Rad S.M. Hansen, foto: Chisenhale galery
Petnaest zaposlenih iz Evrope u nekoj solidnoj vili u Meksiku, izmješteni iz svojih matičnih kancelarija zajedno rade, ali stvarno rade, nije to turistička priča. To se zove workation…
Piše: Slađana Kavarić Mandić/Normalizuj
Otac prosto voli da ponavlja te priče, iako ih svi oko njega znaju napamet. Kombinat aluminijuma, zlatno doba, kolege, fiat poljak kupljen od plate, dnevnice, norme, ko je izabran za najboljeg radnika, kako je umjesto na džudo prvenstvo pošao da radi kao električar u Irak… Za pojam sedmogodišnje djevojčice “Svetlost” iz Beograda postala je simbol djetinjstva jak poput baklje na olimpijskim igrama, podsjećanje da i snažnom divu može zasuziti oko. Na odlasku su mu rekli: „Ako ikad ostaneš bez leba, ovdje te čeka mjesto “. Ta je rečenica ostala najdublje ušteman kabal u radnoj biografiji mog oca, VKV elekričara.
Nije lako zaboraviti sve te priče o suzama i znoju, vremenu kad se cijenio radnik i kad je firma garantovala da možeš sagraditi kuću, izdržavati đecu i imati ljetovanje. O tome se vazda slušalo sa pažnjom, divljenjem i emocijom. Taman sam završavala srednju školu i upisivala fakultet kad mi je postalo jasno ne samo da nikad neću zaraditi kuću, nego da se neću ni zaposliti. Tako je i bilo. Nekoliko desetina oglasa, užih izbora i bijesnih psovki. Više puta sam učestovala u farsi, partijskoj zabavi za lojalne, u kojoj su se smjenjivali gluma i muka, a koja me natjerala da prezrem ne samo partiju i državu, već i traženje stalnog posla.
Počeo je Kovid i shvatili smo da se može raditi od kuće. Poslovi su prirodno ušetali u domove, radno vrijeme postalo je neograničeno, razvučeno kroz svaku poru porodičnog života, sve do rastakanja onog što učeni ljudi označavaju kao najvažniji dio kreativne potrebe čovjekove – slobodnog vremena.
Na stranu što se pjevajući pristalo na taj blagosloveni rad od kuće i što se prvobitni osjećaj slobode za mnoge brzo pretvorio u suprotnost. Dogodilo se da je nevidljiva ruka tržišta rada sve tako lijepo udesila pa se izgubila jasna granica između posla i privatnog života. Radno vrijeme je postalo relativna kategorija, a radna prava neprimjenjiva u uslovima za koje se nije znalo da mogu postojati. I jeste, izuzetno je teško bilo pretpostaviti da bi neko pohrlio da od trpezarije načini kancelariju, da je neko spreman ključeve privatnog prostora tako lako predati poslodavcu i njegovim shemama.
Naravno da je posao važan element čovjekove cjeline, ali mi se čini da svjedočim svojevrsnom preokretu – nekad se smatralo nekulturnim kad ljudi o poslu pričaju kod kuće, za ručkom, dok danas ljudi ručaju za računarom, obavljaju posao dok žvaću vlastito slobodno vrijeme. E baš to izvjednačavanje posla sa životom i esencijom ljudskog postojanja postaje nehumano i opasno. Sasvim je u redu što rijetke firme u Crnoj Gori imaju rekreativne programe u toku radnog vremena i psihološku podršku za zaposlene. To znači ohrabriti čovjeka i motivisati ga da bolje i više radi (na stranu što tu iskrene brige o čovjeku nema, nego se vodi računa da bude produktivan i tržišno konkurentan). Dovoljno je podvesti čovjeka pod potonju riječ i shvatiti da tu subjekta više nema, gorko zaplakati nad sjećanjem o nekoj fabrici u kojoj su se radnici takmičili međusobno, a ne sa nekakvom apstraktnom konkurencijom, koja je postala superego današnjeg poslovnog uspjeha. Pa ipak, motivisati zaposlenog u firmi tokom radnog vremena ima smisla, dok se bavi zaposlenim u okviru firme i radnog vremena.
