Govor na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, 19. srpnja 1889. godine
Na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, održanom od 14. do 20. srpnja 1889. godine, politička radnica njemačkog i međunarodnog radničkog pokreta Clara Zetkin, koja je od 1890. upravljala ženskim proleterskim pokretom u Njemačkoj, održala je značajan govor o odnosu ženskog rada i kapitala te specifičnosti ženske nadnice u kapitalističkom sustavu. Ukazavši da pitanje ženske emancipacije nije izolirano pitanje, ustvrdila je da ga je nužno promatrati u kontekstu šire društvene reprodukcije unutar koje i radnici i radnice dijele zajednički interes i istog neprijatelja. Prijevod ovog govora nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
Popraćena glasnim pljeskom, građanka Zetkin, delegatkinja radnica iz Berlina,[1] počela je govoriti[2] o pitanju ženskog rada.[3] Objasnila je da nema namjeru izvještavati o položaju radnica jer se njihov položaj ne razlikuje od položaja radnika. Umjesto toga, u dogovoru s onima koje su je poslale, namjerava razjasniti načelno stajalište po pitanju ženskog rada. Budući da je to pitanje izazvalo brojne nesporazume, za jedan je radnički kongres neophodno izravno se posvetiti ovome predmetu i razmotriti njegove temeljne postavke.
Govornicu ne začuđuje što reakcionarni elementi imaju reakcionarne stavove po pitanju ženskog rada. Ipak, posve je začuđujuće da se među socijalistima također može naići na pogrešan stav koji poziva na ukidanje ženskog rada. Pitanje emancipacije žena, koje u krajnjoj instanci podrazumijeva pitanje ženskog rada, ekonomsko je pitanje i od socijalistâ imamo pravo očekivati višu razinu razumijevanja ekonomskih pitanja od one koja se očituje u upravo navedenom stavu.
Socijalisti moraju biti svjesni da je ženski rad, s obzirom na trenutni ekonomski razvoj, nužnost; da je prirodna tendencija ženskog rada ili smanjiti broj radnih sati koje svaki pojedinac mora dati društvu ili pridonijeti povećanju društvenog bogatstva; da ženski rad sam po sebi nije taj koji u kompeticiji s muškim radom smanjuje nadnice, već to čini eksploatacija ženskog rada od strane kapitalista koji taj rad apropriraju.
Prije svega, socijalisti moraju znati da društveno ropstvo ili sloboda počivaju na ekonomskoj ovisnosti ili neovisnosti.
Oni koji su na svojim barjacima proklamirali oslobođenje svih koji imaju ljudski lik, ne bi smjeli kroz ekonomsku ovisnost polovicu čovječanstva osuditi na političko i društveno ropstvo. Kao što su radnici potlačeni od kapitalista, žene su potlačene od muškaraca i nastavit će biti u tom položaju sve dok ne postignu ekonomsku neovisnost. Rad je ključni preduvjet za njihovu ekonomsku neovisnost. Ako se žene želi pretvoriti u slobodna ljudska bića i muškarcima ravnopravne članove društva, ne smije se ukinuti ili ograničiti ženski rad, osim u vrlo iznimnim slučajevima.
Radnice koje teže društvenoj ravnopravnosti u borbi za vlastitu emancipaciju ne očekuju ništa od buržujskog ženskog pokreta koji se navodno bori za ženska prava. To je zdanje sagrađeno na pijesku i nema realistične temelje. Radnice su potpuno uvjerene da pitanje emancipacije žena nije izolirano, već čini dio šireg društvenog pitanja. Potpuno im je jasno da se to pitanje u današnjem društvu ne može riješiti bez temeljite transformacije samog društva. Pitanje emancipacije žena dijete je novog vijeka, rođeno u doba strojeva.
