Foto: Facebook/Radnička prava
Žene kroz život njihova menstruacija prati od menarhe, prve menstruacije, do vremena menopauze. Ako uzmemo u obzir da menarha najčešće nastupa između 11. i 14., a menopauza između 45. i 55. godine života, prosječna će žena četrdeset godina imati menstruaciju. Kada u tu menstrualnu matematiku uračunamo da menstruacija traje tri do sedam dana po ciklusu, dakle šezdesetak dana godišnje, to znači da će žena u svom životu menstruirati otprilike 2400 dana, odnosno šest do sedam godina. To je, složit ćemo se, impozantan menstrualni staž koji stidom zavijene dane, stvari, tetke i crvene armije čini nezanemarivim dijelom ženskog iskustva.
Piše: Nikolina Bogdanović
I dok dio žena relativno bezbolno prolazi kroz menstruaciju, dio njih (otprilike polovica) boluje od dismenoreje, što je skupni naziv za smetnje i tegobe koje mogu pratiti menstruaciju. Kreću se u rasponu od blagih bolova pa sve do vrlo snažnih grčeva, bolova u leđima, glavobolja, mučnina, slabosti, vrtoglavice, proljeva, čak gubitka svijesti i povraćanja.
Sredinom ove godine španjolski je parlament izglasao zakon koji radnicama odobrava tri do pet dana plaćenog menstrualnog dopusta ako liječničkom potvrdom mogu dokazati da imaju inkapacitirajuće menstrualne tegobe. Ta je mjera dio šireg paketa zakona o seksualnom i reproduktivnom zdravlju koji, među ostalim, dozvoljava pobačaj svakome tko ima 16 ili više godina bez roditeljske privole te propisuje besplatni pristup menstrualnim potrepštinama ženama u kaznionicama i školama. Troškove menstrualnog dopusta neće snositi poslodavci već država, što će je koštati procijenjenih 23.8 milijuna eura. Tadašnja ministrica za jednakost, Irene Montero, dan kada je zakon donesen je nazvala “povijesnim danom za promicanje prava žena”. Povijesni dan je to i za Španjolsku jer je time postala prva zemlja u Europi koja nudi plaćeni menstrualni dopust i jedna od šačica takvih u svijetu.
STANJE “STVARI” U SVIJETU
Prva zemlja koja je implementirala neku vrstu menstrualnog dopusta bio je Sovjetski Savez i to još početkom 20. stoljeća. Menstrualni dopust je nakon Oktobarske revolucije bio jedna od pronatalitetnih mjera kojima je vlast htjela stvoriti što bolje uvjete za rađanje novih proletera, ali i dio širih mjera koje su stremile poboljšanju ekonomskog i političkog položaja žena. Dopust je trebao zaštiti radnice kojima je zbog teškog fizičkog rada često izostajala menstruacija, što je ugrožavalo njihovu reproduktivnu sposobnost. Zakon je ukinut tek nekoliko godina kasnije jer su se radnice žalile da doprinosi favoriziranju muških radnika od strane poslodavca, a njima dodjeljuje ulogu nepouzdanije i financijski neisplativije radne snage.
I u Japanu je zbog pada populacije uslijed Drugog svjetskog rata 1947. menstrualni dopust uvršten u zakon o radu: “Kada žena, kojoj bi rad tijekom menstrualnog razdoblja bio posebno težak, zatraži dopust, poslodavac ju tijekom menstrualnog razdoblja ne smije siliti na rad.” Taj zakon je i dalje na snazi, jednako neprecizan kao što je bio prije sedamdeset godina.
U Zambiji je ženama dozvoljen jedan dan menstrualnog dopusta mjesečno. Taj je dan, prilično nespretno i isključivo, nazvan “majčin dan”, kako bi se u nazivu izbjegla tabuizirana riječ menstruacija. Liječnička potvrda nije potrebna, a poslodavci koji tu mjeru ne poštuju mogu biti novčano kažnjeni. Taiwan ženama svaki mjesec osigurava jedan dan dopusta, naknada iznosi polovicu redovite plaće. U Južnoj Koreji zaposlenice imaju pravo na jedan neplaćeni dan mjesečno, a poslodavcima koji odbiju priznati to pravo prijeti novčana kazna. Bivši CEO Asian Airlinesa Kim Soo Cheon svojim je zaposlenicama uskraćivao to pravo jer je smatrao da ga zlorabe za godišnje odmore. Dotične su ga prijavile te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 2 milijuna Južnokorejskih vona, odnosno 1,400 eura. U talijanskom parlamentu se 2017. raspravljalo o plaćenom menstrualnom dopustu u trajanju od tri dana mjesečno, no zakon na kraju nije usvojen.
I dok se u nekim dijelovima svijeta raspravlja o menstrualnom dopustu, u drugim dijelovima svijeta žene doslovno umiru zbog svoje menstruacije. Tako neki ruralni dijelovi Nepala, prakticiraju tradiciju zvanu “chhaupadi” (što doslovno znači “nedodirljivo biće”), koja ženi tijekom menstruacije zabranjuje štošta pa tako i boravak u vlastitom kućanstvu. Žene su tijekom menstruacije prisiljene boraviti u posebnim kolibama nemalo nalik kućicama za pse, u kojima im prijete pothlađivanje, gušenje dimom ako se pokušaju zagrijati vatrom, divlje životinje, zmije otrovnice i silovanja. Iako je Vrhovni sud Nepala taj običaj zabranio još 2005. godine, a 2017. je donesen zakon kojim je prisilno izgnanstvo žene tijekom menstruacije kažnjivo novčanom kaznom ili zatvorskom kaznom do tri mjeseca, tradicija se u nekim kućanstvima i dalje neumorno prakticira.
