Lejla Turčilo
Snimka direktora i menadžerice HR-a na Coldplay koncertu pokrenuo je lavinu komentara i globalni online spektakl
Piše: Lejla Turčilo
Da je 1985. godine direktor firme odlučio povesti radnu kolegicu sa kojom je u preljubničkom odnosu na neki javni događaj i da se to razotkrilo tako što je sreo nekog od poznanika, za tu bi situaciju vjerovatno znala tek njegova supruga i porodica i kolege u firmi koji bi uz jutarnju kafu imali još jedan trač za pretresti. No, kada je Andy Byron, direktor tehnološke kompanije Astronomer, u ljeto 2025. na koncertu grupe Coldplay s menadžericom ljudskih resursa svoje firme Kristin Cabot uhvaćen u zagrljaju, vijest je postala viralna i gotovo da nema osobe konektovane na internet koja nije, htjela to ili ne, saznala za preljub. Ključnu ulogu u ovom neslavnom izlasku iz (relativne) anonimnosti odigrala je izvjesna tiktokerica @instagrace koja je momenat u kojem su Byron i Cabot uhvaćeni na koncertnoj „kisscam“ objavila na društvenim mrežama, kao i pjevač Coldplaya Chris Martin koji je, ne sluteći koliko u njegovoj izjavi ima istine, reakciju para koji je pokušao da se sakrije prokomentarisao riječima: „Ili imaju aferu ili su naprosto veoma stidljivi.“ Od tog trenutka lavina je pokrenuta, a viralnost samog događaja u fokus javnosti stavila je i one koji to ni na koji način nisu tražili, poput Byronove supruge, koja je morala izbrisati svoje naloge na društvenim mrežama ili kompanije Astronomer, koja je dobila svojevrstan anti-marketing od svojih visokopozicioniranih zaposlenika uhvaćenih na (ne)djelu.
Svako može postati viralan, privatnost postaje iluzija
Iako je sam događaj, zapravo, banalan i bezbroj puta već viđen, pa kao takav spada u domen tabloidnih priča, iz njega smo u proteklih nekoliko dana mogli naučiti poneku lekciju o medijima i društvenim mrežama danas. Prva od njih odnosi se na činjenicu da privatnosti u današnje doba, u kojem na planeti ima više mobilnih uređaja nego stanovnika, naprosto nema. Istina je da se Andy Byron oslonio na potencijalnu anonimnost u masi od 60 000 ljudi, koja je trebala da mu garantuje i tu privatnost, što je prilično naivno, jer u SAD, kao i u ostatku svijeta, čak i pravno gledano, pojavljujući se na javnim mjestima i u javnom prostoru osoba prihvata da ne može očekivati privatnost u smislu da će je vidjeti ili čuti drugi. No, to dalje otvara pitanje prava drugih da to što su vidjeli ili čuli prenose dalje na mrežama, što se direktno vezuje za pitanje interneta kao javnog prostora. Iako načelno postoji konsenzus o tome da bez dozvole osobe koja je snimana snimljeni sadržaj ne može biti dijeljen online, ovdje je po srijedi još jedna važna stvar. Naime, ovaj je događaj, na izvjestan način, analogija za online život općenito, u kojem i mi sami, ali i drugi korisnici mreža oko nas, više ne pravimo razliku između privatnog i javnog života. Nevolja je suštinski u tome što mnogima od nas odustajanje od privatnosti u svrhu samopromocije i osobnog PR (od kojeg mnogi, poput influencera, i profitiraju) ne predstavlja problem, ali onda kada u stvarnom životu događaji ne idu u prilog toj savršenoj slici koja se prezentira očekujemo da naše pravo na privatnost bude ispoštovano. Ili, kako je to jednom pojasnio jedan od sociologa iz regiona: kada kroz prikaz savršenih vjenčanja nude iluziju savršenog života javne osobe bi htjele da su kamere uključene, ali kad dođe do razvoda onda mole za privatnost. A upravo tada se događa eksplozija zainteresiranosti na mrežama, na kojima se korisnici postavljaju u moralno superirorniju poziciju i, u nedostatku face to face komunikacije, slobodniji su iznijeti svoj sud o onome za šta, da nije baš tih mreža, njihov sud ne bi ni bio tražen, nego za to ne bi uopće ni znali. Upravo to se desilo u coldplaygateu. Supruga i djeca Andyja Byrona, naprimjer, niti su željela niti su na bilo koji način izazvala zanimanje javnosti, ali su je dobili i to u razmjerama koje su gđu Byron natjerale da ugasi sve svoje profile i u potpunosti se povuče u ilegalu.