Emancipacija žena znači potpunu i fundamentalnu preobrazbu njihova društvenog položaja te revoluciju njihove ekonomske uloge. Stari je način proizvodnje, sa svojim manjkavim sredstvima za rad, vezao žene uz njihove obitelji i ograničio doseg njihovih aktivnosti na unutrašnjost doma. U krugu obitelji, žene su predstavljale iznimno produktivnu snagu. Proizvodile su gotovo sve obiteljske potrepštine. S obzirom na prijašnju razinu proizvodnje i trgovine, bilo bi teško, ako ne i nemoguće, proizvesti ih izvan obitelji. Sve dok su ti stari načini proizvodnje prevladavali, žene su bile ekonomski produktivne…
Mehanizirana proizvodnja uništila je ekonomsku aktivnost žena unutar obitelji. Krupna industrija proizvodi sve artikle jeftinije, brže i u mnogo većem broju nego što je to bilo moguće unutar pojedinačnih radinosti, uz uporabu nezadovoljavajućih alata i minijaturnu produkciju. Žene često moraju platiti više za sirovinu nego za gotov proizvod mehanizirane krupne industrije. Osim kupovne cijene (sirovina), žena mora uložiti još i svoje vrijeme i trud. Posljedično, proizvodna aktivnost unutar kućanstva postala je ekonomska besmislica te rasipanje vremena i truda. Iako uključenost žena u proizvodnju unutar obiteljskog kruga može koristiti nekim pojedincima, ta vrsta aktivnosti svejedno predstavlja gubitak za društvo kao cjelinu.
Zbog tog je razloga dobra kućanica iz dobrih starih vremena gotovo u potpunosti nestala. Krupna je industrija proizvodnju unutar kućanstva učinila nepotrebnom, a aktivnost žena u domaćinstvu beznačajnom. Istovremeno je stvorila podlogu za djelatnost žena u društvu. Mehanička proizvodnja, koja ne zahtijeva fizičku snagu i kvalificirani rad, omogućila je zapošljavanje žena u velikom broju. Žene su ušle u industriju sa željom da povećaju obiteljske prihode. S razvojem moderne industrije, ženski je rad u industriji postao nužnost. Pri svakom novovjekovnom unapređenju, muški je rad bivao suvišnijim, tisuće je radnika izbačeno na ulicu, stvorena je rezervna armija siromašnih, a nadnice su neprekidno tonule sve niže.
U prijašnjim su vremenima primanja muškarca, uz produktivnu aktivnost žene u kućanstvu, bila dovoljna za preživljavanje obitelji. Sada su ona jedva dostatna za preživljavanje neoženjenog radnika. Oženjeni radnik nužno mora računati na plaćeni rad svoje supruge.
Ovom su činjenicom žene oslobođene ekonomske ovisnosti o muškarcima. Žene koje su aktivne u industriji i koje nikako ne mogu isključivo ostati kod kuće kao puki ekonomski dodaci muškarcima, postale su svjesne svoje ekonomske moći koja ih je učinila samodostatnima i neovisnima o muškarcima. A jednom kada su žene postale ekonomski neovisne o muškarcima, nema suvislog razloga da o njima budu društveno ovisne. Međutim, u ovome trenutku ta novoostvarena ekonomska neovisnost ipak ne pomaže samim ženama, već kapitalistima. Zahvaljujući monopolu nad sredstvima za proizvodnju, kapitalisti su uzurpirali nove ekonomske faktore, okrenuvši ih isključivo u vlastitu korist. Žene koje su oslobođene svoje ekonomske ovisnosti o muškarcima naprosto su zamijenile gospodara i postale podređene ekonomskoj moći kapitalista. Ropkinja muža postala je ropkinja poslodavca. Ipak, žene su ovom promjenom na dobitku; više nisu u ekonomski neravnopravnom i podređenom položaju spram muškaraca, već su im postale ravnopravne. Kapitalisti se, međutim, ne zadovoljavaju tek eksploatiranjem samih žena, već se koriste njima i kako bi još temeljitije eksploatirali muški rad.
