Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
„Dobar dan, komšinice, možemo li da popričamo o razrovanim trotoarima i lošem gradskom prevozu u našem naselju? Kandidovao sam se za Savjet mjesne zajednice, pa evo mog programa...“ Tako, ili tako nekako, izgledala je predizborna kampanja za juče održane izbore u Banjaluci? Jest, al malo morgen! Kampanja je bila taman kao da su u pitanju predsjednički, a ne izbori za mjesne zajednice: sve sa zapaljivim govorima lidera najmoćnijih stranaka. Takav je bio i rezultat: pobijedio je SNSD, izgubio PDP. A građani? Ništa građani, zaboravite!
piše: Milkica Milojević
Mada su u pitanju izbori za „organe neposrednog učešća građana u lokalnoj samoupravi“, izbori za savjete 57 mjesnih zajednica u Banjaluci, bili su, očigledno, bitniji političkim strankama, nego građanima. I nisu imali blage veze sa neposrednom demokratijom.
Da je tako, pokazala je ne samo predizborna kampanja, nego i liste kandidata, atmosfera na biralištima, pa čak i relativno visoka izlaznost birača, a naročito „prateće pojave“, poput ucjenjivanja zaposlenih u javnom sektoru, slanja SMS poruka, i podjele paketa u zamjenu za glas.
Sve u svemu, cirkus na najnižem nivou u režiji najviših zvaničnika.
Nema više slobodne teritorije, ni u mjesnoj zajednici, ni na zidiću ispred zgrade, ni u seoskim prodavnicama uz veliku pivu... Sve su poklopili stranački vojnici: oni Dodikovi, kojih je više, i oni Draškovi, kojih je, izgleda, ipak manje nego što su oni sami mislili.
Ali, običnom čovjeku to dođe na isto: vojska je vojska, okupacija je okupacija.
A zašto su bitni izbori u mjesnim zajednicama? Mislim, zašto su bitni strankama? Pa, očigledno, da bi se mogli nadjebavati preko naših leđa, da bi pokazali mišiće, postrojili svoje vojske i izvršili smotru prije onih velikih opštih izbora koji sijede na jesen.
Kako stvari stoje, najbolje je objasnio Srđan Mazalica, poslanik SNSD u Narodnoj skupštini RS.
Negdje oko ponoći, dok pošten svijet spava, Mazalica je na svom tviter nalogu napisao žestoku poruku, očigledno upućenu Draškovoj vojsci, a ne građanima.
- Znate li zašto su važni izbori za savjete mjesnih zajednica? E pa, zato što su vama bili toliko važni! Ovo je vaš Trafalgar, vaš Vaterlo, vaš Staljingrad – napisao je Mazalica.
A baš u tom času, dok je Mazalica smišljao svoj ubojiti pobjednički poklič, u Gradskom odboru SNSD Banjaluka, inače u javnosti poznatom po dooobrim žurkama, pojavio se lider stranke Milorad Dodik. I na oduševljenje okupljene stranačke mase – zapjevao!
A što ne bi član Predsjedništva BiH pjevao, slaveći pobjedu u Aginom selu, Krminama i Golešima! To je, ako ćemo pravo, njegova pobjeda. Uostalom, nije bilo teško članu Predsjedništva da se posveti predizbornoj kampanji u Donjoj Piskavici, dok mu se država, čiji je zvanično predsjednik, raspada i tone.
Dobro, omaklo mu se u Česmi i Bistrici, iako je i tamo besjedio pozivajući građane da glasaju za „organe neposredne demokratije“! Ali, nema veze. Zakajlao je i on PDP-u u Zalužanima, gdje je SNSD pobijedio, iako su na predizbornom mitingu govorili i Jelena Trivić i Draško Stanivuković, pa čak i lider stranke Branislav Borenović, državni poslanik, koji je propustio pregovore o reformi Izbornog zakona u Neumu, jer su mu Zalužani bili preči.
-Izvini Angelina, izvini Metju, nisam mogao doći u Neum, čekaju me moji ljudi u Zalužanima – uzviknuo je tada Borenović u kvazidodikovskom maniru. Koji mu baš loše stoji!
Eto, džaba je krečio!
