ovisno o tome kome se obratite, o ovom periodu možete obično dobiti jedan od dva opisa koji grubo parafrazirano zvuče ovako:

– pet stotina godina ugnjetavanja kršćanske nejači, ili

– liberalni, vjerski tolerantan, intelektualno i higijenski osviješten darodavac.

Nije neka misterija da su ovakvi oprečni stavovi proizvod sagledavanja povijesnih iskustava kroz vjersku vizuru.

U savremenoj Bosni i Hercegovini, vjerski sastav stanovništva prema najskorijem popisu stanovništva koji je obavljen 2013. godine izgleda ovako:

– 50.7% stanovništva su muslimani,

– 30.75% stanovništva su pravoslavci,

– 15.19% stanovništva su katolici,

– 1.15% stanovništva su pripadnici ostalih religija,

– 1.1% stanovništva su ateisti ili agnostici. Ostali se nisu izjasnili.

Dakle, Bosna i Hercegovina je izrazito religiozno društvo. Ne samo da religija informiše poglede na društvo i prošlost, nego je u Bosni i Hercegovini religija izrazito povezana sa nacionalnim, odnosno, etničkim identitetom. No, jedan mali procenat stanovništva je raskrstio, alahimanetirao, sa religijom ili uopće religije nikada nije ni imao.

Kako ateisti i nereligiozni gledaju na vjerski ”suživot”, ako se on kao takav može opisati? Kako sebe vidimo u odnosu sa vjernicima i kako oni vide nas?

Koliko mi je poznato, nema nekih ozbiljnijih istraživanja o tome. Naglasak stavljam na ”ozbiljnijih”, jer posmatrano prvenstveno iz ličnog iskustva, takva istraživanja se obično svode na ankete sa binarnim opcijama tipa ”Da li biste odobrili da vaša sestra, kćerka ili šta već stupi u brak sa X?”, pa se onda iz rezultata imputiraju određeni zaključci shodno nahođenju anketara, a ne anketiranih.

Ipak, iako su nam Bog i velika pitanja upitni, mi jesmo stvarni i neki opipi našeg mnijenja postoje u vidu diskusija na internetu i poneke ankete. Jednu takvu seriju kratkih intervjua u Tuzli je, već poodavno, obavio Radio Kameleon. Tamo se po prvi put u javnosti našlo i moje ime, moje prve javne misli o ovoj temi. Tuzla je, inače, nakon Sarajeva vodeći grad u BiH po broju ateista. Ovo su anegdotalna, ali prava iskustva i odraz pojedinačnih mišljenja. Ako ih sagledamo možemo pronaći neke zajedničke imenitelje. Naročito upadljivi detalji su naglašeni podebljanim slovima.

Pa tako, jedna studentica navodi da je njeno ”odrastanje bilo ispod staklenog zvona” ili je ”samo s vremenom naučila izbjegavati ljude pune mržnje i ogorčenja”, ali i da nikada nije bila dovedena u situaciju gdje bi bila napadnuta verbalno ili fizički zbog svojih uvjerenja te se nada da se to neće promijeniti. Jedan magistar farmacije, čiji ateizam neću dovoditi u pitanje, iako spominje nekakvu umnu povezanost ljudi kroz univerzalnu energiju, navodi da mu biti ateist u Tuzli ne predstavlja nikakav problem te da se ne susreće sa nekom vrstom diskriminacije, a i većina mlađih generacija koje poznaje su zapravo ateisti. Navodi da su jedini konflikti koje je imao bili sa ”ekstremno religioznim osobama” i da ne nameće svoju nereligioznost religioznim osobama, jer ”jedino tolerancija omogućava suživot na kulturološki raznolikom mjestu”. Jedna profesorica engleskog jezika daje jako detaljan i obiman odgovor za koji smatram da pokriva ključna pitanja pogleda ateista na vjernike i obrnuto. Za nju, biti ateista u njenom okruženju ne predstavlja nikakav problem i u nekoliko situacija kada se pred nepoznatim ljudima izjasnila kao ateistkinja imala je prijatnu recepciju, jer su se te osobe zamjerile separaciji i problemima prouzrokovanim religijom na ovim prostorima. Kao ateistkinji joj smetaju stvari poput vjeronauke u školama i što je tokom Ramazana društveni i zabavni život praktično nepostojeći, a posebno kada padne na ljeto jer bi mnogi nevjernici voljeli otići na koncert ili festival, a to je stvar koja smeta vjernicima i za njih predstavlja blud. Često je vjernici po saznanju da je ateistkinja propituju u šta vjeruje i šta joj je smisao života. Ona smisao života vidi u sreći i malim zadovoljstvima u životu i priznaje da takav odgovor možda nije dovoljno definisan, ali zna da joj smisao života nije da robuje nekom uzvišenom biću u nadi da će biti milostivo da joj podari vječnu sreću u nekom drugom životu. Religiju shvata kao ”sredstvo kojim se modifikuje ljudsko ponašanje tehnikom zastrašivanja, a ako je nekome potrebna religija da bi bio dobar čovjek, definitivno ne vidi smisao u tome”. Jedna studentica navodi da je odgajana u porodici u kojoj su oba roditelja ateisti, ali se već ”zasigurno” u najranijoj dobi susretala sa vjernicima, no to nije igralo nikakvu ulogu u njenom životu. “Zasigurno“ je dakako ovdje ključna riječ, jer studentica nije posve sigurna, pa već u narednoj rečenici se prisjeća svog prvog susreta sa vjerom – događaja kojeg se sjeća sa velikim stepenom sigurnosti. Na početku prvog razreda osnovne škole, đaci su bili podijeljeni u dvije grupe: islamski vjeronauk i religijska kultura. Ona je završila u potonjoj grupi i djeca u školi su je počela gledati i govoriti kako bi trebala vjerovati u Boga. Jedan student je primijetio da biti ateist u TK u BiH predstavlja ”odstupanje od zacrtane nacionalno-religijske norme koja je trenutno prihvaćena u našem društvu. Zahvaljujući tome, vrlo često dolazi do stvaranja predrasuda i stereotipa o ateistima u našem konzervativnom društvu, sa kojim ponekad baš i nije ugodno živjeti neki miran i normalan privatni život.” Navodi i da, osobno, u Tuzli nikada nije doživio bilo kakvu diskriminaciju zbog toga što je ateist. Ovaj posljednji spomenuti sam bio ja – glavom i bradom.

