„Povraća mi se na te ljude, sumanuta manjina koja prijeti većini, ne želim ih kraj sebe u autobusu, bolesnici, debili, neka rade što ih je volja sa sobom, ali neka ne ugrožavaju ostale…“, ovo sve nisu pokliči s nekog deliričnog desničarskog skupa protiv gayeva, Srba ili neke treće omražene manjine, nego kvalifikacije koje liberalni mediji i novinari daju na račun neidentificirane skupine roditelja koji se boje cijepiti svoju djecu i/ili zagovaraju pravo na slobodan izbor.
NATAŠA ŠKARIČIĆ
Hrvatska je, naime, jedna od rijetkih zemalja Europske unije koje imaju iznimno ekstenzivan program mandatornog cijepljenja i tek šačicu ljudi koji razgovaraju o eventualnoj potrebi demokratizacije takvog režima, no ta šačica izaziva tako nasilne reakcije u javnosti, da mediji izgledaju kao bojno polje s neoustašama i antifašistima.
Na to sigurno utiče više faktora, od generičkih (sve bioetičke teme izazivaju tenzije, stvaranje takve panike je dio komercijalne potrebe masovnih medija, uz nisku razinu specijalističkog znanja novinara), preko specifično hrvatskih (izrazito konfliktno društvo, paternalistički model zdravstva, rasulo medija, „antivaxerski“ ispadi spektakularnog Ivana Pernara), do aktualnih okolnosti na globalnoj razini (pojava epidemije ospica u Rumunjskoj i Italiji, rast nepovjerenja u cjepiva). Riječ je, u svakom slučaju, o sastojcima za mas-medijski Molotovljev koktel, umjesto za smislenu raspravu o jednoj kompliciranoj temi.
Posljednji fenomen u ovom kaosu sadrži tragikomične elemente, jer se početna borba između medicinskih profesionalaca i laika prelila u rat između novinara i neke ne-ciljane, amorfne skupine protivnika cijepljenja. Ta borba izgleda tako da novinari – najčešće potpuno nepismeni u medicini, medicinskom pravu i etici – vrijeđaju neidentificirane roditelje koji se boje cijepiti djecu, tvrdeći da su ovi potpuno medicinski nepismeni i opasni za razumnu većinu. Preciznosti radi, napominjem da su „antivaxeri“ u Hrvatskoj dosta heterogena, malobrojna i marginalna skupina ljudi, da je većina njih potpuno nevidljiva za medije, a da su se na prvoj crti fronte nedavno našli i kolumnistički selebritiji Inoslav Bešker, Boris Dežulović i Ante Tomić, sva trojica složno na liniji prokazivanja medicinske neprosvijećenosti.
U Tomićevoj je kolumni jedino korisno to što govori da je s novinarstvom nešto gadno pošlo po zlu kad se pjevaju doskočice o mrtvoj djeci, a sve ostalo je nemila šteta koju treba ispraviti (SCREENSHOT: Jutarnji)
Tomić je objavio očekivano prizemnu kolumnu pod naslovom „Ima roditelja koji su idioti, ali to nikad ne shvate. Čak ni kad naprave sranje… ‘Otišao si sine mili, nisu te cijepili roditelji debili’“. U toj je kolumni jedino korisno to što govori da je s novinarstvom nešto gadno pošlo po zlu kad se pjevaju doskočice o mrtvoj djeci, a sve ostalo je nemila šteta koju treba ispraviti. U ovom pokušaju koristit ću uglavnom informacije o cjepivima kojima barataju institucije čiji radovi i izvještaji imaju utjecaja na formiranje politika, ili bi ga trebali imati.
Tko govori protiv cjepiva u Hrvatskoj, na kojim osnovama i kolika je opasnost od tih ljudi?
