Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Živko Radišić, Nada Stuhli i Olivera Mastikosa, troje izuzetnih boraca za pravednije i humanije društvo, napustilo je ovaj svijet u posljednjih nekoliko dana. Veliki je to gubitak za malenu Republiku Srpsku. I pitanje je ko će ih, u jednoj raštimovanoj i obezglavljenoj zajednici, naslijediti i nastaviti borbu za vrijednosti za koje su se oni zalagali.
piše: Milkica Milojević
Skromnost, posvećenost, solidarnost, duboko uvjerenje da svaki čovjek ima pravo na dostojanstven život ... Zvuči anahrono, socijalistički, čak i „dosadno“ u ovom vremenu grabeži i senzacija. Ali, eto, oni su bili takvi i upravo zbog toga su se našli u istoj priči.
Nisu pripadali istoj generaciji, nisu se bavili istim poslom, niti su umrli od iste boljke. Čak ni njihova smrt, u doba korone, kad se umire nemilice, nije izazavala jednaku javnu pažnju.
Živko Radišić (84), poznati političar veteran, bi vjerovatno, uprkos godinama, još poživio, jer Radišići su čuveni po dugovječnosti, da mu se nije dogodila nesreća, pa je slomio kuk. I da mu srce nije bilo oslabljeno zbog stersa, koji ga je nagrizao tokom duge političke karijere. Eto, on je bio od onih političara, danas izumrlih, koji se nerviraju i sikiraju zbog nepravde.
Nakon operacije kuka, srce ga je izdalo.
Živko, dakle, nije umro od korone. Prije pet mjeseci se vakcinisao i pozvao i druge da to učine.
-Ovo je borba za spas čovječanstva. Ako vjerujemo nauci, imamo šansu da preživimo – poručio je tada Radišić.
I Olivera Mastikosa (57) i Nada Stuhli (68) su vjerovale nauci i vakcinama, ali kad se udruže korona virus i distrofija, teško se izboriti. Ove dvije lavice su, nakon mnogih dobijenih bitaka, izgubile bitku za život.
Olivera i Nada nisu bile političarke, nego aktivistkinje, neumorne borkinje za prava ljudi sa invaliditetom.
Olivera Mastikosa je, podsjećamo, bila prva žena u RS, koja se u invalidskim kolicima pojavljivala na televiziji i u ozbiljnim debatnim emisijama govorila o životu ljudi koji imaju teškoće sa kretanjem, koji ne vide, ne čuju, u vrijeme kada je to bio tabu. I koja je isticala da tim ljudima ne treba milostinja, nego zakoni i prakse koji će im omogućiti da imaju ista prava i mogućnosti, kao i drugi ljudi. Da imaju pravo da žive kao sav normalan svijet.
Osnovala je organizaciju „Partner“, okupila mlade djevojke i momke sa invaliditetom, ubijedila je da imaju budućnost, ako se obrazuju, rade i ako se bore za pravednije zakone. Neki od tih mladih ljudi danas su magistri i doktori nauka i rade odgovorne poslove u institucijama.
Ono što je Olivera radila u Banjaluci, Nada Stuhli je radila u Doboju. Zahvaljujući njoj Udruženje distrofičara u Doboju je postalo „faktor“. Osnovali su štampariju u kojoj su radile osobe sa invaliditetom.
Kada je 2014. Doboj zadesila katastrofalna poplava, uništen je Nadin stan i štamparija Udruženja. Do temelja. Nada je jedva izvukla živu glavu, nije uspjela da spasi čak ni najosnovnije lične stvari. Ostala je na ulici, bez ičeg.
Ali se nakon samo nekoliko mjeseci izborila da obnovi i stan i štampariju. Da animira donatore. Da organizuje obnovu. Da spasi radna mjesta. I sve to iz invalidskih kolica i sa uznapredovalom distrofijom.
Kakav je uticaj imao Nadin podvig i Oliverina borba za izmjene zakona, percepcije, praksi ... na sampouzdanje ljudi sa invaliditetom, ali i na cjelokupno društvo? Ogroman.
I Živko Radišić je, dakako, bio uticajan čovjek, ne samo dok je bio savezni funkcioner u doba SFRJ, pa predratni gradonačelnik Banjaluke i ministar odbrane BiH i poslijeratni predsjedavajući Predsjedništva BiH. I kada je „stari partizan“ otišao u penziju, a to je bilo poodavno, mnogi su osluškivali šta će Živko reći. I nadali se da će se, kad tad, pojaviti neki novi borac za prava „radnih ljudi i građana“, koji vjeruje da funkcioneri treba da žive kao svi drugi ljudi.
Ostaće upamćeno kako je, na primjer, tadašnji visoki predstavnik u BiH, Karlos Vestendorp, bio zapanjen, kada je 1999. došao na privatnu večeru kod Radišića. I kada je svojim očima vidio da „šef države i prva dama“ žive u običnom stančiću u stambenoj zgradi, da nemaju salon i da spavaju na ležaju na rasklapanje.
Ali, u taj stan su komšije, ali i drugi građani, ulazili bez kucanja, da „svog Živka“ pitaju za zdravlje i da mu ispričaju koja ih nepravda mori.
Vrata su bila otvorena, za sve kojima treba razgovor, podrška, savjet, i u stanovima porodica Stuhli i Mastikosa.
Živko, Nada i Olivera su, naprosto, živjeli ono za šta se bore. Bez foliranja, bez prenemaganja.
Dakle, socijalisti i socijalistkinje, ljevičari i ljevičarke, borci i borkinje za prava žena i muškaraca sa invaliditetom, svi vi koji vapite za pravdom i solidarnošću – javite se.
Nema više Živka, Nade i Olivere. Nije red da...ma znate vi šta!
Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH
Autor: Impuls
