Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Znate li pjesmu „Ona spava“, čuveni hit Zdravka Čolića, idiličnog teksta sa zvijezdama, travkama i ostalim cvrkutima i pejsažima? A znate li kako je ta pjesma nastala i čime je inspirisana? Posvećena je Milici, osamnaestogodišnjoj djevojci, koja je bježeći od silovatelja, skočila u ambis i ubila se! Uzalud je govorila NE!
piše: Milkica Milojević
Još jezivije od ovog gnusnog zločina jeste način na koji su mediji, 1974. godine, kada je Milica natjerana u smrt, pisali o tome. U skoro svim tekstovima iz tog doba navodi se da je djevojka skočila sa 11. sprata „kako bi sačuvala svoju čast“.
I danas, nakon skoro pola vijeka, mediji koji recikliraju ovu priču obavezno navode mantru o „djevojačkoj časti“.
Tako hrvatski magazin „Story“, u tekstu iz septembra prošle godine, detaljno opisuje kako je Milicu 1974. „jedan maldić“ na prevaru odveo u stan, zamolivši je da otuda telefonom nazove njegovu djevojku koja „ima stroge roditelje“. I kako su je u stanu dočekala još četvorica „mladića“, koji su je tjerali da se skine, da bi je grupno silovali! Pa se djevojka otimala, plakala, molila da je puste...
- Jedan od nasilnika sažalio se nad djevojkom i rekao drugima da je puste, i to zato što je bila nevina – navodi se u tekstu.
Nisu je pustili pa je ona skočila sa prozora, sa 11. sprata!
Djevojka je, nekim čudom, preživjela pad i u bolnici su je pokušali spasiti. Tu ju je, piše „Story“, posjetio policijski inspektor, i pitao je, pazite sad: zašto je išla u tuđi stan zvati tuđu djevojku! A nesretna Milica je odgovorila: „Sama sam skočila kroz prozor. Jedino tako sam mogla sačuvati čast!“
Bile su to njene posljednje riječi. Nakon toga je pala u komu iz koje se nije probudila.
I nakon pola vijeka mediji ponavljaju kako je djevojka „bila nevina“, kako je za njom „plakala cijela Jugoslavija“ i kako je „spasila svoju čast“.
Ali, nigdje nismo mogli pročitati šta je bilo sa petoricom „mladića“. Da li su ovi silovatelji i ubice, da ubice, jer Milica ipak nije „sama skočila“, kako je rekla, vjerujući i u smrtnom času da je „sama kriva“ za sve što joj se desilo, dakle da li su silovatelji i ubice završili u zatvoru?
Koliko godina robije su dobili? Da li su doživjeli prezir društva? Ili se sve svelo na onu patrijarhalnu „on je muško, njegovo je da pita“ i „šta je ona tražila u tuđem stanu“?
Da li je „cijela Jugoslavija“, koja je, oprostite dragi jugonostalgičari, od svih društvenih događaja najviše voljela sahrane, dakle da li je dobra stara Juga mislila da je odužila dug time što je zdušno plakala nad sudbinom ubijene djevojke?
Da li je, na kraju krajeva, „cijela Jugoslavija“ natjerala Milicu u smrt, nepokolebljivim stavom da je svakoj poštenoj djevojci „čast“ preča od života? I naravno, da je samo „virgo intacta“ djevojka – nevina djevojka! Jer, šta će djevojci život, ako nema himen!
I da li se danas, nakon pola vijeka, u doba interneta, ljudskih prava, feminizma, seksualnih sloboda... nešto bitno, ali zaista bitno, promijenilo?
Jesu li i danas žrtve silovanja stigmatizovane, mnogo žešće nego silovatelji? Da li je danas dovoljno da žena kaže NE, pa da je puste kraju?
Zamislimo situaciju da, upravo sad, neki mladić, negdje u Boriku recimo, složi priču i neku Milicu iz srednje škole namami u stan. I da je tamo dočekaju još četvorica mladića. I da joj kažu: skidaj se! I da im ona kaže: Neću! Da li bi joj rekli: „OK, sestro, ako nećeš, ne moraš, poštujemo!“ Čisto sumnjam!
I šta bi se onda desilo? Da li bi Milica skočila sa 11. sprata, bježeći od svirepog nasilja nad njenom ličnošću i tijelom, jer priča o „djevojačkoj časti“ je danas ipak pase? Možda. A možda ne bi skočila i onda...
