Dok nam pažnju privlači dnevna politika, posebno izjave naših političara, koje su već odavno više glupe nego smiješne, problemi sa izbjeglicama ili ono što zovemo „visoka politika“, čini mi se da nam promiču neke vijesti koje, kada ih poslažemo, daju malo drugačiju sliku BH društva, ne tako mračnu i beznadežnu kakva nam se odavno čini.
Piše: Mirjana Tešanović
Plenumi
Sjećate li se plenuma nakon protesta u Tuzli i Sarajevu. Neki su ih tada kritikovali, neki podržavali ali najviše je bilo onih kojima ništa ne valja, pa ni plenumi. Polako su pali u zaborav, ali je činjenica da su se dogodili i ostavili neki pozitivan trag.
Poplave
Poplava se sigurno sjećate. Tada smo pokazali da možemo brže, efikasnije i pametnije da se organizujemo od cijelog državnog aparata. Vijesti smo širili brzinom svjetlosti. Gdje su potrebni spasioci, kome i kakvi lijekovi, hrana, odjeća, obuća… Automobili su non stop jurili cestama raznoseći pomoć, rafteri nabujalim rijekama donoseći mnogima spas.
Humanitarni rad
Već odavno „nevidljivi“ ljudi pomažu bolesnima i siromašnima preuzimajući na sebe obaveze zdravstva i centara za socijalni rad.
JMBG protesti
I protesti zbog problema oko matičnog broja pali su u zaborav, ali sigurna sam da su ostavili dubok trag. Čini mi se da se nakon toga, prije svega zbog tragičnog epiloga izazvanog problemom koji su stvorili bahati, bezosječajni političari, mnogo više ljudi uključilo u razne oblike humanitarnog rada.
Picin park
Protesti za Picin park u Banjaluci trajali su mjesecima, ali park je nestao a mjesto njega niklo betosnko zdanje. Činilo se da je “bitka” izgubljena. Međutim, vremenom se pokazalo da su građani Banjaluke, koji su tada protestovali, poznati još i kao šetači, bili u pravu kada su tvrdili da je izgradnja objekta od samog početka bila nezakonita. Prvo je to potvrdio sud, osudivši pravosnažno Mileta Radišića, vlasnika objekta, zbog malverzacija sa zemljištem Medicinske elektronike koje je dio parcele na kojoj je objekat izgrađen. Iako je Radišić još u bjekstvu od trogodišnje zatvorske kazne, bila je to potvrda šetačima da se građanski aktivizam ipak isplati. Nakon što je M:tel otkazao ugovor o zakupu ovog objekta, navodeći kao razlog i ono na šta su šetači od samog početka ukazivali, bilo je jasno da građani ipak mogu promijeniti tok stvari.
Bitka za Sutjesku
Bitka za Sutjesku počela je Odlukom Vlade da se u Nacionalnom parku Sutjeska grade mini hidroelektrane. Mnogo truda i rada uložili su iz Centra za životnu sredinu Banjaluka kako bi stigli do presude Okružnog suda u Banjaluci koji je poništio Rješenje o odobravanju Studije uticaja na životnu sredinu malih hidroelektrana planiranih u kanjonu rijeke Hrčavke u Nacionalnom parku Sutjeska. U tome su im pomogli I građani koji su se odazvali potpisivanju peticije “Hidroelektrane u Nacionalnom parku Sutjeska nisu javni interes”. Peticiju je potpisalo preko 6 000 građana.
Nakon presuda Okružnog suda u Banjaluci, Vlada RS donijela je zaključke, kojim obustavljaju čitav postupak izdavanja daljih dozvola dok se ne usvoji Prostorni plan područja posebne namjene za Nacionalni park Sutjeska. Znači to da se dalji postupak dodjele dozvola neće nastaviti dok se ne usvoji prostorni plan koji je dva puta na inicijativu ove organizacije povučen sa dnevnog reda Narodne skupštine RS.
Ne damo Unu!
