Foto: Lupiga
U muzeju postoje paviljoni posvećeni državama, i svaka država održava svoj paviljon, u kojemu organizira izložbu po vlastitom stručnom odabiru, poštujući striktna muzejska pravila. Izložba o jugoslavenskim žrtvama bila je izložena u Bloku 17 i stajala je netaknuta sve do 2009, kada je zatvorena, jer su novonastale postjugoslavenske države tako tražile.
Priredio: Boris Pavelić
Jugoslavenske žrtve Auschwitza, te hiljade usmrćenih ljudi, u kolektivnom sjećanju više ne postoje. Četrdesetih su pobijene, dvijehiljaditih prebrisane. Dođete li danas u Memorijalni centar i muzej Auschwitz – Birkenau, nećete doznati ništa o tisućama Jugoslavena usmrćenih u tom najužasnijem od svih strašnih mjesta ljudskog zla. Jer, jugoslavenski paviljon u spomen muzeju Auschwitz rasformiran je 2009., a šest država nasljednica već se trinaest godina ne mogu dogovoriti o tome kako da izgleda novi postav. I nije isključeno da bi tako moglo ostati i trajno: relevantni povjesničari upozoravaju da bi jugoslavenske žrtve Auschwitza mogle trajno ostati izbrisane iz povijesti i povijesne memorije.
Ipak, pregovori traju: šest država nasljednica Jugoslavije imenovale su svoje predstavnike, vjerodostojne povjesničare umjetnosti, koji su prošle godine, trinaest godina nakon zatvaranja jugoslavenskog paviljona u muzeju u Auschwitzu, uspjeli usuglasiti scenarij buduće izložbe. No sada predstoji teži dio posla: političko i administrativno usuglašavanje. A za nj, kako dobro znamo iz iskustava poslijeratne regionalne “suradnje”, nikada se ne zna kako će završiti.
Državni muzej Auschwitz-Birkenau osnovan je odlukom poljskog parlamenta nedugo nakon Drugog svjetskog rata, 2. srpnja 1947., kako bi čuvao sjećanje na žrtve nacističke tvornice smrti u kojoj je uništeno vjerojatno oko milijun ljudi, ponajviše Židova. Muzej obuhvaća područja koncentracijskih logora Auschwitz I i Auschwitz II-Birkenau, a financira ga Poljska iz državnog budžeta, te Zaklada Auschwitz-Birkenau u kojoj sudjeluje preko 40 država svijeta, kao i neki veći gradovi. No, kako tko: Hrvatska, na primjer, u tu Zakladu nije uplatila još ništa.
U muzeju postoje paviljoni posvećeni državama, i svaka država održava svoj paviljon, u kojemu organizira izložbu po vlastitom stručnom odabiru, poštujući striktna muzejska pravila. Izložba o jugoslavenskim žrtvama bila je izložena u Bloku 17 i stajala je netaknuta sve do 2009, kada je zatvorena, jer su novonastale postjugoslavenske države tako tražile. Još su ranije bili počeli mukotrpni pregovori o novom postavu, koji bi trebali zadovoljiti cijeli niz suprotstavljenih interesa: političke interese i muzeološke zamisli novonastalih država na području bivše Jugoslavije, ali i stroga međunarodna pravila muzeološkog predstavljanja holokausta, kao i pravila Muzeja u Auschwitzu. Sve to ide teško i sporo, i nije izvjesno da će ikada biti i dovršeno.
Neki su koraci ipak učinjeni. Kako je proteklog tjedna izvijestio hrvatski tjednik Nacional, pod okriljem UNESCO-a, šest postjugoslavenskih država formirale su stručni tim koji usuglašava koncept nove izložbe u Bloku 17: predstavnik BiH je Eli Tauber, Sjeverne Makedonije Goran Sadikarijo, Crne Gore Miloš Vukanović, Hrvatske Nataša Mataušić, Srbije Olga Manojlović Pintar, i Slovenije Kaja Širok. Ti su se nacionalni predstavnici usuglasili da Nataša Mataušić, Olga Manojlović Pintar i Kaja Širok uđu u uži urednički tim koji bi, na temelju prethodnih dogovora, usuglasio koncept i scenarij izložbe. I žene su to uspjele.