Za početak, ženski je rad bio jeftiniji nego rad muškaraca. Muška nadnica originalno se obračunavala tako da pokriva izdržavanje cijele obitelji. Ženska je nadnica od početka predstavljala tek troškove izdržavanja jedne osobe, a i to djelomično, jer se podrazumijevalo da će žena nastaviti raditi kod kuće nakon što završi svoj radni dan u tvornici. Nadalje, proizvodi koje su žene kod kuće izrađivale primitivnim alatima predstavljali su, u usporedbi s proizvodima krupne industrije, tek malu količinu društvene proizvodnje srednje razine. Ovo je navelo na zaključak da su žene manje sposobne za rad te da prema tome za svoj rad trebaju biti manje plaćene. Među navedene razloge za niža primanja potpao je i stav prema kojem žene općenito imaju manje potreba nego muškarci.
Međutim, ono što je žensku sposobnost za rad učinilo posebno privlačnom kapitalistima nije samo niska cijena, nego i veća submisivnost žena. Kapitalisti računaju na sljedeća dva čimbenika: plaćanje radnica što je moguće manje, i smanjivanje nadnica muškarcima putem ove konkurencije koliko god je to moguće. Na isti se način koriste dječjim radom kako bi snizili nadnice ženama, te radom strojeva kako bi u potpunosti potisnuli ljudski rad. Sam kapitalistički sistem razlog je zašto ženski rad postiže upravo suprotan rezultat od svoje prirodne tendencije; što rezultira dužim, umjesto osjetno kraćim trajanjem radnog dana; što nije istoznačan s porastom društvenog bogatstva, pod čime se misli na viši životni standard za svakog pojedinog člana društva, već s porastom profita tek šačice kapitalista i istovremeno sve većim masovnim osiromašenjem. Pogubne posljedice ženskog rada, koje se danas tako bolno osjećaju, nestat će jedino ukidanjem kapitalističkog načina proizvodnje.
Kako ne bi podlegao konkurenciji, kapitalist mora stremiti prema tome da postigne što veću moguću razliku između kupovne (proizvodne) i prodajne cijene svojih proizvoda; dakle, nastojati da proizvodi što je moguće jeftinije, a prodaje što je moguće skuplje. Kapitalistu je, dakle, svakako u interesu da produljuje radni dan unedogled i da plati radniku što je moguće ridikuloznije nisku nadnicu.
Ova težnja u izravnoj je suprotnosti s interesom radnica, kao i s interesom radnika. Prema tome, ne postoji stvarni sukob između interesâ radnika i radnica, ali svakako postoji nepomirljiva suprotnost između interesâ kapitala i interesâ radničke klase.
Ekonomski razlozi govore protiv podrške zabrani ženskog rada. Trenutno je ekonomsko stanje takvo da ni kapitalist ni muškarac ne može bez ženskog rada. Kapitalist ga mora održati kako bi ostao konkurentan, a muškarac mora računati na njega ako želi zasnovati obitelj. Zakonska zabrana ženskog rada ne bi povećala muške nadnice. Kapitalisti bi vrlo brzo nadoknadili nedostatak jeftine ženske radne snage uvođenjem efikasnijih strojeva – i ubrzo bi sve bilo kao i prije.
Pokazalo se da su nakon velikih štrajkova, čiji su ishodi bili povoljni za radnike, kapitalisti poništili uspjehe radnika uvođenjem učinkovitijih strojeva.
Ako netko traži ukidanje ili ograničavanje ženskog rada zbog porasta konkurencije koju isti stvara, onda je po jednakoj logici opravdano tražiti i ukidanje strojeva te restauraciju srednjovjekovnog cehovskog sistema u kojemu je za svaku vrstu posla postojao određen točan broj radnika.
No osim ekonomskih razloga, prije svega postoje i načelni razlozi protiv zabrane ženskog rada. Svaki put kada žene protestiraju protiv takvih pokušaja, potrebno je da se usredotoče upravo na principijelnu stranu problema. One moraju pružiti najžešći, a istovremeno i najopravdaniji otpor, jer znaju da njihova društvena i politička ravnopravnost s muškarcima počiva isključivo na njihovoj ekonomskoj neovisnosti koju im omogućuje rad u društvu izvan vlastitih obitelji.