Da li bi je, nakon svega, neki policijski inspektor, sudija, advokat odbrane... pitao šta je radila u tuđem stanu? Ili, kako je bila obučena? Da li je nečim „izazvala“ silovatelje? Da li se branila, baš žestoko, i ima li tragova borbe na tijelima silovatelja? Vjerovatno. Ako bi uopšte preživjela i ako bi se uopšte odvažila da prijavi nasilnike.
Ne izmišljam, o tome svjedoči vrlo vrlo ozbiljna analiza sudske prakse u BiH u procesima za silovanje i seksualno nasilje. I tu je vrlo vrlo ozbiljnu analizu, vrlo vrlo temeljito, uradila vrlo vrlo ozbiljna stručnjakinja, dr Ivanka Marković, profesorica Pravnog fakulteta u Banjaluci. I to u sklopu vrlo vrlo ozbiljnog projekta “Prekinimo ćutanje”, koji provode Fondacija „Lara“ Bijeljina i Fondacija Lokalne demokratije iz Sarajeva. Jer, ako ćemo pravo, samo se nevladine organizacije vrlo vrlo ozbiljno bave ovakvim temama.
Ta je analiza pokazala da se silovatelji često izvuku sa sramno malim kaznama i da neki čak ni ne dospiju u zatvor. A žrtva se, tokom procesa, nemilosrdno čereči!
I još je nešto ta analiza pokazala: da žrtve, nerijetko, moraju dokazivati da su pružale otpor!
Ali, čekajte, kakav otpor! Pa žena ima pravo da neće! Rekla je NE, i tu bi, valjda, trebalo da bude kraj priče? Ma, hajte! Pa i danas na internetu možete pročitati doskočice tipa: „Kad žena kaže ne, to znači možda“. Ili „kad žena kaže ne, ne vjeruj joj, samo tvrdi pazar!“
Dakle, i nesretna Milica, koju su 1974. silovatelji natjerali u smrt, i naša pretpostavljena Milica iz današnjeg doba, rekle su NE. Ali, avaj!
I sad zamislite da se naše Milice nađu na sudu i kažu: rekla sam NE!
Dobro, dobro, uzvratio bi čestiti sudija, ali da utvrdimo činjenično stanje. A advokat odbrane bi se ustremio na Milicu: Jeste li pružali otpor? Koliko žestoko? Niste li nečim isprovocirali optuženog?
Kako je profesorica Marković izajvila na jednoj debati, seksulani delikti se ne tretiraju kao ostala krivična djela.
Ne vjerujete? Pa zamislite da vam, u stan upadne naoružani pljačkaš i naredi: pare na sunce! I vi mu date sve što imate, samo da izvučete živu glavu! Da li bi vas na suđenju pitali: jeste li pružali otpor?
Možda ste svojevoljno dali novac optuženom? Čime dokazujete da vas je on stvarno opljačkao? Naravno da žrtvu pljačke nikad ne bi pitali takvo nešto. Pa to bi bio nonsens!
Ali, osamdesetogodišnju skoro nepokretnu baku, koju je silovao 33- godišnji muškarac u punoj snazi, i to nakon što je provalio u njenu kuću, na sudu su pitali da li je pružala otpor. I zašto na tijelu nasilnika nema tragova borbe!
Slična su pitanja postavljana i drugim žrtvama silovanja, pogotovo ako je silovatelj bivši partner. Ono, ako si jednom rekla DA, nemaš pravo da drugi put kažeš NE.
I ne radi se samo o (prijavljenim) slučajevima silovanja. Koliko je žena uzalud govorilo NE! I nije prepoznalo da je svaki seksulani čin, nakon njenog NE, krivično djelo. Čak i ako je prethodno flertovala sa udvaračem, pa se predomislila. Čak i ako je ušla u njegov automobil, stan, hotelsku sobu. Ne je uvijek NE. I tačka!
Dakle poštovani muškarci, uvažene sudije i sutkinje, advokati i advokatice, inspektori i inspektorke: kad žena kaže NE, to znači samo jedno. To znači, narodskim jezikom rečeno : ruke sebi i odjebi u skokovima. Goni se u tri materine! Samo to i ništa drugo!
Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH
Autor: Impuls
