Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Pijani i drogirani vozači špartaju drumovima. Ljudi ginu u saobraćajnim nesrećama i umiru od korone. Iz Univerzitetskog kliničkog centra RS upozoravaju: imamo kiseonika za samo jedan dan. Zgrade po Banjaluci zidaju gastarbajteri iz Turske. A slijepi sportisti se takmiče u – pikadu. Ali, sve su te vijesti tek sitna boranija. Top tema je, danima, „skandalozni gradonačelnik“. Jest, onaj što se, valjda zbog neuzvraćene ljubavi, kljuka tabletama i rakijom, povraća po toaletima i prijeti samoubistvom.
piše: Milkica Milojević
Vaskolika javnost se ubi da sazna ko je „fatalna žena“, koja je do te mjere omađijala gradonačelnika Prijedora Dalibora Pavlovića, da je ovaj, nesretnik, skroz izgubio glavu i napravio od sebe... to što je napravio.
U pitanju je, navodno, nezvanično, „stranačka aktivistkinja“, koja je zapela da bude – direktorka vrtića. Gradonačelnik joj je, navodno, to i obećao i tako je počela „romansa“. Kad je ambiciozna ljepojka skontala da od tog posla nema ništa, jer su tako odlučili „oni odozgo“, prestala je da se javlja Pavloviću. Na njegove očajničke poruke, popraćene klozetskim sefijima, odgovarala je jednom rječju: „Crkni!“
A onda je aktivistkinja SNSD, navodno, našla zajednički jezik sa aktivistima SDS-a i isporučila im kompromitujuće fotografije. A ovi su se, logično, pobrinuli da one „procure“ u javnost.
Da li su joj SDS-ovci obećali posao, možda i direktorsku fotelju, koliko sutra, kad ispraše Pavlovića i preuzmu vlast u Prijedoru? Vrag će ga znati! Ali, zna se da se ovakve fotke ne ustupaju za džabe. Niti iz čiste osvete.
I tako je, u najkraćim crtama, izbila lokalna, prijedorska „afera Levinski“.
Ali, to nije sve. Kad su se „skandalozne fotografije“ pojavile na društvenim mrežama i u medijima, prvo su se svi „nadležni“, uključujući i Pavlovićevog stranačkog šefa, svemogućeg Milorada Dodika, pravili šašavi. Tek nakon tri dana, kad je bilo jasno da je đavo odnio šalu, Dodik je poručio Pavloviću da podnese ostavku jer „nije dostojan funkcije“.
Onda je Pavlović odgovorio da će poslušati Dodika, ali ostavku još nije podnio.
Onda je u Prijedoru održan skup podrške Daliboru Pavloviću sa porukom „NE ostavka“. Pavlović se na skupu pojavio u društvu svoje supruge i predsjednika Gradskog odbora SNSD Saše Bursaća.
Govorio je skoro sat vremena i između ostalog rekao: da su fotografije montirane, da su mu politički protivnici radili o glavi koristeći crnu magiju, da su ga razapeli kao Hrista, ali da je Bog na njegovoj strani, pa da je pozvao patrijarha Porfirija i da će patrijarh doći. I da ga Dodik „podržava“.
-Zvao me danas tri puta telefonom da me podrži - rekao je Pavlović.
Biće da je Dodik propustio razgovor za šefom ruske diplomatije Sergejem Lavrovim i predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem u Beogradu, e da bi ćaskao sa posrnulim gradonačelnikom.
I još je Dalibor Pavlović rekao da će se sada „posvetiti porodici i svom zdravlju“, jer mu je ova afera „uništila zdravlje“. I da Prijedorčane čekaju izbori.
Valjda mu to znači da će podnijeti ostavku, mada tu riječ nije izgovorio.
Eto i to je - ukratko. Ko želi da sazna više, neka gugla. Treba li reći da su mediji preplavljeni tekstovima o „skandaloznom gradonačelniku“. I da su ti tekstovi najčitaniji. I da su izazvali more komentara. Svakojakih.
Nije to neka nauka. Kad se ukrste seks i politika, klikovi su zagarantovani, zna to svaki prosječan student novinarstva. Uostalom, nijedna korupcionaška afera nije zatalasala planetu, kao seks skandali Bila Klintona, Silvija Berluskonija ili Dominika Štros – Kana.
A tek kad se te stvari dešavaju na lokalu, kad su glavni akteri takoreći ljudi iz komšiluka, i kad se uz seks i politiku nakaleme i droga, alkohol, crna magija, supruga u babinama... i ime Milorada Dodika, uh, kakva priča!
Zaista, kakva je ovo priča, osim što je „šokantna“, „skandalozna“, „nevjerovatna“? Šta nam govori ova priča i enormno interesovanje javnosti istu?
Ona svjedoči da smo i dan danas opsjednuti seksom, kao da smo svi redom isfrustrirani i neiživljeni tinejdžeri iz 19. vijeka.