Boris Dežulović objavio je tekst pod naslovom „Gdje si bio 1791?“ u kojem povezuje noviji antivakcinacijski pokret u Hrvatskoj s inicijativom engleskog svećenika Edmunda Masseya iz 18. stoljeća. Točno je da je Massey tri stoljeća ranije propovijedao da je cjepivo protiv boginja vražji izum, kao i to da se u Zagrebu na nekom protestnom skupu „antivaxera“ našao svećenik, te poručio da je bolest od Boga, a cijepljenje vražja intervencija u Božji plan. Dežulović je uzeo ravnalo, precizno povukao ravnu crtu dugu tri stoljeća od Zagreba do Essexa, dokazao sistemsku retardaciju hrvatskog društva i namjenski promašio ceo fudbal.
Vjerske skupine nisu nositelji inicijative protiv mandatornog cijepljenja u Hrvatskoj, niti su Massey i vjerski argumenti bili ključni u pokretu protiv mandatornog cijepljenja protiv boginja u Engleskoj (usput, neki su svećenici bili glavni Masseyevi oponenti). Ključna klauzula u proglasu mnogo važnije i utjecajnije Anti-vakcinacijske lige iz Leicestera, osnovane 1866. godine, bila je „zadržavanje legitimnih sloboda individue u odnosu na medicinski tretman“. Ligu je osnovao član Sanitetskog odbora i sanitarni inženjer John Thomas Biggs koji je tvrdio da je sanitacija mnogo važnija i sigurnija u prevenciji boginja od cjepiva i da prisilno cijepljenje zadire u temeljne slobode svakog ljudskog bića. Liberalni politički stavovi poslije te inicijative, igraju i igrali su ključnu ulogu u činjenici da respektabilan broj europskih zemalja nema, niti je ikada imao, obavezne programe cijepljenja.
U Hrvatskoj integrirani antivakcinacijski pokret de facto ne postoji. Pravo na izbor tražile su sve skupa dvije obitelji (brojkom: 2) obrativši se Ustavnom sudu koji ih je 2014. godine odbio, uz obrazloženje da se prvenstveno radi o medicinskom pitanju. Pravo na izbor zagovara i sekularna Udruga za promicanje prava pacijenata, koja broji najviše deset članova, a u spisima Ustavnog suda spominje se i udruga „Cijepljenje ili život?“ koja je potpuno neaktivna u javnosti. Pored njih, četvero liječnika je javno istupilo protiv prisilnog cijepljenja, među kojima su javnosti najpoznatiji dr. Lidija Gajski i dr. Srećko Sladoljev. Nitko od njih ne spominje vjerske razloge za protivljenje obaveznom cijepljenju. Oboje problematiziraju učinkovitost i sigurnost cijepljenja, a zalažu se za pravo na slobodan izbor. Što god mislili o njihovim stavovima, koliko god da su medijski atraktivni, činjenica je da ih nijedna (brojkom: 0) institucija u sustavu zdravstva i profesionalna liječnička organizacija ne podržava, već su stalno izloženi napadima, diskreditiranju, prijavama, otkazima i tako dalje. Povjerenstvo za medicinsku etiku i deontologiju Hrvatskog liječničkog zbora 2012. godine ocijenilo je da prisilno cijepljenje nije u skladu s medicinskom etikom, no za to je malo tko uopće čuo.
Hrvatska “antivaxerska” zvijezda, Ivan Pernar, nedavno je izazvao podsmijeh zbog bizarnog statusa na Facebooku (FOTO: Lupiga.Com)
Među „antivaxere“ se danas ubraja i saborski zastupnik Ivan Pernar, koji je nedavno izazvao podsmijeh zbog bizarnog statusa na Facebooku, kada se zapitao zašto imamo ožiljak nakon cijepljenja i zaključio da farmaceutska industrija ljude „žigoše“ kao stoku.
Dobro, sve je to točno, ali jesu li svi skupa mali, neorganizirani, neusuglašeni i – opasni?
Hrvatska i Slovenija spadaju u rijetke EU zemlje s ekstenzivnim obaveznim programom cijepljenja, od 14 porcija obaveznih cjepiva. Odbijanje cijepljenja djece kažnjivo je prema odredbama Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (ZZPZB). Detalje politike drugih zemalja ćemo izložiti kasnije, da se točno vidi dramatična razlika u rigidnosti politike. Pored toga, politička klima u Hrvatskoj ne ide u pravcu liberalizacije tog Zakona već upravo suprotno. Pretprošle godine Vlada je izradila nacrt Zakona o zaštiti prava pacijenata, koji je poduplao zakonsku prisilu na cijepljenje, odnosno ograničio pacijentovo pravo na autonomiju kada su u pitanju programi cijepljenja. Zakon nije izglasan zbog političkih turbulencija, ali je pitanje vremena kada će se to dogoditi.
