Biti izbjeglica, nisu samo ove strahote koje gledamo sada. Preplašeni, jadni, umorni, izbezumljeni ljudi, koji su ko zna kako i kojim putevima krenuli u neizvjesnost tražeći sigurnost, mir i neki bolji život. Jer kada sve to prođe, dođe nostalgija i posljednja slika napušetenog, nekada i potpuno razrušenog Doma. Onoga trenutka kada postanete izbjeglica vi to ostajete do kraja života, “raščerečeni” između dva svijeta, između racionalnog i neodsanjanog sna.
Piše: Mirjana Tešanović
Jednom kada postanete izbjeglica, jednom kada napustite svoj dom, ostavite tamo i jedan dio sebe. Kamo god da stignete, kako god da se snađete, asimilirate u novu sredinu, vi ostajete do kraja života izbjeglica.
Život u novoj sredini može biti idealan, ili bar blizu toga, jer ništa nije idealno. Možete čak vremenom i izgraditi osjećaj da istinski pripadate tom mjestu gdje ste došli. Ali negdje duboko u svakome od nas tinja osjećaj da sve to nije bilo našom voljom, da smo birali pod prisilom, strahom, strahom od ostanka i onim od neizvjesnosti u koju smo krenuli.
Steknemo prijatelje, sigurnost, ekonomsku i svaku drugu, naučimo jezik. Naša djeca, tu gdje smo stigli, rastu i školuju se, postaju građani te države. Život ide, nekada i bolje nego što smo mogli da zamislimo, ali duša, ona je zauvijek ostala na našem kućnom pragu, u onom trenutku kada smo možda i rizikujući život, morali da se okrenemo i duboko u sjećanju sačuvamo sliku Doma koji napuštamo.
Nakon što prođu sve izbjegličke patnje i neizvjesnosti, nakon što počnemo neki novi život, bolji život, nakon dugih godina iza nas, nekada, dok smo sami sa sobom mi se pitamo, kakav bi bio naš život da nismo morali otići, da nismo postali izbjeglice.
I tada osjetimo potrebu da se vratimo, nakon 10, 15, 20 godina, mi osjetimo potrebu da se vratimo onom trenutku kada je neko naše živote “presjekao”.
Biti izbjeglica znači biti uvijek “raščerečen” između dva svijeta. Između racionalnog i maštom izgrađenog života kojim smo mogli živjeti.
“Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i poste prema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek slična mržnji, često potpuno istovetna sa njom.”
Na već pogužvanom papiru otrgnutom iz neke sveske, rukom ispisan Andrićev citat već 20 godina čuva žena koju sam neki dan upoznala. I čita ga, stalno ga čita, kao neku terapiju protiv nostalgije koja joj pomaže da ostane tamo gdje ima novi, dobar život.
Biti izbjeglica, nisu samo ove strahote koje gledamo sada. Preplašeni, jadni, umorni, izbezumljeni ljudi, koji su ko zna kako i kojim putevima krenuli u neizvjesnost tražeći sigurnost, mir i neki bolji život. Jer kada sve to prođe, dođe nostalgija i posljednja slika napušetenog, nekada i potpuno razrušenog Doma.
Onoga trenutka kada postanete izbjeglica vi to ostajete do kraja života, “raščerečeni” između dva svijeta, između racionalnog i neodsanjanog sna.
Impulsportal