I za ljepoticu među rijekama Unu, građani su vodili bitku nakon što je Gradsko vijeće Grada Bihaća usvojilo Prijedlog Odluke o davanju saglasnosti za pokretanje postupka dodjele koncesije Javnim natječajem za projektovanje, izgradnju, upravljanje i prijenos mHE na lokalitetu Martin Brod i Dobrenica. Građani su se takvoj odluci usprotivili i pozvali Gradsko vijeće da odluku poništi.
A onda se dogodila Pobjeda za Unu! .Na vanrednoj sjednici Gradskog vijeća Bihać na kojoj se razmatralo o Odluci o davanju saglasnosti za mHE na Uni u Martin brodu i Dobrenici, ova Odluka je stavljena van snage!
Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine
Kada je prije tri godine zatvoren Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine većina građana je bila u šoku. Činilo se da sve dublje tonemo u mark zaborava vlastitog postojanja. Ali, nisu se svi rukovodili onom “ne može ništa promijeniti”. Trebalo je vremena da se promisli i organizuje građanska akcija “Ja sam Muzej”
U okviru akcije 3.000 ljudi prošlo je kroz muzej. Radile su se brojne art akcije, predavanja, filmske projekcije, večeri poezije, koncerti. Pokazalo se da ovo itekako može biti živa institucija u kojoj se pored blaga koje ima, mogu vidjeti i neke manifestacije.
Tako je Zemaljski muzej BiH 27. augusta otvorio svoja vrata za posjetioce izložbom fotografija Zijaha Gafića.
“Svi su ispočetka bili skeptični, ali smo vjerovali u to šta radimo. Mislim da je ovo velika građanska pobjeda i dokaz da možemo zajedno napraviti nešto. Navikli smo da zajednički pokušaji završavaju u apatiji, a sada mislim da smo zajedno pokazali da smo jako veliki kad nešto hoćemo” rekla je tom prilkom Ines Tanović-Sijerčić, projekt koordinatorica Udruženja Akcija.
Banjalučani su rekli NE izgradnji pravoslavnog hrama u Boriku!
Kada je na inicijativu Srpske Pravoslavne Crkve Opštine Banjalučke, kojom su bile iskazane potrebe za izgradnjom Pravoslavnog hrama sa pratećim objektom na lokaciji naselja Borik, nastala i potreba za izmjenom dijela regulacionog plana, građani su reagovali veoma brzo.
Parcela za koju je interes pokazala Pravoslavna crkva ima dugu tradiciju dječjeg igrališta i zelene površine na kojoj stanari okolnih zgrada provode svoje slobodno vrijeme. Ujedno je i jedina veća javna površina parkovskog tipa u ulici Vojvode Živojina Mišića.
Sa druge strane, stanovnici ovog područja koje obuhvata plan, već imaju na raspolaganju tri vjerska objekta (Crkva Rođenja Presvete Bogorodice – Rebrovačka crkva, Crkva Svete Trojice i Hram Hrista Spasitelja) u krugu od 1 km.
Na Javnoj raspravi održanoj prije par dana u Vijećnici Banskog dvora u Banjaluci, dogodilo se nešto potpuno neuobičajeno kada su u pitanju javne rasprave, Vijećnica je bila premala da primi sve zainteresovane za finalnu javnu raspravu kojom je predviđeno da građani kažu šta misle o izgradnji pravoslavnog hrama u naselju Borik.
Banjalučani su rekli NE izgradnji pravoslavnog hrama u Boriku, te da će se boriti za svoju zelenu površinu.
Pišući ovaj tekst monogo toga sam sigurno izostavila a akicije koje sam navela ne smatram najzančajnijim, samo sam ih slagala spontano, rukovodeći se svojim sjećanjem.
Svaka akcija koju građani pokrenu je jednako važna, samo mi se čini da ove koje sam izdvojila pokazuju da možemo da djelujemo praktično u svakom segmentu društeveno političkog života, i u situacijama koje zahtijevaju temeljite i duge pripreme da bi dale željene rezultate ali i u onima koje sekundama odlučuju o životu i smrti.
