Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Dok su talibani nadirali u Kabul, dok je četvrti talas korona pandemije punio bolnice i ambulante, dok su se u Banjaluci čuvari srpskog nacionalnog interesa žestoko borili za pravo da nekažnjeno slave ratne zločince, noževe i žice, dok je vatra gutala gradove, sela i Pančićeve omorike…u Sarajevu je održana Povorka ponosa.
piše: Milkica Milojević
Hiljadu policajaca čuvalo je nekoliko stotina ljudi, koji su mirno šetali, pjevali i nosili zastave duginih boja i transparente, kojima pozivaju na ljubav, slobodu, na život bez nasilja i diskriminacije. Sve je potrajalo manje od dva sata, a onda se Bosna i Hercegovina vratila redovnim aktivnostima. Znamo kakvim.
Tek da ne bude da je Sarajevo jedino posvećeno ostrvo u moru beznađa, valja imati na umu bar dvije stvari.
Prvo, i prošle nedelje, kao i 2019. godine, kada je održana prva Povorka, organizovan je “kontramiting” sa kojeg je poslata poruka protiv, kako rekoše, “nemorala, koji se želi nametnuti” i to “u Sarajevu, gradu sa najviše džamija!”
Da se ne zavaravamo, ne dolazi otpor samo iz džamija i drugi “branioci tradicionalnih vrijednosti” rekli su svoje.
Ili kako reče jedan od učesnika Povorke, psiholog i kolumnista Srđan Puhalo: “Braćo Srbi, Bošnjaci i Hrvati, lijepo vas je vidjeti složne i ujedinjene, pa makar i u mržnji prema pederima!”
Drugo, u Sarajevu za slobodu i ljubav nisu marširali samo građani Sarajeva, nego i ljudi iz Banjaluke, Prijedora, Zenice.. i drugih gradova i sela u BiH, u kojima bi ovakav skup bio nezamisliv. Ne samo danas ili sutra, nego još za mnogaja ljeta.
Tih nekoliko stotina ljudi, i možda još toliko njihovih istomišljenika, koji iz raznih razloga u nedelju nisu mogli doći u Sarajevo i - to je to, što se Bosne i Hercegovine tiče.
Zašto je Povorka ponosa, ili kako je u narodu krste “gej parada”, toliko bitna? Zašto je važno da se makar jednom godišnje, makar na ograničenom i strogo kontrolisanom prostoru, čuju oni koji su, inače, primorani da se skrivaju, sklanjaju, trpe nasilje i diskriminaciju?
Zašto je važno da makar jednom godišnje, makar na dva sata, glavni grad Bosne i Hercegovine makar malo zaliči na slobodan evropski grad?
Čemu služi ta “parada”? Zar sve to zbog šačice gejeva i lezbejki, kojima, eto, nije dosta što mogu da rade što hoće “u svoja četiri zida”, nego hoće da paradiraju?
Prvo, ne radi se o šačici ljudi. Šarolika LGBTI zajednica obuhvata priličan broj osoba, ne samo gej muškaraca i lezbejki, nego i interspolnih, transrodnih, biseksualnih…ljudi. Procjenjuje se da u BiH živi najmanje 200.000 stanovnika koji spadaju u neku od ovih kategorija.
Drugo, surovo je i besmisleno zahtijevati od tih ljudi da “žive u svoja četiri zida”. Kako bi bilo kad bi neko poručio da Srbi, ili navijači “Željezničara”, ili ljubitelji video igrica, ili plavokosi ljudi… žive “u svoja četiri zida”, uz obavezu da se stide i skrivaju, kako ne bi vrijeđali osjećajčiće pravovjerne većine!
Skupovi poput Povorke ponosa nisu samo “gej parade”, oni su prije svega bunt protiv kršenja elementarnih ljudskih prava, ovih ali i drugih ugroženih ljudi. U paradama ne “paradiraju” (samo) pripadnici LGBTI zajednice, nego prije svega građani koji se bore za zemlju u kojoj će svako ljudsko biće moći da živi slobodno, bez diskriminacije i nasilja i u kojoj će zakoni zaista biti jednaki za sve.
Pa da tako, po zakonu, recimo, gej partner može naslijediti penziju ili stan, nakon smrti partnera, da istopolni parovi mogu, ne krijući se, ići u bioskop, prodavnicu, u restoran kao sav normalan svijet.
I na kraju, ne radi se tu (samo) o LGBTI osobama, nego i o svim drugim poniženim i obespravljenim ljudima. Uostalom, moto ovogodišnje Povorke ponosa je bio “Otpor sa margine”.
Kako je poručila jedna od organizatorki “parade” u Sarajevu, Maida Zagorac, Povorka nije samo LGBT skup, nego i skup podrške osobama u pokretu, ljudima sa invaliditetom, radnicima … svima onima koji se ne uklapaju, koji su na margini.
- Svi mi imamo pravo na sigurnost, na slobodu, pravo da živimo ljepotu svih svojih identiteta. Došao je otpor sa margine i mi se više ne vraćamo na marginu - poručila je Maida Zagorac.
Eh, da živimo ljepotu svih svojih identiteta… Kako to nestvarno zvuči! Nestvarno, ali lijepo!
Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH
Autor: Impuls
