Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Znate onu narodnu „čorbine čorbe čorba“? E pa, tako se pompezno najavljivani PROTEST pod parolom „Stop gušenju – za slobodnu Srpsku“ prometnuo u litiju, pa u predizborni miting. Protest - čorba je dodatno zapaprena (ne)priličnom dozom srbovanja i (ne)adekvatnim prizivanjem istorije, sve tamo od turskog vakta do „patriotske“ ere Slobodana Miloševića. I tu nam bajatu čorbicu, da prostite, uvaljuju kao promjenu! Promjenu čega?
piše: Milkica Milojević
Čak i onim naivčinama, koji su se, potajno i uprkos svemu, nadali da će u subotu naveče na Trgu Krajine u Banjaluci ugledati bar tračak istinske promjene, sve je bilo jasno i prije početka mitinga.
Vaskoliki opozicionari su, valjda da bi podigli temperaturu i stepen mobilizacije, prije skupa organizovali auto - litiju. Alo, litiju! Litija je, vele enciklopedije, povorka ili procesija, koja prethodi liturgiji, dakle molitvi, a ne revoluciji, ili kako u zanosu reče Draško Stanivuković, „ustanku“. Litija je manifestacija pobožnosti i odanosti, a ne protesta i promjena.
A kad se čestiti govornici promjena poredaše na bini, oglasi se prvo „Marš na Drinu“, pa „Bože pravde“, pa „pomoz bog, braćo i sestre“, pa „dobri moj srpski narode“, pa „živjela Srbija“. Elem, poruka je jasna. Ko nije Srbin, i k tomu pravoslavac iz „srpskog sveta“ - daleko mu lijepa kuća!
A onda, litanije redom. Slavni preci koji su se borili protiv turskog zuluma. Pa okupatori koji govore srpski, a gori su i od turske i austrougoraske tiranije. Pa danak u krvi. Pa „sveta zemlja za koju je krv prolivena“. Pa citiranje Njegoša, od prije 200 godina, i Šantića, od prije 100 godina.
Čudnog li jezika za prizivanje promjena i bolje budućnosti.
Ček, ček, budućnost? Ama, rijetko je ta riječ na Trgu pominjana.
A afera kiseonik? A medijski mrak i borba za slobodu medija? Tim su nas temama zvali na protest „Stop gušenju – za slobodnu Srpsku“.
Toga je bilo, nije da nije, ali se borba za „slobodu medija“ svela na „podršku BN televiziji“, koja, kako reče Stanivuković, „prati sve što mi radimo“. Ništa 50 nijansi medijskog mraka!
A kiseonik se spominjao kao sredstvo za cilj koji opravdava sredstvo. I na kraju se prometnuo u metaforu.
- Znate u čemu je razlika između njih i nas? Oni su industrijski, tehnički gas, prljavi, nečisti i čađavi, mimo zakona i sumnjivog porijekla. A mi smo medicinski kiseonik, čist kao suze. Izliječićemo mi ovo bolesno društvo i bolesne institucije – reče Draško Stanivuković. I dodade spisak SNSD-ovaca koji, zbog afere kiseonik, treba da završe u zatvoru. I dobi gromoglasan aplauz.
Dakle, u tome je ta promjena: da „njihove“ otjeramo iz fotelja i strpamo u zatvore, pa da „naši“ zasjednu i izliječe društvo i institucije.
Znači, stara priča o Kurti i Murti. Pardon, стара прича o Курти и Мурти.
Ono jest, sporadično su spominjani i „građani Republike Srpske i Banjaluke“, ali su se vijesnici promjena obraćali uglavnom narodu. A na narodu je, rekoše, da još dva tri puta ustane na ustanak i slomi „porodični zulum Dodikovih domaćih dahija“.
Uostalom, evo šta rekoše dvojica ključnih govornika.
Cilj je, reče Draško Stanivuković, „da slomimo Milu i njegovu silu“.
Mlađahni gradonačelnik Banjaluke nije propustio priliku da se, pazite sad, zahvali matici Srbiji.
- Oni prate šta se ovdje dešava. Znaju i oni da je Mile odsvirao svoje, da Mile ima alternativu i da imaju ovdje bolje partnere od njega – reče Stanivuković.
