Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Mladi učitelj iz BiH, ili kako se to zvanično kaže „profesor razredne nastave“, koji je fakultet završio s najvišim ocjenama, prošao brojne dodatne edukacije i ima puno kreativnih ideja za unapređenje nastave...taj mladi učitelj ni ove jeseni neće ući u učionicu. Odselio je u Sloveniju, da u fabrici bijele tehnike „Gorenje“ u Velenju stavlja dvije žice u dvije rupe osam sati na dan, pet dana u nedjelji. Nije više mogao da se bori sa korumpiranom vlašću, koja mu nije davala nikakve, ali baš nikakve šanse, da bar započne učiteljsku karijeru u svojoj zemlji.
piše: Milkica Milojević
Svaki put kada neka akademska slikarka ode u Njemačku da pere veš u staračkom domu, kada se vrhunski snimatelj prometne u slovenačkog seoskog poštara, kad inženjer propale fabrike, koji se, eto, nije dočekao na noge u ovoj tranzicijskoj nepravdi, sjedne za volan šlepera u nekoj austrijskoj transportnoj kompaniji, kad se medicinska sestra sa iskustvom iz operacione sale i sa intenzivne njege zaputi u Evropsku uniju da bude njegovateljica ili čistačica...
Svaki put kad neko od tih vrijednih pametnih ljudi napusti Bosnu i Hercegovinu, ova zemlja potone za jedan korak dublje u – beznađe.
Brojna istraživanja su potvrdila da BiH ne napuštaju samo oni koji nemaju posla i koje je siromaštvo natjeralo preko granice. Mnogi ljudi napuštaju, za naše prilike solidno plaćene poslove, zaključavaju kuće i preskupo plaćene stanove, kupe djecu i odlaze zauvijek.
Više nego siromaštvo, boli ih nepravda. I beznađe. Jer, nema nikakvih, ali baš nikakavih naznaka, da će se u ovoj zemlji nešto bitno promijeniti.
Ljudi odlaze, jer ne žele da danas - sutra i njihova djeca trpe diskriminaciju, da rade za minimalac puneći džepove tajkunima, prikačenim na budžet, kao na infuziju, da slušaju bezobrazne, bezočne laži političara, koji godinama pobjeđuju na izborima, što voljom ćutljive i isprepadane većine, što bezočnom krađom glasova.
Odlaze jer ne žele da njihova djeca, još od osnovne škole, moraju da se uključe u podmladak neke političke stranke, da godinama lijepe plakate i dijele sendviče na partijskim skupovima, kako bi se „izborili“ za neki poslić. Mnogi izvise. I dok se okrenu shvate da imaju 30 godina i da i dalje lijepe plakate i žive kod tate i mame. I onda, naravno, pakuju kofere.
Sociolozi i politikolozi kažu da je većina ljudi, ne samo u BiH, nego i svuda u svijetu, apolitična. Da ljudi, čast izuzecima, uglavnom nisu ni reformisti, ni revolucionari. Oni su naprosto medicinske sestre, vozači, inženjeri, učitelji, trgovci, zanatlije... koji žele da se zaposle, skuće se, steknu porodicu, odgajaju svoju djecu i bar jednom godišnje se počaste ljetovanjem ili zimovanjem, a svakih nekoliko godina novim automobilom. I nisu neki prohtjevi.
Većina ljudi, ne samo u BiH, nego i svuda u svijetu, politikom se „bave“, tako što prate vijesti i jednom u četiri godine izađu na izbore, da glasaju po svojoj volji i savjesti. I to je u redu.
Većina ljudi, ne samo u BiH, nego i svuda u normalnom svijetu, žele da žive u zajednici u kojoj je zakon zaista isti za sve i u kojoj se znaju pravila. Da znaju da će, ako ulažu u svoje obrazovanje, imati bolje šanse na tržištu rada. Ako štede, da budu sigurni da ih banke neće opljačkati. I da ih niko neće proganjati, ako izađu na protest, ako ne idu svake nedelje u crkvu, ako navijaju za „Bajern“ Minhen, ili ako su pripadnici LGBT zajednice.
Istina, svi ti naši učitelji, inženjeri, medicinske sestre, koji odlaze iz BiH, u zemljama u koje dođu biće, godinama, građani drugog reda. Ali, to su bili i u svojoj zemlji. A u svojoj zemlji nepravda mnogo više boli.
Škole se zatvaraju, djece je sve manje, sve je manje i studenata na fakultetima. Pametna vlast, kojoj je ziasta stalo do boljeg života svojih građana, tu bi krizu iskoristila kao priliku. Pametna vlast ne bi smišljala kako da pootpuštaju profesore i učitelje, i tako smanje „troškove“, nego kako da zaista reformišu obrazovanje, da smanje broj đaka u razredu, da daju šansu inovativnim kreativnim učiteljima, da ovo malo djece i mladih, koliko nam je preostalo, dobiju bolje obrazovanje.
Kad bi se to zaista desilo, a neće, mnogi bi roditelji, vjerovatno, stavili prst na čelo i dobro razmislili da li da odu iz BiH. Jer, nije mala stvar živjeti u svojoj zemlji u kojoj djeca imaju besplatno, a kvalitetno obrazovanje.
Ali, da se podsjetimo, daleko smo mi od tog sna. PISA testiranje je pokazalo da je svaki drugi petnaestogodišnjak u BiH funkcionalno nepismen. Da učitelji ne uče djecu da misle svojom glavom i rješavaju probleme, nego da kao papagaji ponavljaju unaprijed servirane lekcije, da budu poslušni i disciplinovani, jednom riječju, da ne „zanovijeću“.
Škola ih sprema da danas sutra budu poslušni dio glasačke mašinerije, da bez roptanja lijepe plakate i služe kao botovi na društvenim mrežama.
Kristijan Šmit, novi visoki predstavnik u BiH, stavio je sebi u zadatak da, kako je rekao, „poboljša funkcionalnosti BiH i spriječi odlazak mladih, obrazovanih ljudi iz BiH.“
Ako mu to pođe za rukom, kapa dole!
Mada, ako ćemo pravo, nije Šmit ni prvi ni posljednji političar, koji je to obećao.
Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH
Autor: Impuls