Iako je u Hrvatskoj, dakle, obavezno cijepljenje s čak 14 cjepiva, u javnosti se diže bura samo zbog cjepiva protiv ospica, zaušnjaka i rubeole, jer procijepljenost uporno pada za jedan postotak na godišnjoj razini, a povremeno se po Europi događaju ispadi epidemija. To je vrlo zanimljiv podatak, jer govori o gadnim razmjerima autoritarnosti sistema. Odlučivanje u gabaritima crno-bijelo, za ili protiv svih cjepiva, načelno protivljenje ili usvajanje cjepiva, jednako je smislena kao da tražimo referendum „podržavate li automobile“. Ono što ima smisla je rasprava o načelima i analiza kako se pojedini programi cijepljenja uklapaju u ta načela, u smislu je li državi dopuštena prisila nad tjelesnim integritetom i osobnim slobodama pojedinaca, u kojem slučaju i zadovoljava li konkretan slučaj uvjete oko kojih smo se složili. To što uopće ne dolazi u obzir da se govori o kompletnoj politici cijepljenja u Hrvatskoj, s argumentom da pada procijepljenost jednim cjepivom (ospice), jest apsolutno alarmantan pokazatelj cenzorske zaštićenosti sistema.
No, ospice.
Prema statističkim ljetopisima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ), primovakcinacija cjepivom protiv ospica, zaušnjaka i rubeole u 2015. godini spustila se s 93,7 % na 92,8 %; pobol od ospica od 2010. do 2014. stoji na prosjeku od sedam oboljelih godišnje, s time da se u 2014. i 2015. godini pojavilo 277 slučajeva ospica. Prema izvještaju HZJZ-a o nuspojavama cjepiva iz 2015. godine, tada je u Hrvatskoj „iznimno oboljelo 277 osoba, uglavnom iz siromašnih romskih naselja, dok je neromsko stanovništvo, osim malog broja sporadičnih slučajeva bolesti, bilo pošteđeno od ospica.“ Nijedan oboljeli nije umro.
Smrtnost od ospica u razvijenim zemljama iznosi 0,2 %, dok u afričkim zemljama gdje postoji problem neuhranjenosti, nedostatka lijekova i zdravstvene skrbi, doseže i 25 % (FOTO: Pixabay)
Zanimljivo je da ova situacija nije završila kritikom zdravstvenih vlasti zbog nemara prema marginaliziranim skupinama, nego udarom po „antivaxerima“. Prema američkom Centru za kontrolu i prevenciju bolesti, smrtnost od ospica u razvijenim zemljama iznosi 0,2 %, a od komplikacija su poznati proljev (8 %), upala uha (7 %), upala pluća (6 %) i encefalistis s teškim posljedicama (0,1 %). U afričkim zemljama gdje postoji problem neuhranjenosti, nedostatka lijekova i zdravstvene skrbi, pravilne sanitacije i sl., smrtnost od ospica doseže i 25 %.
Zaključak: Inicijativa za pravo na slobodno odlučivanje o izboru cjepiva u Hrvatskoj je na marginama, a ideje o liberalizaciji zakona ne samo da ne dopiru do Vlade i Sabora, nego je izvršna vlast sklona pooštriti ionako iznimno represivan zakon. Vjerske skupine nemaju nikakav upliv na najistaknutije protivnike obaveznog cijepljenja, a ostale su, izuzev dvoje liječnika, gotovo nepoznate. Javna rasprava je monoumno svedena na „ili sve ili ništa“, nikome nije ni u primisli da se npr. može ostaviti obaveza cijepljenja protiv ospica, a olabaviti s npr. cjepivom protiv hepatitisa B. Posljedice aktivnosti svih aktera zajedno su zanemarive u smislu pada procijepljenosti, a svakako se ne mogu kriviti za prošlogodišnji ispad epidemije u romskim naseljima. Kasnije ćemo vidjeti da je pad procijepljenosti usporediv sa stanjem u skoro svim zemljama EU-a, što znači da se radi o globalnoj pojavi s globalnim uzrokom. Hrvatska po pitanju cjepiva sasvim sigurno ne tone u Srednji vijek, nego ide prema sve represivnijem zdravstvenom sustavu i redukciji ljudskih prava.