I da je vaskolikoj javnosti bitnije kad je i gdje neki gradonačelnik skinuo gaće, nego koliko je miliona skinuo iz budžeta. Jer, da budemo pošteni, nijedna milionska afera nije pokupila ovoliko klikova.
I da se s velikim uživanjem naslađujemo ponižavajućim fotografijama, pod uslovom da na tim fotografijama nije naše dijete, brat ili kum.
I da nam je, ustvari, sasvim normalno da se posao „na budžetu“ plus direktorske funcije dobijaju preko stranke i preko kreveta. Dok se istovremeno, kao, zgražavamo nad tim.
I da smo, kad se skromni i stameni seoski momak, po struci master ekonomije, za kojeg je glasalo više od 15.000 građana Prijedora, odjednom prometne u preljubnika, narkomana i alkoholičara, skloni da kažemo ono čuveno: „ma znao sam ja to!“
I da nam je normalno, čak i vrlo poželjno, da se, privatne fotografije i prepiske koriste kao legitimno sredstvo političke borbe.
I da bismo bili još sretniji da je u javnost „procurio“ neki eksplicitni „video uradak“ gradonačelnika u akciji, kako bismo temeljito proučili njegovu ćunu i njegove ljubavničke sposobnosti.
I da se kolektivno zgražavamo: kakav je to gradonačelnik, pi...paćenik, kad u 40. godini preko funkcije nastoji da dobije... zna se šta.
Eto, to nas, baš baš, interesuje!
A šta nas, ono baš, ne interesuje? Koja to pitanja nisu postavljena, mada bi bila u javnom intersu, iako ne bi izazvala javno interesovanje iliti zanimanje?
Jedno od ključnih pitanja jeste: kako to da niko od gradonačelnikovih saradnika nije primjetio da je prvom čovjeku Prijedora ozbiljno narušeno mentalno zdravlje? Ej, nije mala stvar prijetiti samoubistvom i smirivati se kombinacijom alkohola i tableta!
Kakav je, uostalom, stav širokih narodnih masa prema mentalnom zdravlju? Da li je opterećen stigmom i predrasudama?
Sam Pavlović je na skupu podrške zavapio da je „kriv što je živ“ i što je „radio 16 sati na dan, čak i nedjeljom“, da bi grad koji mu je povjeren izvukao iz dugova i svakojakih problema.
Da li je, zaista, bilo tako? I da li je to bio teret pod kojim se „slomio“? I da li je moguće da to niko iz njegovog okruženja nije primjetio? Ili je primjetio, ali nije smatrao da je to neki problem? Ili je primjetio, a smatrao je da treba „pokrivati svoje“?
U vaskolikoj halabuci, nekako je, ispod radara, promakao jedan detalj iz „prepiske“ koja je procurila u javnost. Naime, bludni gradonačelnik je, navodno, svoju ljubljenicu molio da se javi njemu ili „njegovom vozaču“!
Da li mi, poreski obveznici, plaćamo funkcionerske vozače da im oni služe kao, recimo, ljubavni posrednici? I da li se podrazumijeva da je to jedan od njihovih „radnih zadataka“?
Kako je moguće da jedan ozbiljan političar, odrasli čovjek sa ozbiljnim akademskim obrazovanjem, nije skontao notornu činjenicu: da svaka fotografija i svaka poruka, poslana nekom drugom, u svakom trenutku može biti ozbiljno oružje u borbi protiv njega?
Ako tako (ne) razmišlja jedan gradonačelnik sa master diplomom, kakava je tek informatička (ne)pismenost takozvang običnog naroda?
Kako to da se Dalibor Pavlović sjetio svoje porodice i svog zdravlja, tek kada je čitava štorija dospjela u javnost? Dakle, nije problem što se nešto loše dešava, sve dok za to ne sazna „komšiluk“?
I šta je čekao Milorad Dodik i zašto je odreagovao tek kad je postalo jasno da ova priče neće „leći“ po principu „svakog čuda za tri dana“? Znači li to da ovakvih „čudesa“ u Republici Srpskoj ima sijaset, samo još nismo čuli za to?
I zašto je morala baš Gorica Dodik (ime i adresa poznati redakciji), po funkciji kćerka, poručiti: „Nije vam kriva opozicija, sami ste sebi krivi“? Koji je faktor, ili koji andrak, Gorica Dodik Republici Srpskoj?
I tako dalje i tome slično. Mnogo je pitanja bez odgovora. Jer ih niko nije ni postavio.
Naravno, kristalno je jasno da čovjek, koji nije u stanju da kontroliše ni sopstveni život, ne treba da vlada jednim od najvećih gradova u čemernoj Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini.
Ali, šta kada Dalibor ode? Hoće li biti: tjeramo dalje, na isti način, za iste pare? Da li se cirkus nastavlja? Sa nekim novim cirkuskim jahačima i jahačicama...koji čuvaju fotke i poruke u svojim telefonima.
Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH
Autor: Impuls
