Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Hiljade građana Republike Srpske juče je sa divljenjem pratilo vojnu paradu povodom Dana pobjede nad fašizmom. Stotine tenkova, borbenih aviona, helikoptera i 12.500 vojnika – nije to mala stvar! Istina, nije ta vojna sila marširala na Trgu Krajine, nego 2.500 kilometara istočno, na Crvenom trgu u Moskvi, ali RTRS se pobrinuo da nam braća Rusi i njihova ponosita armija budu bliži nego ikad. Ej, nas i Rusa 300 miliona!
piše: Milkica Milojević
Sve u tom stilu slobodarska Banjaluka se okitila novim spomenikom: bistom čuvenog sovjetskog vojskovođe maršala Žukova na Trgu palih boraca. Čestiti Georgij Konstantinovič vjerovatno nije ni slutio da će se, decenijama nakon smrti, naći u društvu krajiških partizana, za koje u životu ni čuo nije.
Naravno, bistu generala Žukova otkrio je, a ko bi drugi, agilni ambasador Ruske Federacije u BiH Igor Kalabuhov. Kalabuhov je u Banjaluci slavio Dan pobjede puna dva dana, kao Ivkovu slavu, a sve na radost i ponos rukovodilaca Republike Srpske, kojima je to bio krunski dokaz naklonosti Vladimira Vladimiroviča Putina. I potvrda stare narodne „nas i Rusa 300 miliona“.
I dok je sam Putin odlučio da se, zbog pandemije, kultni “Marš besmrtnog puka” u Rusiji, gdje je i ponikao, ne održi uživo, nego samo preko interneta, u Republici Srpskoj se nisu dali zbuniti. Defile u kojem, na Dan pobjede, potomci boraca i žrtava fašizma marširaju noseći slike slavnih predaka, organizovan je – u Prijedoru. Prijedor i Potkozarje su se, podsjetiše organizatori, u Drugom svjetskom ratu žestoko borili protiv fašizma i podnijeli ogromne žrtve. I to je tačno. Kao što je tačno da se ovaj grad, pet decenija nakon slavne Bitke na Kozari, proslavio masovnim zločinima na naci osnovi. O kojima i danas neslavno ćuti.
U Banjaluci ove godine nije marširao “Besmrtni puk”, ali je upriličena izložba “Žene heroine Velikog otadžbinskog rata 1941-1945”. Kakav sad “Veliki otadžbinski rat”, pitaće se neupućeni. Zar se rat vođen u Jugoslaviji od 1941. do 1945. nije do juče zvao Narodno oslobodilačka borba? Pa jest do juče, ali danas je novo vrijeme za stare pobjede. Ako se u Rusiji bitka protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu zove Veliki otadžbinski rat, ko smo mi da ga krstimo drugačije! I da: izložbu je otvorio ruski ambasador.
Eto, nas i Rusa 300 miliona! I nek crknu svi naši dušmani, od Aljaske do Australije!
Naravno, bilo bi budalasto i necivilizovano poricati epohalnu ulogu Sovjetskog saveza i Crvene armije u pobjedi saveznika u Drugom svjetskom ratu. Ali, valjda smo i mi bili neki klinčevi saveznici! I naši su preci bili pobjednici! Naša je Jugoslavija, nek joj je vječna slava, dala 1,7 miliona žrtava u tom ratu i po broju stradalih bila je jedna od vodećih država antihitlerovske koalicije!
Fakat je da je Crvena armija pod komandom maršala Žukova spasila Evropu od nacizma. Ali, fakat je i da jugoslovenski partizani nisu čučali u zapećku i čekali Ruse da ih oslobode. I da su u istočnim dijelovima Jugoslavije, koje su oslobađali, krajem rata Rusi počinili svašta, uključujući silovanja na hiljade žena i djevojaka. Milovan Đilas je svjedočio da se Tito zbog toga žalio Staljinu, na šta mu je ovaj, navodno, odgovorio: “To su mladi momci. Neka se zabave, zaslužili su.”
Naravno, otkad je svijeta i ratova, nije bilo bezgrešne vojske, pa ni Crvenu armiju ne treba svoditi na Staljinove nepodopštine i izgrede pljačkaša i silovatelja.
Čast i slava, dakle, Crvenoj armiji, ali otkud sva ta silna rusofilija, ta navala podaništva prema Velikom bratu, koja, ako ćemo pravo, nema bog zna kakave veze ni sa antifašističkom borbom, ni sa istorijom, a ni sa stvarnim životom?