Teorije zavjera i cjepiva
Inoslav Bešker je za Jutarnji list napisao tekst pod naslovom „Kome doista može koristiti huškanje na strah od cjepiva?“, najavljujući da će otkriti čiji veliki interesi stoje iza inicijativa za slobodan izbor u cijepljenju djece. Bešker tvrdi da se cjepivima bave „teoretičari zavjera“ – a zavjera je da postoji pritisak farmaceutske industrije da cjepiva ulaze u mandatorne programe – dok on tvrdi da bi bilo logično jedino to da upravo farmaceutska industrija potiče nepovjerenje u cjepiva, jer bi mnogo bolje zarađivala na liječenju bolesti, nego na njihovoj prevenciji. Stav da bi farmaceutska industrija više zarađivala od liječenja nekih virusnih bolesti – koje se u regularnom toku liječe mirovanjem i čajem – nego prodajom više doza cjepiva po glavi svakog rođenog stanovnika na kugli zemaljskoj je, blago rečeno, egzotična.
Technavio je nedavno objavio istraživanje po kojemu nekoliko najvećih proizvođača danas na cjepivima ostvaruje profit od 24 milijarde dolara, te predviđanje da će se taj iznos do 2020. godine popeti na 61 milijardu dolara i da će predstavljati najunosniji farmaceutski biznis. U siječnju 2015. godine Liječnici bez granica objavili su da je danas cijena jednog cjepiva za dijete 68 puta skuplja nego 2001. godine. Radi se o jednom od najprofitabilnijih poslova na svijetu.
Farmaceutska industrija se sama dobro pobrinula za pogoršanje svoje reputacije (FOTO: Lupiga.Com)
Istina je da ljudi koji ne poznaju povijest i probleme farmaceutske industrije mogu posegnuti za bizarnim teorijama, samo što one nisu potrebne za pogoršanje reputacije farmaceutske industrije. Ona se sama dobro pobrinula za to. Nabrojat ću samo neke slučajeve, i to nasumce. Kompanija Pfizer 2012. godine nagodila se s američkim pravosuđem da plati 60 milijuna dolara odštete zbog podmićivanja liječnika po čitavom svijetu. Smisao podmićivanja je bio u tome da liječnici propisuju što više njihovih lijekova, neovisno o terapijskim potrebama pacijenata. Prema podacima američkog Ministarstva pravosuđa, 90-ih je tvrtka Hoffman La Roche iz Švicarske bila „najveći korporativni prevarant“ na popisu svih svjetskih industrija, uključivši bankarstvo i trgovinu naftom. Visoko pozicionirani menadžeri organizirali su kartel koji je poseban odjel ministarstva ocijenio kao „najagresivniji i najštetniji kriminalni kartel koji je ikada otkriven“. Radilo se o trgovini vitaminima. Roche je 1970. godine i u Europi kažnjen zbog narušavanja tržišne utakmice u prodaji Valiuma i Libriuma. Pfizer je 2009. godine platio kaznu od 2,9 milijardi dolara zbog nezakonitog oglašavanja Bextre, Geodona, Zyvoxa i Lyrice. Iste je godine Sanofi Aventis kažnjen s 95 milijuna dolara jer je varao na cijeni svojih lijekova za Medicaidove osiguranike. GlaxoSmithKline je 2011. godine platio kaznu u iznosu od tri milijarde dolara zbog nelegalne off label prodaje četiri svoja lijeka, Wellburtina, Paxila, Advaira i Avandie. AstraZeneca je 2010. godine platila 520 milijuna dolara nagodbe, također zbog ilegalnog oglašavanja svog antipsihotika Seroqueala djeci, starijima, veteranima i ostalim ranjivim skupinama, i to za cijeli niz bolesti i tegoba za koje FDA nije dala odobrenje. Iduće je godine pokušala provesti kliničko ispitivanje može li quetiapin prevenirati razvoj psihoze kod djece mlađe od 15 godina, ali su zaustavljeni zbog protesta. FDA je 1999. odobrila Merckov Vioxx s argumentom da „nije stopostotno dokazano povećan kardiovaskularni rizik“, a povukla ga je tek 2004. godine nakon što je barem 27.000 ljudi doživjelo srčani udar. Neki izvori spominju i mnogo više kardiovaskularnih incidenata. Nakon pandemije svinjske gripe u 2009. godini, istraga inicirana u Europskoj komisiji pokazala je da je prodaja protupandemijskog cjepiva i način proglašenja pandemije „jedan od najvećih medicinskih skandala u povijesti čovječanstva“. I tako dalje, i tako dalje, lista je nezamislivo strašna.
