Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Uporna kiša je zborište pretvorila u blatnjavu kaljužu, predveče je temperatura pala ispod zimskih deset stepeni, a na Manjaču se spustila teška gusta magla. Samo još da se Zmijanjem prolomi bolno staračko „ideš li, rode?“ Ali jok. Kočić je odavno mrtav, a ovi što ga danas, ko đoja slave, ne čitaju njegove pripovjetke. Ne čitaju ništa osim budalaština po društvenim mrežama. Rod ne ide nikud: zabasao je i zaglavio se u blatu i magli sopstvenih pričina i zabluda.
piše: Milkica Milojević
Koja to mračna sila tjera ljude da se, čak i po najvećem nevremenu i usred njažešće prijetnje zarazom smrtonosnim virusom, masovno okupljaju na zborovima i vašarima? Istina, na minulom Kočićevom zboru bilo je znatno manje naroda nego nekih ranijih godina, kada se na Zmijanju znalo okupiti i do 50.000 ljudi. Ali, ipak, hiljade muškaraca i žena se u subotu i nedjelju smrzavalo na zborištu.
Nije im bilo teško da, mokri kao miševi, gaze blato do koljena. Da jedu vruću jagnjetinu i ljušte rakiju i pivo pod šatorima koji prokišnjavaju, iako su sve to, po istoj cijeni, mogli dobiti u nekoj toploj kafani.
Nije im bilo mrsko da se kite šajkačama, kokardama i drugim kičastim insignijama, o čijem porijeklu i značenju ne znaju ništa. Ni da prevale stotine kilometara, dajući posljednji dinar ili evro za gorivo, kako bi se na zboru cmakali sa poznatim i nepoznatim, sebi sličnim pripadnicima „srpskog sveta“, ne misleći na koronu.
- Neće Gara da primi vakcinu, ne priznaje svjetsku medicinu – orila se zborištem aktuelna novokomponovana ojkača.
Da li je ključni faktor bila muzika, da tako nazovemo ono što se uzvikivalo i podvriskivalo na zboru? Teško. Jer „muzike“ ispod šatora su se „sudarale“ i miješale, stvarajući nerazumljivu i teško podnošljivu buku. Istina, oni koji su zauzeli najbolje stolove, redajući ispred sebe gomilu ispijenih flaša skupog piva, mogli su sasvim solidno „pratiti program“ i pjevati zajedno sa estradnim zvijezdama zbora. To, naravno, košta, ali ćeif nije skup!
Mnogi su, doduše, došli da prate borbu bikova. To je onaj svijet koji obilazi sve koride, a ima ih u BiH, tokom godine, više od 20. Pa se i na Kočićevom zboru oko rogonja, razočaraće se „srpski svet“, okupljaju i Stipe i Mujo i Anto iz Posušja i svi složno, za istim stolom, tamane jagnjetinu, bratski nazdravljajući rakijom i pivom.
Ali svi su oni, ako ćemo pravo, iz iste priče: one priče koja Bosnu i Hercegovinu drži decenijama zarobljenu, okovanu nacionalizmom i korupcijom.
Mnogi su, dakle, došli da se dive gastarbajterima i domaćim domaćinima, spremnim da za jednog bika iskeširaju sumu, kojom bi se mogla izgraditi jedna skromnija kuća. Ali, valja se pokazati na zboru!
Ipak, ako ćemo pravo, nisu bikovi bili glavne zvijezde Kočićevog zbora. Uostalom, koliko pasioniranih zborača zna, koji je bik sinoć pobijedio i osvojio titulu „Jablan“?
Ali, svi znaju da je Milorad Dodik ipak došao na zbor i zapjevao pod šatorom. Znaju i da mu je mladi gradonačelnik Banjaluke, Draško Stanivuković, „zabio kajlu“, jer mu nije dozvolio da se sa govornice obrati narodu.
Svi znaju i da je zborištem prošetao Ilija Grahovac, zvani Zmaj od Šipova, i da su se zborači utrkivali da se s njim izljube i slikaju za uspomenu i dugo sjećanje.
Podsjećamo, Zmaj od Šipova je onaj opskurni lik, koji se proslavio maratonskim bezobraznim govorom na sahrani svog oca, da bi potom postao zvijezda raznih rijaliti šou programa.
Zborom su, dakle, zborili, oni koji su potegli čak iz Sombora, Kragujevca, Beča ili Lucerna, da bi uživo vidjeli Zmaja od Šipova, koji je za njih, valjda, simbol vaskolikog srpstva.
I građani ponosite Republike Srpske, koji ozbiljno vjeruju da je Milorad Dodik državnik, koji ih hrani i od zla brani.
I mladići i djevojke, a bogami i njihove tetke, strine i đedovi, koji su uvjereni da je Draško Stanivuković, mlađahna politička i Instagram zvijezda, vjesnik velikih promjena i novog doba sveopšteg prosperiteta u Republici Srpskoj. Koji će nastupiti, logično, čim „Draško pobijedi Dodika“.
Podsjeća na priču o Kurti i Murti? Zvuči površno, naivno? Kako kome. Tek, jedno je sigurno: Kočićev zbor je slika i prilika naroda i duha narodnog. Gospodska ulica, okrugli stolovi na kojima umne i „umne“ glave raspredaju u demokratiji, evropskim vrijednostima i ljudskim pravima - to je margina. Kočićev zbor je stamena vladajuća većina.
Dešavanja na Kočićevom zboru snimala je Televizija srpske dijaspore iz Minhena. Nema sumnje da će video uradci sa ovom tematikom imati rekordnu gledanost, i u bavarskoj prestolnici i širom gastarbajterskog i „srpskog sveta“.
I u domaćim medijima reportaže sa Kočićevog zbora su imale stotine hiljada čitanja. Da ne spominjemo društvene mreže, koje su se „zapalile“.
Dakle, tako stvari stoje u realnom svijetu.
Elem, ne znate šta znači izraz „ko đoja“ i riječ „pričina“, s početka ove priče? Pročitajte pažljivo djela Petra Kočića, pa ćete znati. A i štotšta drugo će vam se razbistriti.
Jer, kako jednom reče beogradski ekonomista, profesor Miodrag Zec, sve piše u knjigama, samo su knjige debele, a slova sitna. Valja, dale, pokrenuti moždane vijuge. A ne ide, zahrđalo!
Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH
Autor: Impuls