Sa stajališta principa, mi žene snažno protestiramo protiv ograničavanja ženskog rada. Budući da nipošto ne želimo odvajati svoje ciljeve od ciljeva radničke klase u cjelini – nećemo formulirati nikakve posebne zahtjeve. Ne zahtijevamo nijednu vrstu zaštite osim one koju rad općenito zahtijeva od kapitala.[4]
Dozvolit ćemo samo jednu iznimku u prilog trudnice, čije stanje zahtijeva posebne mjere zaštite koje su u interesu same žene, kao i njezina potomstva. Ne priznajemo nikakvo zasebno žensko pitanje i ne priznajemo nikakvo zasebno žensko radničko pitanje! Ne očekujemo svoju potpunu emancipaciju ni od pripuštanja u ono što se naziva slobodnim profesijama, ili dobivanja prava na obrazovanje kakvo imaju muškarci (iako je zahtjev za tim pravima potpuno prirodan i pravedan),
kao ni od priznavanja političkih prava. Stanje u zemljama u kojima navodno postoji univerzalno, slobodno i direktno pravo glasa, pokazuje nam njegovu relativno beznačajnu vrijednost. Pravo glasa koje nije popraćeno ekonomskom slobodom predstavlja ni manje ni više nego promjenu bez glave i repa. Socijalno pitanje ne bi postojalo u zemljama s univerzalnim pravom glasa kada bi društvena emancipacija ovisila o političkim pravima. Emancipacija žena, kao i cijeloga čovječanstva, nastupit će jedino u okviru procesa emancipacije rada od kapitala. Žene, kao i radnici, u potpunosti će ostvariti svoja prava tek u socijalističkom društvu.
Imajući to u vidu, ženama koje su zaista zainteresirane za vlastito oslobođenje ne preostaje drugi izbor nego se učlaniti u socijalističku radničku partiju, koja se jedina bori za oslobođenje rada.
Bez pomoći muškaraca, štoviše, često i protiv njihove volje, žene su stupile pod barjak socijalizma. Mora se priznati da su u određenim slučajevima, čak i protivno vlastitim namjerama, bile snažno potaknute na taj korak – naprosto na osnovu jasnog razumijevanja ekonomske situacije.
No sada stoje pod tim barjakom i ostat će pod njim! Pod njime će se boriti za svoju emancipaciju i priznanje žena kao jednakopravnih ljudskih bića.
Stupajući uz socijalističku radničku partiju, spremne su podijeliti sav teret i sve žrtve koje ova borba donosi, ali su isto tako čvrsto odlučne nakon pobjede zahtijevati sva ona prava koja im pravično pripadaju. Što se tiče žrtava, obaveza kao i prava, one ne traže ni više ni manje od svojih muških drugova koji su pod istim uvjetima primljeni u redove boraca.
(Glasan pljesak – koji se ponovio nakon što je građanka Aveling[5] prevela govor na engleski i francuski).
[Protokol Međunarodnog kongresa radnika u Parizu, održanog od 14. do 20. srpnja 1889. godine. Nürnberg 1890, str. 80-85.][*]
Bilješke:
[1] Clara Zetkin predstavljala je dvije grupe na Kongresu u Parizu: jedna grupa radnika bila je povezana s Berliner Volkstribüne, a druga s radnicama Berlina (C. G. L. Alexander, op. cit., str. 14).
[2] Transkript govora započinje trećim paragrafom.
[3] Ženski rad odnosi se na priključivanje žena industrijskoj radnoj snazi.
[4] U ovom razdoblju, Clara Zetkin odbijala je bilo kakvu posebnu zaštitu za radnice, primjerice zakone koji su ženama zabranjivali zapošljavanje na određenim poslovima koji su se smatrali opasnima za žene. Jedinu iznimku činila je u slučaju trudnica. Kao što je poznato, kasnije je promijenila svoj stav.
[5] Dr. Edward Aveling bio je jedan od britanskih delegata na Kongresu. Oženio je Eleanor Marx, kćerku Karla Marxa, koja je također bila delegatkinja.
[*] Tekst je preveden s engleskog jezika uz konzultiranje njemačkog originala zbog djelomično netočnog prijevoda.
Slobodni filozofski