Nema neuspješne akcije. Ako nešto nije dalo rezultat koji smo željeli ne znači da nije uspjelo. Prvi koraci su uvijek teški i iz njih učimo, učimo kako i kojim putem, učimo da prevaziđemo vlastiti ego, jer rad za opšte dobro nije mjesto za “5 minuta slave” i ne treba vođu. Potrebni su stručni, odgovorni i vrijedni ljudi pa ni podrška građana neće izostati. Potrebno je i znati izabrati “pravi zajednički interes”.
Ovo je još uvijek zemlja dubokih podjela i one se ne mogu prevazići nekim “velikim političkim projektima”. Nekada mi se čini da smo mnogo vremena izgubili upravo sa tim, često sa strane nametnutim, i potpuno pogrešnim pokušajima da se neke promjene dese.
Moramo se osloboditi i nekih sasvim nerealnih očekivanja. Ako u Tuzli protestuju radnici, nije nužno da se to desi i u Banjaluci, kao što ni u Sarajevu ne moraju protestovati borci ako to čine u Banjaluci. Zapravo su to samo dijelovi jednog mozaika koji nam daje opštu sliku stanja u društvu i potrebe za suštinskim promjenama.
Svi navedeni događaji ukazuju na to da se polako gradi jedan paralelni sistem u kome građani polako “uzimaju nazad svoja prava i obaveze” koje im je ovaj sistem oduzeo.
Ima jedan film o čarobnjaku Merlinu u kome se kao i u svakoj bajci stalno bori protiv zla koje predstavlja Zla vila. U tome mu pomaže, a ko bi drugi, nego Dobra vila. No Zla vila se toliko hranila strahom naroda da je u jednom trenutku postala toliko ,moćna i jaka da je ni čarobnjak, a ni Dobra vila nisu mogli zasutaviti. Na kraju filma, skupa sa narodom, čarobnjak zatvoren u nekom zamku čeka posljednji udarac Zle vile, nakon koga više ništa neće preživjeti. U jednom trenutku čarobnjak se ipak odluči na zadnji pokušaj i padne mu na pamet kako bi mogli samo da je ignorišu. Narod prihvata njegovu ideju, uostalom više nemaju šta da izgube. Okreću leđa Zloj vili i valjda suočeni sa krajem prestaju i da je se plaše.
Ona se prvo smije sigurna u sebe, potom postaje zbunjena a onda njena moć polako slabi a jača moć Dobre vile i kako to u bajkam uvijek i biva, na kraju dobro pobjeđuje.
Život ipak nije bajka, ali naši političari jesu zlo. Oni se ne hrane samo našim strahom već i svim pustim kritikama koje im upućujemo uglavnom preko društevnih mreža. Kao i mi, i oni su svjesni da se tako “izduvamo” i uz pomoć njihovih botova bacimo ogromnu energiju u vjetar.
Djela su nešto drugo, ona su suočavanje, a svako suočavanje je na neki način i ignorisanje, ignorisanje straha od moćnika, silom i kriminalom nametnutog autoriteta. Suočavanje slabi moć, zbunjuje, razotkriva nesposobnost i neznanje.
Možda je upravo to rješenje za toliko prizivane i očekivane promjene. Korak po korak, djelima, znanjem i sposobnostima graditi paralelni sistem koji vlast neće rušiti već je direktnim suočavanjem fokusiranim na određeni problem ignorisati u njenoj bahatoj kritici i verbalnim prijetnjama.
Ako počnemo ignorisati jalova dnevno politička lupetanja i nastavimo djelima da se borimo za opšte dobro, vlast će se polako sama urušiti.
Ima nešto od bajki i u stvarnom životu. Na protestima za Picin park banjalučki šetači bili su plaćenici, besposličari, narkomani… uglavnom ljudi kojima se vlast smijala sasvim sigurna u sebe.
Kada su stigle presude za Nacionalni park Sutjeska, postala je zbunjena i povukla svoju Odluku, u Bihaću je za rijeku Unu poništila.
I Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine je otvorio svoja vrata, a građani spriječili pokušaj da utonemo u mrak zaborava vlastitog postojanja.
Impulsportal