Kome je Dan pobjede nad fašizmom crveno slovo u kalendaru i temelj za promociju vaskrsle imperije? A kome još jedan povod za odokativno štucovanje istorije, na štetu i sramotu vlastitog naroda?
Vladimir Putin nije apostol demokratije, ni branilac ljudskih prava, ali jeste ozbiljan vođa na čelu ozbiljne svjetske sile. Veliki otadžbinski rat i pobjedu nad nacistima vješto je iskoristio za poruku: mi smo pobjednici i možemo to ponovo biti! Dan pobjede postao je centralni praznik nove Rusije, praznik ujedinjenja i nacionalnog ponosa. I simbol moći.
I “Marš besmrtnog puka” postao je patriotski hit nove Rusije kada je na čelo kolone u Moskvi stao Putin, noseći sliku svog oca, crvenoarmejca. Manifestacija je 2019. održana u više od 500 gradova širom svijeta, pa čak i u Njujorku, ali i tamo u slavu – Crvene armije.
Vladimir Vladimirovič vješto gradi mitove, ali se ne igra istorijskim činjenicama.
-Uvijek ćemo pamtiti da je veličanstvenu pobjedu nad nacizmom ostvario sovjetski narod. Sovjetski narod je branio domovinu i oslobodio zemlje Evrope. A Rusija će neumorno braniti međunarodno pravo. Istovremeno, čvrsto ćemo braniti naše nacionalne interese – poručio je Putin nakon parade na Crvenom trgu.
Nije da Putin ne zna da nisu baš svi Ukrajinci i Kozaci bili borci protiv fašizma. Nije da mu je promaklo da je oko million podanika Sovjetskog Saveza ratovalo na strani nacista. Ali mu ne pada na pamet da samo Ruse proglašava antifašistima.
Naciste su pobijedili “narodi Sovjetskog Saveza”. Ali, Rusija je danas sila koja se pita i koja će “neumorno braniti međunarodno pravo”. Osim kad treba upasti na Krim, otkinuti dio teritorije Ukrajine, ili, recimo, malko podmetati klipove u Bosni i Hercegovini. Ali, to je već politika velikih: može im se da tumače kad je preče međunarodno pravo, a kad nacionalni interes.
Za razliku od braće Rusa, Milorad Dodik, predsjedavajući Predsjedništva BiH, koji uporno predstavlja samo 49 odsto države na čijem je čelu, opet je izjavio kako su u Jugoslaviji samo Srbi bili antifašisti.
I dodao kako u Srebrenici nije bilo genocida, mada ga niko nije vukao za jezik da to govori.
I još je dodao da je srpski narod u Drugom svjetskom ratu imao “dva oslobodilačka pokreta”, pogađate: partizane i četnike. A s tim se Vladimir Vladimirovič nikako ne bi složio. Da ga je čuo. Ali nije. Daleko je Crveni trg.
Putin je vjerovatno negdje čuo ono čuveno “nas i Rusa 300 miliona”. Nije neka matematika, ali se može iskoristiti.
Rusa ima oko 140 miliona, što nije malo, ali pošto Srba nema 160 miliona, račun nije tačan. Ta je računica pila vode samo za vrijeme dvije bivše države, pobjednice nad fašizmom: kada je Sovjetski Savez imao 293 miliona, a socijalistička Jugoslavija 22 miliona stanovnika.
Dakle, od 1992. “nas i Rusa 300 miliona” više ne važi.
Osim u glavama onih koji vjeruju da su im Rusi braća, iako nikad nisu uživo vidjeli nijednog Rusa i ne znaju ni riječ ruskog, a tečno govore engleski.
I koji su ubijeđeni da su Rusi spasavali Srbe u ratovima, iako je devedesetih, kad su Srbi zaratili sa cijelim Balkanom, iz Rusije kao podrška stigao samo Vladimir Žirinovski, da se grli sa Šešeljem, Vučićem i ostalim radikalima.
I koji računaju da će nam Rusi poslati sijaset vakcina i spasiti nas od korone. Republika Srpska je još u januaru naručila i platila 400.000 doza “sputnjika V”, ali ih je do sada stiglo samo 47.000.
Vakcine su, vele analitičari, danas glavni alat u borbi za širenje interesnih zona.
Pa ako smo i braća, nisu nam interesi sestre!
Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH
Autor: Impuls