A Nebojša Vukanović Vukan, koji je jedva dolazio do riječi od klicanja oduševljene mase, još je jasnije poručio šta je cilj ustanka narodnog.
- Da uđemo u Palatu predsjednika Republike i u Vladu RS – reče Vukan. Pošteno.
Dakle, jedan kroz jedan predizborni miting. Kad mu vrijeme nije. Tačno, u bocu, godinu dana prije izbora! Neki rekoše da je to „generalna proba“ za predizbornu kampanju. Ali, koje to pozorište sprema generalnu probu godinu dana prije premijere. Nema toga ni na Brodveju. Ni u Diznilendu.
Da je predizborna kampanja počela i da prestajati neće, svjedoče i nadgornjavanja o brojnom stanju na „ustaničkom“ mitingu. Prvo je Vukanović, u svom stilu, uzvikunuo da se na Trgu okupilo 20.000 ljudi. Onda je Gorica Dodik (ime i adresa poznati redakciji) pozvala sve učesnike skupa „na rakiju u Agape“, aludirajući na to da ih ima taman toliko da svi mogu stati u njen cijenjeni ugostiteljski objekat.
Onda je MUP RS izašao sa „zvaničnom brojkom“ od 3.500 učesnika. Pa je Milorad Dodik rekao da ih je bilo maksimalno 4.500 do 5.000.
Pa je lider SDS Mirko Šarović malo smanjio doživljaj, ali je Dodiku otpovrnulo: nije pet, nego najmanje 10.000.
Eto ga sad, kao da je Trg Krajine veći od Crvenog trga u Moskvi, pa se ne može sagledati, što reče Stanivuković, ta „nepregledna masa naroda“.
Uostalom, čemu licitiranje brojkama! Nije li bitnije ko su ljudi koji su došli na Trg? Odakle su došli, s kojom motivacijom i očekivanjima? Kojem društvenom sloju i kojim dobnim grupama pripadaju? Na koje su poruke i kako odreagovali? I da li će se, za godinu dana, kad se zapute na glasanje, sjetiti tih poruka? I da li će se uopšte zaputiti na glasanje?
I zašto je dobar dio „nepregledne mase naroda“ miting pratio sa bezbjedne distance, iz parka, ili čak iz okolnih kafića?
I zašto je „nepregledna masa naroda“ na miting iznijela parolu „Od papaka crveni se bina, našu podršku samo Vukan ima.“
I zašto je „nepregledna masa naroda“ složno izviždala novopečene opozicionare – revolucionare, a dojučerašnje režimlije i tender majstore, Gorana Selaka i Nenada Nešića?
I tako dalje.
Da li je čestiti Šarović o svemu ovom razmišljao, dok se juče, dan nakon „protestnog mitinga“, prepucavao s Dodikom na temu brojke i slova? I kad mu je poručio da se na Trgu Krajine „desio narod“.
Mojne nam tog dešavanja iliti događanja naroda! Nismo baš svi izlapjeli, sjećamo se, itekako, da je autor te sintagme Slobodan Milošević. I sjećamo se kad ju je prvi put izgovorio. I šta se eks ju narodima dogodilo nakon njegovog događanja naroda.
O čemu li je čestiti lider SDS-a, Mirko Šarović, razmišljao kada je na jedan kroz jedan (više)stranačkom mitingu na binu pozvao novinarku BN televizije Slađanu Jašarević? Onu novinarku koja je onako „muški“, nedavno, očitala bukvicu Miloradu Dodiku nasred konferencije za štampu. I o čemu je Slađana Jašarević razmišljala kada se poslušno odazvala i održala kratki govor.
Istina, dočekala se na noge, govorila je samo o BN televiziji, nije joj se omakla nijedna stranačka parola. Ali, otkad je to novinarki mjesto na stranačkoj bini!
Je li to ta borba protiv medijskog mraka?
Je li to to promjena, pardon промена?
Je li to taj građanski protest?
I na kraju, čisto da ne bude zabune: nije da SNSD i sateliti mu zaslužuju o(p)stanak na vlasti! Taman posla!
I jednima i drugima crveni karton. И црвени картон!
Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH
Autor: Impuls