Šta čini vijest vrijednom u savremenim medijima?
Budući da je događaj s Coldplay bostonskog koncerta izazvao toliku pažnju online zajednice, bilo ga je nemoguće ignorisati i u tradicionalnim medijima. Ovu, zapravo, tabloidnu priču pratili su i mediji poput New York Timesa, Guardiana i sličnih, čak do mjere da su je tematizirali tražeći stav stručnjaka psihologa i sl. To je, naravno, očekivano, jer su se i ti mediji samo pridružili talasu sa društvenih mreža, no to nam ukazuje na neke važne trendove u tradicionalnim medijima. Ne da toga nismo bili svjesni i ranije, ali ovaj je događaj samo potvrdio koliko je sveprisutan model hibridnog novinarstva, u kojem se teme tradicionalnih medija generišu iz onoga što je u trendingu na mrežama. Nadalje, jasno je da i mediji koje smo nekada smatrali ozbiljnim danas primat daju temama koje zadovoljavaju znatiželju javnosti, a ne onima koje su suštinski javni interes. Naivno bi bilo smatrati kako je to jedini razlog (ti su razlozi, naravno, puno dublji i puno više politički), ali usud života u 21 stoljeću i istovremeni pokazatelj opće društvene hipokrizije je, očigledno to da smo, kao globalna publika nekada ozbiljnih medija, danas skoro pa prinuđeni zapamtiti lice Kristin Cabot (jer to zadovoljava znatiželju javnosti), dočim su lica glađu izmorenih umirućih žena Gaze potpuno izvan radara (a suštinski su globalni javni interes). I treće, čini se da je ovaj događaj još jednom pokazao kako globalni mediji odlučuju koji će događaji biti proglašeni važnima i vrijednima pažnje publike, što se zasniva na kriterijima: akter (u ovom slučaju to je dio elite – CEO korporacije i celebrity Chris Martin) + spektakl (u ovom slučaju javni preljub i neočekivana reakcija aktera uhvaćenih na djelu). Kombinacija ta dva faktora garantuje viralnost i klikabilnost, a posljedično i profit, te stoga ne treba da iznenađuje da su i svi tradicionalni mediji krenuli za ovom pričom, pa smo tako i mi kao publika u Bosni i Hercegovini odasvud zatrpani pričama o coldplaygateu, što je prije nekoliko decenija bilo nezamislivo.
Gubitnici i dobitnici umreženog viralnog društva
U općoj viralnosti i globalnoj zainteresiranosti za ovu priču priliku su vidjele velike kompanije poput Ikee, Tesle, Ryanaira, koji su na duhovit način „ugradili“ svoju promociju u ovaj događaj, povezujući svoje proizvode i slogane sa viralnim snimkom s koncerta. IKEA Singapur je na svom instagram nalogu objavila plišanog pandu koji grli orangutana s leđa uz opis: „Garantujemo zagrljaje bez drame“ i „HR approved“ (kao aluziju na posao koji radi Cabot). Ryanair se čak cinično osvrnuo na svoju politiku dodjele mjesta u avionima sloganom: „Ryanair i Coldplay razdvajaju parove“. Pokazuje to koliko je u korporativnom biznisu svaka prilika za oglašavanje dobra prilika.
Kao i mnogi drugi događaji ove vrste, i ovaj će uskoro biti zaboravljen. Gubitnici u cijeloj priči su najprije članovi porodica oboje aktera, koji su se ne htijući našli pod lupom javnosti. Profitirat će, kao i obično, oni koji su vidjeli priliku da zarade na zanimanju javnosti za trivijalne i beznačajne aktere i događaje. A globalna javnost još jednom je dokazala da su tabloidne priče o moralnom posrnuću bogatih i interes za teme „i bogati plaču“ teško promjenjive kategorije.