I taman pomislim da u gubljenju razlike pos’o-kuća više gubimo slobodnog čovjeka, da su kapitalistički okovi postali nevidljivi do nivoa neplaćenog kućnog rada, sretnem druga i on mi kaže da se sprema za workation (vorkejšn). Za šta se spremaš, pitam. Drug rječit, pa mi objasni kako su divni poslodavci novijeg doba, izaberu privlačnu destinaciju za svoje zaposlene i premjeste radni prostor na nekoliko sedmica i to onda izgleda npr. ovako: petnaest zaposlenih iz Evrope u nekoj solidnoj vili u Meksiku, izmješteni iz svojih matičnih kancelarija zajedno rade, ali stvarno rade, nije to turistička priča! Puni elana, umjesto u dosadnoj kancelariji, rade sa neke atraktivne destinacije, a sve u cilju da se stvori efikasniji radnik sa razlednice.
Hvala guglu, ukopčala sam da je workejšn posljedni modni šik kapitalizma, da postoje uputstva i objašnjenja u vezi sa tim, pravila ponašanja i sve potrebne smjernice. Novi radni trend, kako ga nazivaju, povećava radni učinak, smanjuje stres i pazi da ne pregorite od posla (burn out). Čitajući o najnovijem trendu shvatam da postoji jedan koji se trenutno u toj trendovskoj igri očito smjenjuje, a koji sve više upražnjavaju Amerikanci, a to je bleisure (bussines AND pleasure). Putuješ zbog posla, ali isprosiš koji dan više da vidiš muzeje i ludo se provedeš. No, workejšn mi se čini jače ludilo, jer je direktno spajanje odmora i rada, udobnosti i motivacije. Iz toga će valjda mladi željni poslovnih izazova i putovanja izlaziti kao pobjednici, kao ljudi koji su se izborili da spoje uživanje i korisno.
Je li to stvarno tako i da li su dati trendovi eksploatatorski alati za dodatno otuđenje? Ko to ima pravo da ti posao pakuje u privlačnu turističku destinaciju koja postaje radni ambijent i kolonizuje prostor odmora, lingvistički, a onda i u praksi potencirajući da posao i odmor mogu biti spojeni.
Reklamiranjem druženja i relaksacije čiji je glavni cilj završiti posao izgleda u najmanju ruku sumnjivo. Za razliku od nekadašnje glorifikacije posla koja se završavala mjesečnom platom koju je radnik slobodno raspoređivao u slobodnom vremenu kojim je suvereno vladao, sada se slobodno vrijeme potrošački pretvara u unaprijed određeno vrijeme, koje uz privlačan gornji sloj tzv. prilika za putovanje nudi gorku istinu i suštinu da je rad postao najvažniji element života, kapitalistička prazna vreća, argatovanje koje nam se prodaje kao briga za nas same, kao poslodavčev korak naprijed u spoznanju šta nam to za sriću triba.
Računajući da će mlađe generacije šiznuti za ovim inovativnim trendom, ne može se ne postaviti pitanje, da li je stalno mijenjanje mjesta rada, često putovanje da bi se radilo, stvarno tako relaksirajuće i humano. Da li se to računa da će mlađe generacije biti gomila posao-mašina koje će u novoj kategoriji otuđenosti što se zove posao izgubiti odnos spram svijeta van poslovnog?
Ne čini mi se da je problem samo u tome što je ova stvar u svom temelju kapitaistički brend koji ima za cilj maksimizirati profit nudeći iluziju da nešto daje zauzvrat. Nije problem ni u tome što istraživanja pokazuju da 85% Amerikanaca podržava vorkejš i misli da je to dobar put da se smanji napetost i lagodnije radi. Problem je paradoks da istraživanja pokazuju da je već rad od kuće izazvao nagli porast depresija i mentalnih bolesti koje se između ostalog objašnjavaju time da se izgubila granica između posla i privatog života. Što će tek izazvati vorkejšn? Na kakve zombi radnike željne lažnog odmora i turizma računa ovaj trend i zašto nam se umjesto jasnog zahtjeva za granicom između života i posla, ovaj drugi prodaje kao zamjena za život. Izgledalo je nemoguće da će neko uživati u poslu i plakati za zatvorenim fabrikama, koje su ti nakon što obaviš posao omogućavale da živiš kako umiješ i hoćeš. Da li današnji vorkejšn radnici znaju što hoće i hoće li njihova sloboda umjeti da pjeva ?
Pitam se za čim će oni plakati? Za sobom možda, ako budu umjeli da plaču van radnog vremena.