Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Vaskoliki narode širom Bosne i Hercegovine, da li vas stvarno zanima šta je pjevao Milorad Dodik i je li dotični otpjevao svoje? Je li vam zbilja najbitnije šta mu je odbrusio Bakir Izetbegović, a kakvu mu je bukvicu očitao Aleksandar Vučić? Da li vam je to, onako baš odistinski, najvažnija tema, dok djeca živa gore i umiru u najvećim mukama. Mala djeca, čiji je jedini „grijeh“ to što su – siromašna! Našom krivicom.
piše: Milkica Milojević
Ako ste zbilja, mnogoborojni građani i vaskoliki narodi, propustili priču o stravičnom požaru u Brčkom, jer ste bili zabavljeni „političkom krizom“, onda smo svi redom monstrumi! I zaslužujemo samo jedno: da izgorimo, do posljednjeg, u paklu. U najstrašnijim mukama!
Dakle, u subotu, 23. oktobra, baš onog dana kad se Dodik spremao u pohode Vučiću, u šest ujutru u Brčkom je izbio požar u kući u kojoj je, pazite sad, bez vode i struje, živjelo 11 ljudskih duša.
Izgorjelo je šestoro članova jedne porodice: četvoro odraslih i dvoje djece. Ostaje nam samo da se nadamo da su oni zaista, kako je navedeno u zvaničnom policijskom izvještaju, ugušeni ugljen monoksidom. Da ih je, dakle, umorio otrovni gas, prije nego što je njihova tijela spržio plamen. Da nisu osjetili stravične bolove, koji tjeraju čovjeka da žarko poželi smrt.
Petogodišnjeg dječačića, kojem se ni ime ne zna, a bio je sav u opekotinama, vatrogasci su pokušali spasiti. Iznijeli su ga iz zapaljene kuće. Ljekari su učinili sve što medicina može. Dječak je završio je na respiratoru. Borio se dva dana. I umro.
Dakle, troje djece je izgorjelo u požaru. I još četvoro doraslih. Sedmoro ljudi.
I to nije sve.
Povrijeđeno još šestoro, kako je navedeno, „maloljetnih lica“. Djece dakle.
A onda su u akciju stupile nadležne službe Brčko distrikta, koje su preživjeloj djeci obezbijedile privremeni smještaj, toplu odjeću, hranu. Eto, nisu se sjetili da to urade prije požara, mada je odavno bilo kristalno jasno da su ta dječica živjela u neljudskim uslovima.
Kaka rekosmo, živjeli su u kući bez vode i struje. Požar je izbio zbog svijeća kojima su osvjetljavali svoj bivak. A možda su nad plamenom svijeće, u zoru, kad je zima najžešća, grijali promrzle ručice.
Jer, pristojnog grijanja nisu imali.
Kako su prenijeli mediji, sve njih je grijao jedan mali, stari šporet i to samo kad su imali šta da nalože. Nisu imali drva, osim kad im samilosne komšije donesu koji naramak.
I još su mediji prenijeli da su živjeli u strašnoj bijedi. Da je porodica preživljavala od prošnje. Čekajte, čekajte, pa ko je prosio? Djeca naravno: što manje, što mršavije dijete, to bolji prihod!
Dakle, dok je Milorad Dodik u Predsjedništvu BiH pio rakiju i pjevao „Srpkinja me majka rodilaaaa“, sve uz pratnju harmonikaša, i dok je pola Bosne i Hercegovine zbog toga bješnjelo, a pola se divilo Milinom „poduhvatu“... malene djevojčice i dječaci su prosili po ulicama ponositog Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.
I dan kasnije dok su se političari ibretili, zgražavali, ili pak gorljivo branili Dodikov „harmonika parti“... maleni promrzli dječaci i djevojčice su prosili po ulicama ponositog Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.
I koji dan kasnije, kad je Vučić pozvao Dodika na raport i kad se vascijela BiH zadala u „analize“ šta taj raport znači... maleni promrzli dječaci i djevojčice su prosili po ulicama ponositog Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.