Summa summarum, ovaj throwback mi sada jasno govori da, generalno, oprezno navigiramo kroz jako religiozno društvo i ne iskušavamo nasilje i diskriminaciju. No, važno je imati u vidu nekoliko opaski koje se protežu kroz navedena iskustva za koje autori možda nisu ni svjesni. Naši društveni krugovi su pretežno sastavljeni od istomišljenika, tj. od drugih ateista, slično kao što se i vjernici druže sa pripadnicima svoje religije. Naše poglede, pa i puku činjenicu da smo ateisti, dijelimo pretežno sa drugim ateistima. To je nepoznata činjenica vjernicima, izuzev ako se eksplicitno ne spomene. U odsustvu kakve eksplicitne deklaracije, presumira se da smo vjernici, a pripadnost vjeri se isključivo pretpostavlja na imenu, prezimenu ili kombinaciji imena i prezimena. Lična imena su veoma jak indikator nečije vjerske pozadine. Moglo bi se reći da zapravo ne postoje vjerska imena, već da muslimani djeci pretežno daju turska, perzijska i arapska imena, dok kršćani djeci nadijevaju grčka, slavenska, germanska, hebrejska i druga imena. Pedanti bi se na tu činjenicu prilijepili, k’o vampirski šišmiš na govedo, ali ista lica ne bi imala nikakvih problema da u većini slučajeva procjene vjersku demografiju nečije porodice. Evidentno je da se očekuje, ne samo da slijedimo neku religiju, već i da se opravdavamo kada otkrijemo da smo ateisti i da ”poštujemo”, preciznije rečeno – da se pokoravamo, pogledima sa kojima se ne slažemo, ili čak smatrano gnjusnim.

Uopće nije začuđujuće što je jedna doživotna ateistkinja već kao prvačić osnovac iskusila nalete upita i pritiska vezanih za njenu nereligioznost. Kao predškolac očekivano i nije imala prilike da raspravlja o jednoj intimnoj temi kao što je religija. Njoj je religija imputirana kao pretpostavka, a da je se o njoj nije ni pitalo. Kada je već počelo osnovno obrazovanje, prisiljena je da bira u koji će tor biti segregirana. Za očekivati je da će se nereligiozna djeca u odsustvu drugih izbora opredijeliti za izučavanje religija generalno, jer u takvom okruženju se može očekivati, kako debata, tako i koncept, da su neki ljudi ateisti. U uže postavljenim predmetima za specifične religije, jedini dodir s ateizmom su lekcije o ovozemaljskim i zagrobnim kaznama za njihovu drskost, odmetništvo i grijeh.

Ateizam, najprostije, znači nevjerovanje u Boga. Razumni ljudi, dakle – i vjernici, reći će vam, recimo, da krilati konji poput Pegaza iz grčke mitologije ne postoje. Ili da Snjeguljica nikada u stvarnom životu, zapravo, nije zagrizla tu jabuku. Sav taj razum, kod vjernika barem, leti kroz prozor kada je (njihova) religija u pitanju i kada se identični koncepti pojave u istim. Ateisti često svoje shvatanje o religijama izražavaju na način da iste smatraju bajkama. Od nas se očekuje da budemo jako susretljivi prema svemu – od nadnaravnih tvrdnji, do citata koji predviđaju mučenja i smrt za ljude poput nas. Mišljenja sam da nema te izopačenosti i ljudske pakosti i zla koje neće naći široku odbranu onako kako bi onda kada se odjene u ruho religije. Za suprotno mišljenje se dobivaju etikete raznih ”-izama” i ”-fobija”, a u najgorem slučaju i prijetnje smrću zbog hajki na društvenim medijima.

Za sigurnost i prava koja imamo kao ateisti, smatram, imamo ih uprkos vjernicima, a ne zahvaljujući vjernicima. Povijesno gledano, u izrazito religioznim društvima za nas nije bilo mjesta. Nijedna vlast nam ne bi odobrila brak. Naša djeca bi bila kopilad. U nekim sredinama bi bili ubijeni, pretučeni ili prisiljeni da praktikujemo religiju sa apsolutnom indiferentnošću vjerskih zajednica. Čak i onda kada bi “preselili na onaj svijet“ služili bi samo za forsiranje volje onih koji još obitavaju na ovozemaljskom. Ne trebamo čak ni gledati u daleku prošlost da vidimo šta misle o nama. Koliko su isti susretljivi prema nama, govori i činjenica da na prvobitnoj formi upitnika za prethodno spomenuti najskoriji popis stanovništva uopće nije bilo opcije da se čovjek izjasni kao ateist. Pored toga, ostavljena je i opcija da se navede vjerska pripadnost za drugoga, tako da su neki ateisti od strane voljenih, iz “pristojnosti i normale“ – završili popisani kao vjernici. Ovo sa sigurnošću govorim, jer blisko poznajem barem jednu osobu koja je ovako skončala. To je ista ona osoba koja je poodavno trabunjala u prazno, o zacrtanim nacionalno-religijskim normama.

Autor: Damir Omerbegović, Prometej.ba