Džaba su krečili i oni naivni građani, koji su u nedjelju pohitali na biračka mjesta s plemenitom namjerom da glasaju za one treće, mislim one koji nisu ni Draškovi, ni Dodikovi.
Na glasačkim listićima u većini mjesnih zajednica takvih nije bilo. Samo dvije kolone.
Jedni su se lažno predstavljali kao „grupa građana za naša naselja“, pa slijedi naziv mjesne zajednice, a drugi kao „grupa građana naši... „ pa slijedi naziv mjesne zajednice.
Kako to razlikovati? Teško. Pa nek neko sad kaže da nisu „svi isti“!
Uz to, kandidati tih „grupa građana“ su bili do bola neprepoznatljivi. U većini slučajeva. Bilo je, dakako, izuzetaka, ali im ime i prezime nije bilo od velike koristi. Tako su recimo dvoje odbornika PDP u svojim mjesnim zajednicama dobili tek po osamdesetak glasova. Pobijedili su ih anonimni Dodikovi kandidati.
Ipak, obični stranački pješadinci, koji su u nedjelju, zamaskirani kao birači, u velikom broju izašli na glasanje, znali su razlikovati „naše“ i „naše“. Partijski oficiri su se potrudili da ih upute u materiju.
Ako nisu bili dovoljni „nezvanični razgovori“, usred radnog vremena, u javnim ustanovama i javnim preduzećima u kojima su zaposleni, najčešće na određeno, ako nisu bile dovoljne SMS poruke, tipa podsjećamo vas da glasate za... tu je bio i plan D. Taktika, dobro isprobana na ranijim izborima: dobiješ paket, kad glasaš kako treba i uslikaš svoj listić, pa ga priložiš ga kao dokaz.
Na društvenim mrežama su se u nedjelju, dakle licem na dan izbora, pojavile jadikovke, u stilu: kila šećera, kila brašna, pakovanje jeftinog keksa, sve u svemu ni 10 maraka vrijednosti, i time kupuju glasove!
Alo, komšije! Pa šta biste vi htjeli? Vaučere za ljetovanje na Karibima u zamjenu za glas na nivou mjesne zajednice! Zna se koliko šta košta i koliko smo, zaslugom političara za koje glasamo, kukavni i siromašni. Može i litra ulja i mesna konzerva, ali kad se bude glasalo za Predsjedništvo BiH!
A bio je još jedan detalj, koji je baš zanimljiv. U Saračici su 15 minuta prije zatvaranja biračkog mjesta građani u velikom broju nagrnuli na glasanje. Biće da su proradili paketi, ili su ih stranački „bičevi“ za uši izvukli iz kuća i podsjetili ih na njihovu „građansku dužnost“.
Hoće to u zemlji u kojoj se u predizbornoj kampanji za mjesne zajednice, iz čiste obijesti, nemilice troše resursi države, republike i grada.
U zemlji u kojoj direktor Univerzitetskog kliničkog centra RS, u dresu predsjednika banjalučkog odbora Dodikove partije, nemilice agituje po selima i predgrađima, dok mu pacijenti u UKC skaču s prozora i umiru od korone, a medicinske sestre padaju u nesvijest od umora.
U zemlji u kojoj građani ćutke plaćaju sve te manevre, vježbe i bitke stranačkih vojski.
Dobro, sad znamo bar nešto. Recimo, da nema nebitnih izbora. I da je u Gradu Banjaluka oko 20 odsto birača regrutovano u armije takozvane pozicije i takozvane opozicije. I da se u Banjaluci, a vjerovatno i u Republici Srpskoj, o čemu god se radilo, „građani“ svrstavaju samo u tri kolone: one koji su za Dodika, one koji su protiv Dodika i one koji ne izlaze na izbore.
Nema četvrte ni pete kolone!
A ona poruka, izađite na izbore, glasajte za svoje komšije, obična je farsa. Uostalom, većina mjesnih zajednica u Banjaluci imaju više stanovnika, nego većina malih opština u RS. Kako prepoznati komšiju među 20.000 građana na Starčevici, ili na Laušu.
Jedino da ideš redom pa pitaš: „Dobro jutro komšija. Bogati, čiji si ti: Draškov ili Dodikov?“
Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH
Autor: Impuls