To nisu razlozi da se sumnja u sigurnost cjepiva, ali jesu razlozi da se shvati neozbiljnost novinara koji nepovjerenje u industriju povezuju s teorijama zavjere. Nema nijednog ozbiljnog pokazatelja da je za pad povjerenja u medicinu odgovoran neki sumanuti pojedinac, umjesto defektnog sistema. Od ozbiljnih medija bi se očekivalo da u raspravama odvoje bitno od nebitnog i ispravno kontekstualiziraju problem. Farmaceutska industrija je dokazano kriminalna, a neprekidno zataškavanje te činjenice može samo raspirivati sumanute teorije, nauštrb dokazanih i provjerljivih argumenata koji vode raspravi o etičnosti poslovanja industrije.
Beškerov obrat u zaključku: Teorije zavjere služe skretanju pažnje s realnosti koja je često daleko strašnija od bio koje teorije zavjere.
Dobro, a Wakefield i njegova kompromitirana studija o povezanosti MMR-a i autizma?
Donald Trump? Katie Courick? Značaj Wakefieldovog rada je neusporediv u odnosu na Trumpovo baljezganje, jer je medijsko polje izrazito hijerarhizirano kada su u pitanju biomedicinske teme. Prosto rečeno – sve što neki liječnik kaže o nekoj temi iz medicine ili temi povezanoj s medicinom, dobija nemjerljivu težinu u odnosu na ono što misle laici ili stručnjaci bliski istom polju. Međutim, optuživanje Wakefielda za kompromitiranost farmaceutske industrije spada u dosta halucinantna tumačenja leptirovog efekta, čak je bliže vjerovanju da puhanje u svijeću izaziva smrt pomorca. Medicina je, najviše zahvaljujući internetu, suočena s ogromnim problemom vlastite demistifikacije i demokratizacije. Milijuni i milijuni megabajta internetskog prostora zauzeti su informacijama o medicini, cjepivima, lijekovima, fascinantnim koristima i štetama, a koriste ih ljudi koji ne znaju kako bi se u njima snalazili. Kad se obrate medicinskim profesionalcima, najčešće naiđu na strahovito odupiranje i otpor prema preispitivanju autoriteta.
Drugo, treće i tisućito mišljenje su nadohvat ruke u internetskom prostoru, dok se u realnosti često ne može dobiti ni prvo. Zanimljivo je ustrajanje na odgovornosti Wakefielda i jednog jedinog znanstvenog rada, umjesto na sinergiji djelovanja mnogobrojnih sistemskih faktora. To je toliko neuvjerljivo, da izgleda kao posljedica svjesnog preusmjeravanja pažnje na jedan incident u povijesti znanosti.
Imaju li države pravo uvoditi mjeru obaveznog cijepljenja i na kojoj osnovi?