KAKO KOD NAS “STVARI” STOJE
U Hrvatskom javnom prostoru se o menstruaciji relativno nedavno govorilo u sklopu rasprave o menstrualnom siromaštvu, o kojem je Udruga za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter krajem 2020. godine provela istraživanje. Cilj istraživanja bio je prikupiti informacije o korištenju, potrošnji i dostupnosti menstrualnih potrepština, uvjetima održavanja menstrualne higijene i sramu koji prati menstruaciju. Online upitnik u kojem je sudjelovalo preko 6000 ispitanica pokazao je da trećina žena štedi na kupnji menstrualnih potrepština. U međuvremenu je u Hrvatskoj 2022. porez na menstrualne potrepštine smanjen s 25 na 13 posto, no i dalje je jedan od najviših u Europi i daleko od onih pet posto koliko je 24 tisuće građana i građanki zahtijevalo u peticiji iz 2021. godine. (Da se može bolje dokazuje Škotska, postavši 2022. prva zemlja koja je menstrualne potrepštine učinila besplatnim.)
Pitanje ženske menstruacije unutar radnog odnosa je u Hrvatskoj regulirano Pravilnikom o rokovima najduljeg trajanja bolovanja, ovisno o vrsti bolesti. Prema njemu radnica za “Bol i druga stanja povezana s ženskim spolnim organima i menstruacijskim ciklusom” ima pravo na do tri dana bolovanja mjesečno. Problem kod nas je pitanje primjene tog pravilnika, s obzirom na to koliko je zaposlenih žena uopće svjesno svog prava i koliko ga je poslodavaca spremno ispoštovati.
DOBRE NAMJERE, LOŠI ISHODI?
Pokrenute zakonske inicijative za menstrualni dopust izazvale su brojne diskusije i kontroverze. Dok neki odluku španjolske vlade slave kao korak unaprijed po pitanju ženskih prava te detabuizacije menstruacije i ženskog tijela općenito, postoje zadrške i primjedbe, čak i s tribina feministica i socijalista.
Dr. Sally King, osnivačica Menstrual Matters, znanstveno utemeljene neprofitne organizacije za menstrualno zdravlje i prava, u svom tekstu “Menstrual Leave, Good Intention, Poor Solution” ukazuje na potencijalne negativne reperkusije menstrualnog dopusta. S jedne strane, njegovo uvođenje učvršćuje brojne mitove o menstrualnom zdravlju poput onog da odmor za vrijeme menstruacije štiti plodnost, da su teški menstrualni simptomi šire rasprostranjeni no što oni zaista jesu (prema istraživanju WHO-a tek 12-14% žena u europskim zemljama pati od inkapacitirajućih bolova) te da su ti simptomi neizbježni i neizlječivi. Dopust također može doprinijeti rodnoj diskriminaciji, potkrjepljujući sliku žena kao nepouzdanih radnica kojima treba više odmora od njihovih muških kolega. King ističe kako ne postoji razlog zašto se menstrualni bolovi ne bi kvalificirali kao dovoljan razlog za uzimanje “običnog” bolovanja te da bi bolji put bilo poboljšanje uvjeta rada za sve (bolovanje bez penalizacije, adekvatne pauze, veća fleksibilnost oko mogućnosti rada od doma, bolje organizirane zamjene na poslu itd.).
I u Španjolskoj je menstrualni dopust izazvao podijeljene reakcije, čak i među sindikatima. Cristina Antonanzas, zamjenica tajnika UGT-a, najstarijeg španjolskog sindikata, menstrualni dopust vidi kao potencijalnu prepreku pri zapošljavanju: “Svi znamo da nas često pitaju hoćemo li postati majke, nešto što se ne smije pitati i što se ne pita muškarce. Hoće li sljedeći korak biti da nas pitaju imamo li bolove tijekom menstruacije?” CCOO, španjolski sindikat s najviše članova, smatra predloženu mjeru opravdanom ako bol tijekom menstruacije sprječava ili ometa ženu da radi i nazvao ju je značajnim “legislativnim napretkom”.
Povodom uvođenja španjolskog zakona, hrvatska pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić se za Deutsche Welle osvrnula na tu temu i ukazala na potencijalne reperkusije koje bi takav zakon mogao imati u Hrvatskoj. Iako bi preuzimanje troškova od strane države sigurno značilo da će poslodavci vršiti manji pritisak na zaposlenice koje žele iskoristiti pravo na menstrualni dopust, situacija bi se pri zapošljavanju mogla lako okrenuti protiv žena i voditi dodatnom produbljivanju nepovoljnog položaja žena pri zapošljavanju, napredovanju i iznosu plaće jer bi u očima poslodavca zaposlenik koji ne menstruira bio financijski isplativije i pouzdanije ulaganje.
Iako je samo pitanje vremena kada će se i kod nas na višim instancama raspravljati o menstrualnom dopustu, u državi u kojim je ženama zbog nedostupnosti često uskraćena osnovna zdravstvena njega jer se od jednog ginekologa ili ginekologinje očekuje da će preuzeti 9000 pacijentica (zbog čega oko 400 000 žena nije upisano kod nijednog), a pobačaj je zakonski dozvoljen, no iz više razloga teško dostupan, selo i dalje gori. Dok se ta pitanja ne riješe, ženama jedino preostaje borba da usprkos i u inat takvom sustavu ostanu žive i zdrave.