Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Samo u posljednje dvije godine žene novinarke u BiH su se ravno 40 puta našle na meti rodno zasnovanog nasilja. Najčešći kršioci prava novinara i novinarki su, dakako, političari. A na vrhu top liste napadača je najmoćniji među njima – Milorad Dodik. Dodik se u posljednjih nekoliko godina svoje vladavine okitio sa 17 mizoginih napada na novinarke. I šta? Pa, ništa. Eno ga, vlada!
piše: Milkica Milojević
Iz Udruženja BH novinari upozoravaju da nijedan od Dodikovih napada na novinarke nije sankcionisan. Čuj, sankcionisan! Dodik, pa sankcionisan! Zbog nekih tamo ženetina!
Da rastabirimo malo ovu situaciju. Ko ili šta je mizoginija i od čega se ona sastoji? Mizoginija vam je ovo “ženetina” iz posljednjeg pasusa. Ili to, ipak, nije mizoginija, nego (samo)ironija?
Mizoginija je ženomržnja. Ili, što bi rekao sociolog Alan Džonson, “kulturno stanovište mržnje prema ženama, zato što su žene”. Mizoginija podrazumijeva i prezir prema ženama, stav da su žene manje vrijedne ljudske jedinke. I stavljanje žene “tamo gdje joj je mjesto”, što će reći u kuhinju, krevet i rađaonu. U strogo kontrolisani privatni prostor. Gdje se ćuti i trpi.
A ko je i šta je i od čega se sastoji Milorad Dodik? On je Glavni Baja. I miljenik opštenarodni. Ne vjerujete? Dodik, bog te pita od kad, nije izgubio izbore. Samo na posljednjim izborima 2018. pokupio je 368.210 glasova građana i građanki. Nećemo sad o bugarskim vozovima i glasanju pokojnika. Ne mogu oni ukrasti, koliko muški i ženski narod može da trpi, ćuti i slijepo slijedi Velikog Vođu.
Ima naroda, čak i ženskog, koji opravdava Dodikove napade na novinarke.
“Da je držala jezik za zubima, ne bi je napadao! Pita ona svašta, nek joj je očitao!” Tako zbori narod. Ili tako nekako.
Ono jest, bezobrazne su te novinarke! Zapele da rade svoj posao, baš onako, zajebano! Umjesto da se smješkaju i trepću ko svrake na jugovinu, u nadi da će se uvaliti u neki kabinet, one udarile po pitanjima: milioni, avioni, lopovluk, korupcija. Pa kumovi, sinovi, partijski drugovi. I sve tako!
Kako prođe ona koja u Bajinom carstvu pita i propituje, svjedoče neke od Dodikovih “bravura”.
Tanju Topić je Milorad Dodik, u to vrijeme predsjedavajući Predsjedništva BiH, u maju ove godine, iz čista mira, nazvao njemačkim špijunom, kvislingom, isfrustriranom osobom i nezanlicom. Nju i njenu porodicu okarakterisao je kao, citiram, izolovanu strukturu izopštenu iz zajednice.
Tanja Topić je magistra politikologije, politička analitičarka, koja je svojim istupima mnogo puta spasavala čast čemerne Republike Srpske i Bosne i Hercegovine.
Tanja Topić je bila i novinarka i to jedna od najboljih na eks ju prostorima. Svojom odlukom, a na čast novinarske zajednice, ona je i ostala novinarka, mada joj to danas nije primarno zanimanje.
Gordanu Katanu, u to vrijeme novinarku “Oslobođenja”, 2012. je nazvao besramnom lažljivicom. Tri godine kasnije pozabavio se i njenim fizičkim izgledom i izričajem, a bogami i karakterom, poručujući, citiram: “Kada vas pogledam, shvatim zašto ste stalno negativni, jer vi i ne možete imati ništa pozitivno... Ta jedna morbidna predstava odražava vas i vaš karakter.”