Hrvatska predstavnica Nataša Mataušić, ugledna povjesničarka Drugog svjetskog rata i autorica niza knjiga i izložbi o ustaškim i nacističkim zločinima, izjavila je za Nacional kako je scenarij izložbe usuglašen. Upozorila je, međutim, i na predstojeće probleme: ako se posao oduži, moglo bi se dogoditi da izložba izgubi mjesto u muzeju u Auschwitzu. “Naime, treba shvatiti da ta zgrada unutar Bloka 17 u kojoj je bio jugoslavenski postav nije naše vlasništvo, nego je ona nama dodijeljena. Budući da se na novom postavu radi još od 2005. godine, postoji realna opasnost da ga izgubimo”, objasnila je Mataušić. “Za njega su zainteresirane već i neke druge države – naprimjer, Izrael, Norveška ili Rusija. Ako one prije nas završe svoje projekte, može se dogoditi da se taj prostor dodijeli njima. A to bi značilo da žrtve holokausta na području Jugoslavije nitko tamo neće prezentirati i da će one biti izbrisane iz povijesti i povijesne memorije.“
Srpska predstavnica Olga Manojlović Pintar razotkrila je vjerojatno najveći problem usuglašavanja nove izložbe: međusobna nacionalna neslaganja. “Od samog početka bilo nam je jasno da bi podjela izložbenog prostora zahtijevala utvrđivanje principa po kojem bi najprije trebalo ‘podijeliti’ žrtve”, kazala je. “Mjesta rođenja ili stalnog boravka žrtava nisu, međutim, nužno bila i mjesta njihova zatočenja ili deportacija. Inzistiranje na bilo kojoj od navedenih odrednica proizvelo bi simplifikacije i otvorilo prostor za pogrešne zaključke, pa čak i za naknadno prisvajanje, odnosno ‘nacionalizaciju’ žrtava.“ Ne zna se točno koliko je ljudi s područja bivše Jugoslavije umoreno u Auschwitzu, a točan je broj vrlo teško utvrditi. Neke procjene govore o deset tisuća ljudi s područja cijele bivše države, od kojih oko sedam tisuća Židova i tri tisuće neprijatelja režima.
Mirna Herman nasljednica je osječke obitelji Herman koje je tek manji dio preživio holokaust, i predstavnica obiteljske zaklade Herman koja surađuje s hrvatskim Ministarstvom kulture, spremna da uvelike sudjeluje u postavljanju nove izložbe u Bloku 17 Memorijalnog centra i Muzeja Auschwitz-Birkenau. Herman upozorava kako treba odustati od “nacionalizacije” jugoslavenskih žrtava Auschwitza: “Mislim da je rješenje za konačno ostvarivanje tog projekta taj da prostor zemalja sljednica počnemo doživljavati kao jedan teritorij na kojem se dogodio holokaust, dok su u logoru Auschwitz-Birkenau završili Židovi, Romi, antifašisti i svi nepodobni za nacistički režim. Politizacija i stalno cjepkanje po državama ne vode nikamo”. Pritom je podsjetila na činjenicu o kojoj se u sljednicama bivše Jugoslavije nerado govori: “Sve te države slabo njeguju kulturu sjećanja. Nijedna od njih, osim Sjeverne Makedonije, nema muzej holokausta. Zapravo, postoji jako malo mjesta komemoracije ili spomenika žrtvama holokausta.“
Naposljetku, slovenska povjesničarka Kaja Širok, donedavna predstavnica Slovenije u stručnom timu za izradu izložbe, priznala je koliko su problemi duboki i teško razrješivi. „Projekt obnove stalnog postava država sljednica Jugoslavije je dugotrajan proces koji nam iznova pokazuje koliko je teško suočiti se s nepravdama i sjećanjima na prošlost”, kazala je za Nacional. “Umjesto da sve sljednice prihvate jedinstvenu obvezu da se paviljon što prije obnovi i priče što prije pokažu, pratimo razne pokušaje mijenjanja sadržaja i narativa projekta. Počeli smo 2011. i iskreno smo vjerovali da ćemo izložbu otvoriti do 2015. godine. O tome smo razgovarali s preživjelim logorašima i veselili smo se danu kada će se izložba konačno moći pogledati i priče dobiti ime. To se nije dogodilo 2015. ili 2020, na 75. obljetnicu, a nažalost ne možemo ni obećati da će to biti 2025. U međuvremenu, preživjeli svjedoci umiru, a s njima odlaze i uspravnost, hrabrost i odanost poruci: ‘Nikad više!’”, kazala je Kaja Širok.