Oko ovog pitanja ne postoji konsenzus, ali recimo da države imaju to pravo, ali isključivo u iznimnim okolnostima koje moraju biti dobro elaborirane i obrazložene. Ovaj tren takve okolnosti nisu na vidiku, a rasprava se ne odvija u demokratskim uvjetima. Prema zadnjem izvještaju VENICE-a (The Vaccine European New Integrated Collaboration Report) o stanju u 27 zemalja EU-a, s Islandom i Norveškom, svih 29 zemalja imaju program cijepljenja protiv difterije, hepatitisa B, Hib-a, MMR-a, gripe, velikog kašlja, poliomijelitisa i tetanusa. U čak 15 zemalja nijedno od tih cjepiva nije obavezno, nego se preporuča, dok je u ostalih 14 zemalja obavezno barem jedno cjepivo. Cijepljenje protiv poliomijelitisa je obavezno za svu djecu u 12 zemalja, protiv difterije i tetanusa u 11, isto kao i protiv hepatitisa. Za devet cjepiva te zemlje kombiniraju režim obaveze i preporuke.
Cijepljenje protiv poliomijelitisa je obavezno za svu djecu u 12 zemalja (EU + Norveška i Island), protiv difterije i tetanusa u 11, isto kao i protiv hepatitisa (FOTO: Pixabay)
VENICE primjećuje da režim cijepljenja nije povezan sa stopom procijepljenosti, odnosno da je stopa jednako dobra ili zadovoljavajuća u zemljama gdje je cijepljenje obavezno i gdje je preporučeno. Zadnji podaci Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) pokazuju da se procijepljenost cjepivom ospica u zemljama EU kreće od 85 do 99 % za prvo cjepivo i 74 do 99 % za drugo, pa se smatra da je u mnogim zemljama procijepljenost suboptimalna. Europski centar za prevenciju i kontrolu bolesti (ECDC) trenutno preporuča veći nadzor i angažman na promociji cjepiva protiv ospica, zbog situacije u Rumunjskoj i Italiji.
Komentirajući metode sekundarne prisile na cijepljenje koje talijanske vlasti upravo razmatraju, Bešker kaže: „U Italiji se širi propis da necijepljena djeca ne smiju u vrtić ni u osnovnu školu. Ne želim ih ni u metrou, ni u autobusu. Njihovim roditeljima na volju kućno obrazovanje, ili zatvoreno igranje u getu za paranoike. Logika ista kao i za ekstremiste: dok samo zastupaju mahnito mišljenje, slobodno im, uz moju slobodu da obrazložim zašto ih smatram mahnitima. Ali ako krenu ubijati – a i klice ubijaju – imam i moralno i zakonsko pravo na samoobranu.“
Zaključak: Nemoguće je naći podatak koji nedvosmisleno ukazuje na potrebu i smislenost uvođenja dodatnih represivnih mjera. Ovakav diskriminatorni govor prema djeci koja se neće cijepiti (iz cijelog niza mogućih racionalnih i iracionalnih razloga) i njihovim roditeljima je nesumnjivo rezultat emocionalnog stanja autora, a ne racionalne analize i trebalo bi ga zanemariti. Autoru je dovoljno da se cijepi i eventualno popije sredstvo za umirenje.
Ali u Rumunjskoj je umrlo 17-ero djece, a naši „antivaxeri“ luduju…
ECDC izvještava od smrti 16 osoba koje su (izričito se naglašava) bile imunokompromitirane i/ili su bolovale od nekih drugih bolesti, te apelira na rumunjske vlasti da poduzmu sve da se cijepljenjem obuhvate rizične skupine. To je sasvim dovoljna mjera. U Hrvatskoj se, kako smo već zaključili, ne događa ništa što se ne događa u drugim zemljama, s time da imamo jedan od najstrožih režima cijepljenja koji će takav i ostati.
Zaključak: Nema zaključka o tome kako su te dvije teme uopće povezane.
Imaju li roditelji pravo sami odlučivati o tome hoće li cijepiti dijete?
