Foto: Prometej
Vlada Federacije BiH donijela je odluku o povećanju minimalne plate. Zašto u medijima dominiraju negativne reakcije, šta je analitičar htio da kaže, kako metodologijom raditi protiv radnika i šta o svemu misli ekonomski analitičar, poslodavac i glas struke Arnel Isak?
Piše: Suad Beganović
Nakon 30 godina nebrige države Bosne i Hercegovine za radnike, vlada Nermina Nikšića donijela je odluku o povećanju minimalne plate, a koja podrazumijeva da se umjesto dosadašnjih 620 KM radniku mora isplatiti 1000 KM. U normalnom društvu ovakvu vijest dočekali bi sa oduševljenjem na svim nivoima i u svim domenima društva. Međutim, da je međunacionalna mržnja tek predjelo mržnje prema radnicima, pokazalo se i ovaj put. Naime, u protekla dva-tri dana objavljeno je sijaset negativnih reakcija na povećanje minimalne plate. Vjerujući medijima, čak ni radnici nisu proslavili povećanje vlastite plate. Takav paradoks vrijedi objasniti zalazeći u ekonomske odnose samog kapitalizma.
Mediji su tajkunski
Iako su postojala vremena kada je i posjedovanje medija bilo profitabilno, prvenstveno zbog simbioze političke i oglašivačke moći, uspon i konačna pobjeda nešto jeftinijih društvenih mreža, te snažno jačanje blic portala, svelo je posjedovanje medija u dodatnu aktivnost vlasnika velikih profita. Danas medijima preostaje da budu nezavisni na mreži ili PR za pojedine lobije koji ih i plaćaju. Treba naglasiti da postoje mediji koji otvoreno zastupaju jednu političku silu, ali nije raritet da postoje mediji koji su nešto heterogeniji, pa unutar zadatih kapitalističkih kota mogu igrati za jednu ili drugu lobističku i političku struju. Sjedinjene Američke Države savršen su primjer oštre podjele po političkoj nominaciji, ali izrazito maglovite korporativne linije. Taj model, pak siromašniji, egzistira i u Bosni i Hercegovini. S obzirom na sluganstvo kapitalu i lobijima, jasno je da ne postoji jak radnički entitet koji bi nametao svoj narativ i imao vlastitu medijsku propagandu. Njihov izlaz je u pozivanju na općecivilizacijske norme, empatiju, naslijeđe jake radničke borbe i kakve takve sindikate. Nasuprot tome, tajkuni, vlasnici velikih profita imaju i posjeduju medije, pa ne čudi da mimo svake novinarske potrebe svake nedjelje čitamo potpuno isti tekst o radnoj nedjelji u Lukavici i neradnoj nedjelji u Federaciji BiH. Zašto se ponavlja ista, već pomalo stara vijest? Odgovor leži u uredničkoj politici koja služi kapitalu, a ne istini. I ma koliko na prvi pogled zvučala ta borba naivnom, problem istine uvijek ostaje vruća tema za vlasnike profita, jer prosta istina veoma efikasno razara svjesno nametnutu laž. Za takvu rabotu potrebna je mašinerija za proizvodnju istine, po već otrcanoj orvelovskoj frazi. Ona se sastoji od zaglušujuće buke nebrojenih udruženja, nebrojenih analitičara, bivših i sadašnjih političara i lutajućih elemenata poput najmljenih javnih ličnosti.
Šta je analitičar htio da kaže?
U bosanskohercegovačkoj zbilji teško je sresti ekonomskog analitičara da ne liči na prethodnog. Taj ekonomskoanalitični proizvod serijski je štampan da ponavlja nekoliko fraza, a koje se u osnovi svode na naredno: zamućivanje vode. Tako je redovni defile, potpuno paradoksalno, analitičara koji dođu u emisiju da neki fenomen objasne, a emisiju potroše govoreći kako je teško objasniti običnom svijetu složene ekonomske procese. Tačno je da ovaj elitistički pogled na običan svijet ima za cilj eutanaziranje javnog mijenja, kako o ekonomskim pitanjima, tako i svim drugim. Zašto si došao u emisiju? Ko je poslao? Asim?
Drugi čest, nikada odgovoren, tipski slučaj jeste poskupljenje cijena goriva i posljedično poskupljenje namirnica. Cijene goriva variraju, a slušajući analitičare, koji nam objašnjavaju da nam ne mogu objasniti, te cijene uvijek opravdano rastu, dok je pad nepredvidljiv i ne mora pratiti i pad drugih cijena. Tada se običnom čovjeku mora u lice tresnuti da pored cijena goriva postoji odnos ponude i potražnje, marže, konkurencija i da sve to na kraju „će biti skuplje“, ali je i logično. Potpuno jednak princip mediji i njihovi analitičari serviraju i po pitanju inflacije. Prema istraživanju Agencije za statistiku BiH u 2022. godini inflacija je bila 14%. Tada, objašnjavaju oni, inflacija skače, cijene rastu, ali pri padu inflacije, koji se i desio i sada iznosi oko 2%, nije nužno da cijene ne rastu. Međutim, zašto je baš to tako i koliko treba čekati da cijene padnu, e tu je već prekomplikovano da se javnost opterećuje takvih nebitnim stvarima poput vlastite egzistencije. Za ljubav istini i u čast poštenju, treba reći da je profesorica Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Sabina Silajdžić rijetka, možda i jedina iz branše, naglasila da se obični ljudi statistikom i ne trebaju baviti, nego gledati vlastite novčanike, dodajući da je statistika stvar odabrane metodologije.
