Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Na Međunarodni dan borbe protiv fašizma aktivisti iz Inicijative mladih za ljudska prava naumili su da uklone mural sa likom Ratka Mladića. Ali su im iz policije poručili: nema od toga ništa! Eto, poštovaoci lika i djela “đenerala Mladića” najavili su da će prebiti aktiviste, samo ako priđu muralu. I šta tu može sirota policija! Ali, gle vraga: istog dana, ta ista policija je promptno i uz robusnu upotrebu sile uhapsila mirovne aktivistkinje Aidu Ćorović i Jelenu Jaćimović. Na dvije žene koje su na mural bacile dva jajeta, nasrnulo je desetak rmpalija.
piše: Milkica Milojević
I taman kad smo pomislili da u kurčevitoj Srbiji samo dvije žene imaju jaja, Đorđo Žujović je bacio kantu kreča na Mladićev mural. Nije se okupljao, u akciju krenuo sam, pa je umakao pažnji policajaca u civilu. Uradio je to, kaže, jer taj mural “predstavlja ljagu na obrazu svakog građanina Srbije”.
Ali, džaba je Đorđo krečio! Odmah se okupila grupa “mladića” sa crnim kapuljačama, valjda iz reda onih koji su ljudskopravaškim aktivistima prijetili da će im polomiti kosti. Oni su satima strpljivo prali i obnavljali mural. I Mladić je opet zablistao u punom sjaju! Policija nije dirala “mladiće”, niti im je naredila da se raziđu. O hapšenju da ne govorimo!
Jedan od najčitanijih tabloida u Srbiji je slavodobitno objavio da je “general Mladić” sve to pratio na televiziji u svojoj zatvorskoj ćeliji.
Eto!
Dogodio se to u Beogradu, gradu koji je decenijama slovio kao bastion antifašizma. Gradu koji većina građana jednog dijela BiH doživljava kao svoju prijestolnicu.
Teško je, nakon svega, biti pametan. Još je teže praviti se blentav, dok Beograd tone u bezdan. U dubok bezdan bez dna.
Nakon svega, predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić je, pritisnut pitanjima “novinara izdajnika”, izjavio da “policija ne štiti mural, nego čuva red i mir”. Naravno, Vučić je slagao i nije mu prvi put. Jer, cijeli je svijet vidio kako vaskolika srpska policija, što u civilu što u uniformama, žestoko ne štiti Mladićev mural.
I još je Vučić rekao da je “neko želio da napravi cirkus i nanese štetu sopstvenoj zemlji”. E, to nije slagao. Neko je stvarno napravio cirkus i nanio štetu sopstvenoj zemlji. Pogodite ko!
Aleksandar Vučić dobro zna, ono što zna cijeli svijet: da je Ratko Mladić pravosnažno osuđeni ratni zločinac. Da je osuđen, između ostalog, i za genocid.
Vučić dobro zna šta se dogodilo u Srebrenici. I ko je za to odgovoran.
Ali, Vučić još bolje zna iz koje je partije potekao i šta je zborio ratnih devedesetih, dok je bio mlada uzdanica Vojislava Šešelja.
A ponajbolje Vučić zna na čemu se temelji njegova vladavina. Apsolutna vladavina zemljom Srbijom i “srpskim svetom”.
I nije Vučić jedini, ali jeste glavni.
Zato je u Srbiji, a i u Republici Srpskoj, genocid zabranjena riječ. Zato je u Srbiji, kao i u Republici Srpskoj, na pomen Srebrenice, mnogo više onih koji će uzviknuti “a šta su oni nama radili”, nego onih koji će poručiti “ne u moje ime”. A najviše je onih koji “mudro” ćute.
Zato u Srbiji, a i u Republici Srpskoj, Ratko Mladić nije ratni zločinac, čak ni haški osuđenik, nego general, đeneral, srpski heroj.
Zato murala i grafita, kojima se slavi heroj Mladić, ima na stotine, u gradovima raznim, od Beograda, do Novog Sada, Banjaluke...
Neki su prekrečeni, u tišini. Neki nisu prekrečeni, opet u tišini. Da, da, svi se prave blentavi. Kobajagi, isto je to kao kad neko na zidu naškraba “Ana voli Milovana”!
Ali, u Beogradu, na Slaviji, u Njegoševoj ulici, nisu htjeli da ćute. Stanari zgrade, na kojoj je naslikan mural, zatražili su njegovo uklanjanje. Inspekcija Gradske opštine Vračar je naredila uklanjanje murala. Ali, ko će tu naredbu sprovesti u državi Srbiji!
Aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava dobrovoljno su se prijavili da to urade. Kad neće država, hoće omladinci! Ali, vidjeli smo kako je prošla ta omladinska radna akcija!
Vidjeli smo i da otporaški Beograd ne odustaje. Poručuju: “Mural mora pasti”. Aluzija na partizansku, antifašističku poruku je očigledna.
Poslali su otporaši otvoreno pismo Vladi Srbije, koje je potpisalo više od 70 organizacija i pojedinaca. Zatražili su da se “ Vlada Republike Srbije jasno odredi prema prijetnjama koje aktivisti i aktivistkinje dobijaju povodom podrške uklanjanju murala Ratku Mladiću.” Da se Vlada, dakle, jasno i javno, odredi prema “đeneralu”. I još mnogo čemu.
Ali, otporaši su manjina. Mnogo su snažnije anti- antifašističke sile koje Beograd vuku u bezdan. Uz svesrdnu podršku ćutljive većine. Većine koje se sve ovo, kao, ne tiče. I koja zatvara oči pred činjenicama. I koja ne priznaje zločine, ako su ih počinili “naši”. I koja ne priznaje žrtve, osim “naših” žrtava.
“Nove žrtve su na vidiku, a mi još uvijek nismo spremni da priznamo prethodne,” napisao je, povodom gužve oko Mladićevog murala, Miloš Janković, mladi politikolog iz Beograda.
Ne, nije on mislio na neki novi rat, nego na mir u kojem živi današnja Srbija i bliži joj komšiluk: na sve napastvovane djevojke, ubijene mladiće, ponižene radnike, uništene rijeke zbog kojih ćemo, koliko sutra skapavati od žeđi...
Hoće to u državi, koja fresku osuđenog ratnog zločinca brani kao najveću svetinju, a mirovne aktivistkinje hapsi kao najcrnje kriminalce.
Nego, je li vam sve ovo odnekud poznato, poštovani građani Bosne i Hercegovine? Je li vam je sve ovo odnekud poznato, vaskoliki narode Republike Srpske?
I kako se to zove?
De, de, nije teško pitanje! Liči na ono: koja rijeka teče ispod savskog mosta?
Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH
Autor: Impuls