Tako je zborio tadašnji predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik.
Na istoj je funkciji bio i 2014. godine, kada je novinarku BN televizije, Slađanu Jašarević, “počastio” čak i narodnim izrazom na j.
- Šta radiš, ne razumijem? Uopšte mi nisi zgodna da te gledam tol’ko dugo, jebo te. Šta hoćeš sad? Slušaj, nisam ti ja muškarac za tebe– reče predsjednik republike novinarki, pred TV kamerama.
A 2012. je tadašnju novinarku agencije Beta, Ljiljanu Kovačević, istjerao iz palate predsjednika RS, kao da mu je to ćaćevina. I nazvao je lažljivicom koja, citiram, nema nimalo obraza.
Bio je predsjednik Republike Srpske i 2011. godine, kada je novinarki Federalne televizije Arijani Saračević, džentlmenski poručio: “jebe mi se”. Njenu emisiju nazvao je sranjem, a za nju je rekao, citiram, da je pristojna, mada ne izgleda lijepo.
Eto to su samo neki, najupečatljiviji primjeri iz galerije “17 trenutaka mizoginije” Milorada Dodika.
Bijaše, poodavno, još za doba SSSR-a, jedna kultna sovjetska špijunska serija koja se zvala “Sedamnaest trenutaka proljeća”. Prespremni i zgodni sovjetski obavještajac Maskim Isajev je, u toj seriji, svojski nadmudrio Treći Rajh, uvukao se među esesovce najvišeg ranga, pa sabotirao nacistička posla.
Serija je snimljena po romanu Julijana Semjonova, a na ideju, pazite sad, Jurija Andropova, tadašnjeg šefa KGB-a, koji će kasnije postati predsjednik SSSR-a. Andropov je romanom i serijom nastojao da popravi imidž sovjetske tajne službe, koja je među stanovništvom, iz sasvim razumljivih razloga, bila omražena kao sredstvo surove političke represije. Htio je baćuška Andropov, eto, da popularizuje KGB, kako bi privukao mlade i talentovane kadrove u Službu.
Vjerovatno je u tome uspio, jer je TV agent Maksim Isajev postao sovjetska pop ikona. Ali, desio se još jedan momenat. Isajev je postao Čak Noris, prije Čak Norisa. Postao je tema ironičnih i subverzivnih viceva.
Zamislite subverzivni vic iz doba Sovjetskog Saveza! A zamislite subverzivni vic, satiričnu pjesmicu, aforizam, subverzivno bilo šta, na temu Čak Noris Dodika!
Pa ne može to, zavapiće vaskoliki branioci srpskog sveta i srpske Republike Srpske! Ipak je, reći će oni, Dodik predsjednik. Ma šta predsjednik, on je predsjednik svih predsjednika!
Ali, čekajte braćo, zar mislite da su subverzivni vicevi o Isajevu, bili upereni ka izmišljenom TV agentu! Ili su, ipak, ti subverzivni i ironični vicevi, ta, da prostite sprdnja, bila adresirana na njegovog idejnog tvorca: Jurija Vladimiroviča Andropova. I njegov KGB.
A to bijaše malo zajebanija sila od ove naše rijaliti državice, sve sa entitetima. U kojoj je vrijeđanje žena, pogotovo ako su novinarke, koje pitaju svašta što pitati treba, dio političkog folklora.
Jer Milorad Dodik, ako ćemo pošteno, jeste najistaknutiji, ali nije jedini Čak Noris, bosanskohercegovački vitez mizoginije.
Kada ćemo dočekati bar prvi od naših 17 trenutaka proljeća? Pa kad se izrodi prvi ironični, subverzivni vic, koji će se primiti u narodu. I kad političar koji vređa novinarke, ili novinare, ponižava i progoni žene, ili muškarce, za to plati ono što mu sleduje. I pred sudom i na izborima.
Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH
Autor: Impuls