Metodologijom protiv radnika
Profesorica je upotrebila ključnu riječ. Metodologija je ono što ekonomiju prodaje pod pravu nauku, a koja je uvijek na strani vlasnika kapitala. Zbog toga, za razliku od fizičara koji nemaju dvojbe da postoji atom, među ekonomistima vlada tolika zbrka da postoje potpuno oprečna tumačenja potpuno istih pojava. Metodologijom i kroz metodologiju moguće je manipulisati krvnom slikom države, radničkih prava i stvarnom koristi i kvalitetom života. Posudit ćemo ponovo objašnjenje profesorice Silajdžić koja o metodologiji kaže: „hladno vam glavi, a vruće nogama, u prosjeku vam je toplo“. Po metodologiji nije siromašan onaj ko ima 2 dolara dnevno. Ukoliko se promijeni metodologija za tren će u svijetu se pojaviti ili nestati milioni siromašnih, a da njihovo stvarno stanje neće biti promijenjeno ni za trun. Kada su metodologiju iskoristili sindikati da pokažu potrošačku korpu, treba li uopšte dvojiti da su spomenuti analitičari skočili kao opareni da primijete da sada metodologija ne valja? Postoji još i prostor za analitičko čaranje kroz medijalnu platu, odnos najviše i najniže plate koja je slomom socijalizma naglo skočila jer je garantovana kvota ukinuta itd.
Ekonomski analitičar, poslodavac i glas struke Arnel Isak
Ideja Vojina Mijatovića, ministra razvoja, poduzetništva i obrta, o povećanju minimalne plate djelomično je dočekala nespremne poslodavce (paradoksalan i netačan, ciničan naziv), pa je ovaj poklon radništvu za novu godinu iznjedrio niz reakcija koje vrijede biti spomenute. Nekakvo fantomsko Vijeće stranih investitora, u moru reakcija koje su objavili svi plaćenički mediji, izdvaja se umotovorinom da će povećanje plata naštetiti radnicima. Mutavo, očito na brzinu sklepano, saopštenje možemo malo i popraviti, besplatnim radom(!), te reći da je fantomsko vijeće trebalo napisati da se radnici trebaju okrenuti jedni protiv drugih, jer ono što je dobro jednim radnicima, loše je za druge, a radnik je radniku vuk. Vijeće nije spomenulo da plaćaju smiješan porez na dobit. Modus operandi devide et impera nije nešto novo, ali ni nepismeni poslodavci nisu novost, pa je u pomoć priskočio i eminentni Adnan Smailbegović, čija firma je prošle godine zaradila 43,8 miliona maraka, da objasni koliko je teško raditi pod ovim nametima. Ovdje vrijedi odmah i bez zadrške, replicirati Smailbegoviću, čija firma gricka drvo svih nas, da su upravo poslodavci kočili i odbijali svako rješenje, a koje je uključivalo upravo smanjenje nameta. I ponovo treba demantovati Smailbegovića, jer je Vlada najavila subvenciju doprinosa malim i srednjim preduzećima.
Vidjevši šta drugi poslodavci pišu, ucjenjujući vladu Nermina Nikšića otkazima i prijeteći radništvu kolapsom, oglasio se i najbolji u klasi, Arnel Isak, po funkciji sin Rame Isaka, koji je objasnio da Vlada FBiH, gdje mu je ćaća, ne razumije muke višemilionskog obrta, gdje mu je dojučerašnji vlasnik bio ćaća. Isak je dodao da oni nemaju dodir sa realnošću, kao i da privreda grcka pod pritiskom. Treba čestitati i struci koja je iznjedrila ovaj um, a unisonost svih tih analitičkih glasova pomalo podsjeća na novogodišnje horske pjesmice. No, kako je privreda koja grca dala više stotina milionera ekonomski analitičari nisu objasnili.
Kada se već oglasilo i kusato i repato, uskočio je i Aljoša Čampara da pojasni. Nije ni on odgovorio otkud toliki milioneri, niti otkud gatački klan, ali je upregnuo sav svoj mentalni kapacitet i zaključio da će se povećanjem plate poremetiti odnos složenih i jednostavnih poslova. Drugim riječima, ingeniozni Aša smatra da u firmi za proizvodnju čaša, gdje portir dobije novu minimalnu platu, onaj ko proizvodi čaše će poželjeti da postane portir, jer je njegov posao složeniji, a plata portira od 1000 KM će postati neodoljiv mljac zgoditak.
Stoga, iako mediji neće objaviti da postoje ljudi koji su zadovoljni povećanjem minimalca, oni postoje i ima ih više od par desetina ovih koji dobijaju medijski prostor. Iako analitičari neće objasniti kako poboljšati položaj radnika, njihova objašnjenja nisu ni važna. Iako strani investitori neće spomenuti da žele jeftinu radnu snagu, to je jedino što žele. Iako poslodavci neće navesti da im je nuđeno rješenje, svaki razgovor u korist radnika su izbjegavali smatrajući da kupovinom vremena i produžavanjem agonije će se odustati od minimalne plate. Svi zajedno gluhi su i nijemi na činjenicu da je porez na dobit u Bosni i Hercegovini nikakav. Nećemo pronaći ozbiljnu analizu zašto su bogati Bošnjaci proglasili neradnu nedjelju kao srpski i hrvatski projekat, da bi potom prešutili da su sindikati u RS-u tražili istu mjeru. Tako je, u očima beskupuloznog kapitaliste, odmor majke s djecom nedjeljom dok ni djeca nisu u školi tek nusprodukt srpske agenture. Borba za radnička prava u očima neoliberalnih apologeta, tajkunerije i plaćenih medija je preko noći postala nacionalno pitanje, sa željom da se radnici prikažu kao nacionalni izdajnici, da se među njima probudi sumnja i da status na kraju ostane isti – puni novčanici za oni koji žive od tuđeg, a ne svog rada.