A kad je Dodik pakovao kofere, svi su nagađali šta se u tom koferu krije i ko će koga u Beogradu nadjebati... A maleni promrzli dječaci i djevojčice su se uvukli u svoju „kuću“ bez vode, struje, hrane, vjerovatno i bez vatre u šporetu. I premoreni zaspali...
Dvoje od njih nije se probudilo. Nadajmo se hrišćanski smjerno, da ih je ugušio ugljen monoksid, prije nego što su živi izgorjeli. Treći, petogodišnji dječačić, njihov brat, sav u groznim opekotinama, umro je u bolnici. Nadajmo se da nije dolazio svijesti.
Nadajmo se, hrišćanski smjerno, da su i baba, djeda, otac, majka i tetka ove dječice, koji su umrli u požaru, na vrijeme ugušeni ugljen monoksidom. I da nisu gledali kako im vatra proždire djecu.
Ah, da, neki su mediji prenijeli i to da je u Suljagića sokaku u požaru stradala „romska porodica“.
Romi umoreni otrovnim gasom, ne dešava se to prvi put u istoriji.
Romska djeca prose, gladuju, smrzavaju se i naravno ne idu u školu. Ni to se ne dešava prvi put u istoriji BiH. Neki će čak reći da je sve to u romskim zajednicama „dio folklora“ i „tradicionalni način života“.
Dabogda vam taj folklor u kući zaigrao, neljudi! Sve uz rakiju i harmoniku!
I šta se poslije desilo? Poslije, kad su vatrogasci ugasili požar, kad su policajci i tužioci obavili uviđaj, a troje dječice i četvoro odraslih umrli?
Političari su poslali telegrame saučešća. Baš dirljivo.
Vlada Brčko distrikta je najavila da će, na dan sahrane izgorjelih im sugrađana, biti proglašen dan žalosti. Ah!
Mediji će, kladim se, pisati: tuga, grad zavijen u crno, jecaji paraju nebo... A onda će krenuti za nekom novom „senzacijom“.
A hoće li se iko zapitati zašto, za boga miloga, bilo koje dijete u BiH prosi po ulicama, gladuje, smrzava se i živi u kući bez vode i struje!
Ko je za to kriv? Pa, odrasli naravno. Prvo, njihovi roditelji. A ako roditelji, što bi se reklo administrativnim jezikom, „nemaju kapaciteta“ da im obezbijede zdravo i bezbjedno odrastanje, onda je za to nadležna lokalna zajednica, država, na kraju krajeva svi odrasli građani koji znaju za njihovu patnju.
Piše to u Deklaraciji o pravima djeteta Ujedinjenih nacija, koja je usvojena još 1959. I koju je SFRJ, a kasnije i BiH, uredno ratifikovala. I u gomili zakona, na svim nivoima, u ovoj jebenoj zemlji.
I zar su nam, uostalom, potrebni zakoni, deklaracije i konvencije, da bismo skontali da svako dijete zaslužuje bar komad hljeba, toplu sobu, čašu vode i sijalicu nad glavom!
Možemo li zamisliti da naše dijete, unuče, nećak, mali brat ili sestra... živi u kući bez vode, struje, hrane i vatre!
Zar su dječica, koja su izgorjela u Suljagića sokaku manje vriejdna od naših potomaka!
I možemo li razmisliti za koga to glasamo i čije veleumne izjave gutamo kao sumanuti, ko nam to vodi državu, opštinu, grad... u zemlji u kojoj djeca žive u kući bez vode, struje, hrane i vatre! I u kojoj djeca gore u požaru.
I šta ćemo sad? Hoćemo li na proteste? Hoćemo li svi iz Banjaluke, Sarajeva, Tuzle, Mostara... izaći na ulicu, svjesni da, koliko sutra, i u našem gradu, u nekom sokaku, može umrijeti neko dijete? I da ćemo, kad god se to desi, svi mi biti saučesnici u tom umorstvu?
Ili se, dok djeca gore, češljamo? Da bismo ispali ljepši: neko pred TV kamerama, neko na Instagramu?
Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH
Autor: Impuls