Ante Tomić piše: „Da se oni tada nisu cijepili, nas bi danas bilo mnogo manje. Ne bi nas vjerojatno bilo ni da se okupimo na demonstracijama protiv cijepljenja. U apsurdnom obratu, seljaci su preživjeli da bi se danas neodgovorno zaigrali sa životima svoje djece, uskratili im civilizacijsku pogodnost u kojoj su sami uživali i naposljetku možda na crnom granitu prikladno, osjećajno sastavili: Otišao si, sine mili, nisu te cijepili roditelji debili.“
Počet ću od protupitanja: – Da li je Ante Tomić, roditelj i novinar, imao pravo pisati kolumnu za RonhillKlub kraj koje se nalazi njegova fotografija s cigaretom u ustima? Prema ljetopisima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, 47 % umrlih godišnje – prošle godine točno 25.694 osobe – odlazi zbog cirkulacijskih bolesti u kojima pušenje dokazano igra značajnu ulogu. Narednih 14.200 ljudi umrlo je zbog raznih oblika raka, od kojih se mnogi znanstveno povezuju s pušenjem. Ove dvije skupine bolesti čine tri četvrtine uzroka smrti u Hrvatskoj.
Ovaj je tren mnogo teže verificirati pravo Ante Tomića da promovira pušenje u javnim medijima, nego pravo roditelja da ne cijepi dijete protiv ospica (FOTO: Lupiga.Com)
Prošle je godine, što smo već spomenuli, u Hrvatskoj od ospica iznimno oboljelo 277 osoba, uglavnom iz siromašnih romskih naselja, dok je „neromsko stanovništvo“, osim malog broja sporadičnih slučajeva bolesti, bilo pošteđeno od ospica i nitko nije napao ministra zdravlja zbog zdravstvenog statusa romske zajednice. Od 2010. do 2014. godine prosječna godišnja incidencija ospica bila je sedam slučajeva. Nijedna osoba nije umrla. Sjetimo se da prema američkom Centru za kontrolu i prevenciju bolesti, smrtnost od ospica u razvijenim zemljama iznosi 0,2 %, a opasnost o teške komplikacije, encefalistisa 0,1 %.
S obzirom da se, kao što sam rekla, politika cijepljenja u zemljama zapadne demokracije razmatra u okvirima liberalizma i etičkog utilitarizma, to znači da nečija sloboda može biti suspendirana samo ako ugrožava tuđe slobode i prava (ovdje je to pravo na zdravlje), a odluka o cijepljenju ovisi o izračunu omjera koristi i štete za pojedinca i državu, odgovor na ova pitanja bi mogao glasiti ovako – ovaj je tren mnogo teže verificirati pravo Ante Tomića da promovira pušenje u javnim medijima, nego pravo roditelja da ne cijepi dijete protiv ospica. Riječima Ante Tomića, mnogo je veći debil Ante Tomić kad pred čitavom javnošću propagira naviku povezanu s bolestima od kojih godišnje umre tri četvrtine svih umrlih osoba u Hrvatskoj, nego onaj ispljuckani seljak iz njegove priče koji odbije cijepiti dijete protiv bolesti od koje godišnje prosječno oboli sedam osoba i sve prežive. Osobno, mislim da ni Ante Tomić ni roditelji koji traže pravo na slobodno odlučivanje o cijepljenju svoje djece ne zaslužuju represivan odgovor države, ni da ih se naziva debilima, ali da bi ovi drugi toga bili pošteđeni, prvo im treba skinuti Antu Tomića s vrata.
Zaključak: U ovom tekstu ima barem malo točnih činjenica o cjepivima i politici cijepljenja; mnogo više nego u prostačkim, simple-minded napadima na ustrašene ljude (usput, zašto Tomić spominje seljake?) i mnogo manje nego o toj temi zna i piše mnogo stručnjaka raznih profila. Da se ne lažemo. Hoće li ili ne mediji, javnost i izvršna vlast prepoznati koliko je toga još ostalo za raspravu, ne ovisi ni o ovom tekstu, ni „antivaxerima“, ni o uvaženim kolumnistima, već o diktatu industrije.
Ovdje ne nalazimo odgovor na pitanje jesu li cjepiva sigurna i treba li se cijepiti
O tome razgovarajte s vašim liječnikom ili ljekarnikom. Ako vam kaže da nema što o tome s vama razgovarati, da ste neobrazovani idiot ili nešto slično, promijenite liječnika. Ako ne možete promijeniti liječnika, informirajte se kako znate. Ako vas optuže da ste krivo informirani, uputite ih na vašeg liječnika ili ljekarnika.
Lupiga.Com