I dok dogovori uspijevaju pa propadaju, godine prolaze a žrtve tonu u zaborav sve dublje, antisemitizam se vraća. “Društvene mreže upravo vrve mržnjom prema Židovima, relativizacijom holokausta i narativima o prepredenom narodu koji upravlja globalnim silnicama, pa tako i pandemijom”, otkrio je zagrebački tjednik Novosti u posljednjem broju, u tekstu “Mrežni mulj antisemitizma”. Analizirajući u opsežnom tekstu Facebook stranice teoretičara zavjere, organizatora antivakserskih skupova i internetskih portala, Novosti su argumentirale “zapanjujuće razmjere antisemitizma” u hrvatskom javnom prostoru.
Antisemitizma, međutim, u Hrvatskoj nije lišena ni politika. Štoviše, autor teksta Hrvoje Šimičević citirao je tri saborska zastupnika desničarske stranke Most – Zvonimira Troskota, Nina Raspudića i Marina Miletića – čiji se neki javni istupi, prema međunarodno prihvaćenoj definiciji, mogu smatrati antisemitskima, jer sugeriraju “zavjeru” američkog filantropa židovskog podrijetla Georgea Sorosa, i podsjećaju na arhetipsku, premda ordinarno budalastu optužbu protiv Židova: da su ubili Isusa Krista.
Ali, povrh toga, Hrvatska ima i mnogo veći problem, koji, kako je podsjetio novinar Šimičević, “znatno nadilazi međunarodne teorije zavjere”: riječ je o ustaškom pozdravu ‘Za dom spremni’ i negiranju, umanjivanju i relativiziranju židovskog stradanja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U tome, nažalost, na različite načine sudjeluje i državna administracija: financirajući revizionističke i negacionističke projekte, te potičući institucionalno nedorečene komisije koje relativiziraju simbolički potencijal mržnje ustaškog pozdrava, utirući time put njegovoj faktičkoj normalizaciji, i čak zakonskoj legalizaciji.
“Kod nas je na djelu”, piše Šimičević o Hrvatskoj, “čuvena dvostruka konotacija pozdrava pod kojim su Židovi otpravljani vlakovima u logore smrti, interpretacija koju je faktički prihvatio i Visoki prekršajni sud. Jedno je kad trolovi kuckaju po tipkovnicama mržnju usmjerenu prema Židovima. Posve je drugo kad državna tijela jedne zemlje rade na ponižavanju žrtava holokausta. To je sama bit slučaja ‘Za dom spremni’”, zaključio je novinar.
Na ovome mjestu, hrvatski bi nacionalizam ili negirao takve tvrdnje, ili bi ih pokušavao opravdati navodeći slične primjere iz drugih sredina. Istina jest da antisemitizam jača u cijeloj Europi, pa i globalno, ali to, naravno, nije nikakvo opravdanje. Upravo suprotno, ta činjenica još je jedno od mnogih svjedočanstava da živimo u vremenu katastrofičkih slutnji. Birokratska hladnokrvnost kojom države sljednice bivše Jugoslavije guraju u zaborav tisuće jugoslavenskih žrtava Auschwitza sastavni je dio te globalne zebnje koja obuzima svijet.
