Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Muškarac je hicem iz pištolja, nasred ulice, u po bijela dana ubio psa, koji je mirno stajao ispred dvorišta svog vlasnika. Metkom u vrat presudio je kujici, koja se nedavno oštenila. Dan kasnije zakuvalo se na svadbi. Potukli se zbog muzike, sjevnuli noževi, pa je kum jednog svata iz „neprijateljskog tabora“ ubo nožem u oko. Ovo su događaji koji su obilježili minuli vikend u Banjaluci.
piše: Milkica Milojević
Ako se usred Banjaluke, zbog svadbarske muzike, ili tek onako, iz čiste obijesti, potežu noževi i pištolji, vrag će ga znati šta se sve dešava u udaljenim, zatvorenim zajednicama, gdje nema medija i društava za zaštitu životinja i gdje nije običaj da se „za svaku sitnicu“ zove policija.
Koliko je žena dobilo batine u svoja četiri zida?
Koliko je nesretnih ćukica i maca izmasakrirano po predgrađima tmurnih kasaba?
Koliko je kafanskih, vršnjačkih, navijačkih tuča završeno bez „miješanja sa strane“?
Koliko se djevojčica našlo na meti pohotnika, a da to nije prijavljeno, zbog straha od sramote?
Ne, nije pretjerivanje. Prema zvaničnim statistikama, u Republici Srpskoj se godišnje prijavi i rasvijetli oko 80 slučajeva seksualnog nasilja nad djecom. A zna se da je takozvana „siva brojka“, kad su u pitanju ovakve grozote, prilična.
Samo u Banjaluci se na SOS telefon Fondacije „Udružene žene“ prijavi oko hiljadu slučajeva nasilja u porodici godišnje. A zna se da mnoge žrtve nikad ne prijave nasilje.
I tako dalje.
Hoće to u društvu utemeljenom na sili i nepravdi. U društvu koje ima gomiletinu finih proevropskih zakona, koje niko ne zarezuje, plus nepisani, ali moćni zakon jačeg, po kojem se sve uređuje i mjeri.
U društvu koje nikad nije, suštinski, izašlo iz rata i ratničkih mitova. U društvu koje ima ozbiljnih, ali vrlo ozbiljnih problema sa razlikovanjem dobra i zla. I to ne od juče.
Šta očekivati od društva koje ratne zločince vazdiže i slavi kao heroje. I koje po ratnim zločincima daje imena ulica i škola. I koje u tome ne vidi neki problem. Naprotiv.
Šta očekivati od društva u kojem nasilnici i bahatnici, oni što našim budžetima, avionima, rudnicima i rijekama mlate kao svojom ćaćevinom, pobjeđuju na izborima. I to ubjedljivo.
Rat, onaj posljednji, završen je prije skoro 26 godina, ali se u BiH još ratuje. Oružjem sporadično, a ratnim pokličima, „patriotskim“ prijetnjama, pozivanjem na zaštitu ugroženog nacionalnog interesa, svakodnevno.
U ratu, onom oružanom, zna se, ne samo da je dopušteno nego je i društveno poželjno ubijati i činiti razna druga nepočinstva. To mu dođe čin vrhunskog patriotizma. I jesmo li za ove dvije i po decenije kobajagi mira izliječeni od tog ratničkog moralnog imperativa. Nismo.
Naprotiv, ratne traume se brižljivo njeguju kao neiscrpni izvor pokornosti. Fabrikuju se i izmišljaju „neprijatelji“ i „izdajnici“, veliča bespogovorno nacionalno jedinstvo i odanost vođama.
Ko drukčije kaže, kleveće i laže. I kaznu zaslužuje. A ko slijedi nakaradni ratno -huškački obrazac, taj je pravi patriota.
Prije deset godina „srpske patriote“ su na fudbalskoj utakmici uzvikivali „nož, žica Srebrenica“.
Prije tri godine pravovjerne patriote prebile su, i zamalo ubile, novinara Vladimira Kovačevića. Medijska zajednica je digla neviđenu buku, pa su tužilaštvo i sud, mimo običaja, uradili posao i osudili dvojicu marginalaca, za pokušaj ubistva. Ali, niko nikad nije istražio, ko je dotičnim marginalcima dao adresu novinara i „uputio ih“ da ga, pajserima u glavu, nauče pameti.
Prije tri i po godine ubili su studenta Davida Dragićevića i bacili ga u rijeku. Ko je to učinio? Ne znamo. Ali znamo da su dokazi o ovom ubistvu nemilosrdno uništavani.
Prije dvije godine nasilnik od ranije poznat policiji usred službenih prostorija je fizički napao socijalne radnike. U pritvoru nije završio. A da li je fasovao zatvor, ili se izvukao sa nekom smiješnom uslovnom ili novčanom kaznom, ni to ne znamo.
A prije nekoliko dana je troje visokorangiranih policijskih inspektora uhapšeno zbog veza sa mafijom.
Ubijenje nedužnih životinja i kopanje očiju na svadbi je samo logičan nastavak.
Zanimljivo je da su se ova dva posljednja nasilnička čina dogodila minulog vikenda, dok su političari u RS pjenili zbog „Inckovog zakona“. Znate ono: zabrana negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca, pod prijetnjom zatvorom.
Pozvale su vrhovne srpske patriote na nacionalno jedinstvo i na potpisivanje peticije protiv bezobraznog Inckovog „srbomrzačkog čina“. I na otcjepljenje Republike Srpske. Sve sa besramnim izvrtanjem činjenica i zamazivanjem očiju sluđenom narodu. I handrenjem u zdrav mozak.
I šta se desilo? Publika se, izgleda, više ne pali na ove političke ujdurme. Bar ne onoliko, koliko Milorad Dodik i društvo mu, priželjkuju.
Svirepo ubistvo psa i nož u oko na svadbi izazvali su mnogo, mnogo više pažnje i još više reakcija, nego Inckov zakon i Dodikova peticija.
Postali smo, konačno, osjetljivi na nasilje? I imuni na političke spletke? Daj bože!
Vidjećemo kako će se sve ovo rasplesti. Vidjećemo, evo za šest dana, kad nam pristigne novi visoki predstavnik i kad Inckov zakon stupi na snagu, da li će se nešto bitno, ali zaista bitno, promijeniti. Ili ćemo dobiti samo još jednu jalovu političku krizu? I još jedan zakon, koji niko ne zarezuje i ne provodi.
I vidjećemo kad se opet neki nedužni pas ili neki nesretni svat nađu na nišanu, ima li u našem društvu više onih koji su spremni da se suprotstave nasilju, ili onih koji nasilje snimaju mobilnim telefonima, pa se nad njim zgražavaju, bez i najmanje želje da zaštite žrtve.
Mislite da su ovo babe i žabe? Da ustrijeljeni pas i hajka na Inckov zakon nemaju nikakve veze?
Imaju, itekako.
Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH
Autor: Impuls
