 kako bi kompenzirali manjkove nastale otuđivanjem robe s polica. A nije ni rijetkost da radnici od svojih ionako mizernih primanja nadoknađuju i trošak isteka roka pojedinih roba.){kind=link}
Naime, u trgovačkim lancima i manjim trgovinama u Bosni i Hercegovini ustaljena je praksa da radnici na kraju mjeseca odvajaju od plaće (najčešće minimalca u iznosu od 210 eura) kako bi kompenzirali manjkove nastale otuđivanjem robe s polica. A nije ni rijetkost da radnici od svojih ionako mizernih primanja nadoknađuju i trošak isteka roka pojedinih roba.
Iako se navodni široki spektar radničkih prava često ističe kao jedna od kočnica za “istinske” reforme, kako u Bosni i Hercegovine, tako i diljem istočnoevropske periferije, iskustva radnica i radnika zaposlenih u bh. trgovačkom sektoru pružaju prilično drukčiju sliku. Kako u jučerašnjem članku, zasnovanom na razgovorima s anonimnom radnicom i sindikalnom povjerenicom, prilično plastično dočarava Al Jazeera, prava radnika su toliko fleksibilna da im visina mjesečne plaće ovisi o vještinama onih prisiljenih na krađu u trgovinama.
Naime, u trgovačkim lancima i manjim trgovinama u Bosni i Hercegovini ustaljena je praksa da radnici na kraju mjeseca odvajaju od plaće (najčešće minimalca u iznosu od 210 eura) kako bi kompenzirali manjkove nastale otuđivanjem robe s polica. A nije ni rijetkost da radnici od svojih ionako mizernih primanja nadoknađuju i trošak isteka roka pojedinih roba. Poslodavci naravno niječu naplaćivanje krađe i isteka roka iz radničkih plaća ili se u najboljem slučaju pozivaju na interne pravilnike i na stavke ugovora u radu u kojima stoji da će radnik namirivati štetu u slučaju krađe.
Oštra konkurencija među radnicima
Radnici u priličnoj mjeri šutke trpe taj dodatni sloj eksploatacije, kao i što potpisuju takve ugovore bez puno kolebanja oko spornih stavke. Razlog je vrlo jednostavan: visoka razina nezaposlenosti iznad 40%, odnosno ogroman količina rezervne armije rada, dopušta poslodavcima da primanja i prava radnika svedu na minimalne razine pošto dobivanje bilo kakvog posla u uvjetima bh. ekonomije predstavlja svojevrsnu privilegiju. Kako svjedoče sindikalisti, takva situacija na tržištu rada iznimno otežava bilo kakvo sindikalno organiziranje radnika. Zbog straha od gubitka radnog mjesta sindikalna gustoća u bh. trgovačkom sektoru izgleda prilično prazno: od 126.000 zaposlenih samo njih 10.000 je učlanjeno u sindikat, a od toga više od polovice čine bivši radnici propalih poduzeća.
Takva ekstremna konkurencija među radništvom dovodi do grotesknih situacija. Kako saznajemo u članku na Al Jazeeri, zbog učestalih krađa pojedinih skupljih proizvoda poput Nutelle ili maslinova ulja, prodavačice ih drže na skladištu i donesu ukoliko ih netko zatraži ili visoko na polici, nedohvatljivo za većinu ljudi. Često se prilikom pokušaja dohvaćanja boca ili tegla razbiju, a štetu naravno plaća radnik. Dakle, ne samo da su si radnici ljuti konkurenti u borbi za radna mjesta, već oni koji se nisu uspjeli zaposliti i primorani su otuđivati određene namirnice iz trgovina, dodatno “ugrožavaju” zaposlene jer su ovi prisiljeni podmiriti troškove krađe iz plaće, a sve u korist poslodavaca, onih koji parazitiraju na njihovoj podijeljenosti. Ili u krajnje formalnoj računici: poslodavci manjak potražnje zbog visoke nezaposlenosti kompenziraju prisiljavanjem radnika da posredno “kupuju” ukradenu robu u trgovinama gdje rade.