Generaciji odrasloj na skečevima Top liste nadrealista Kako se na crnskom kaže: Ja čitam, kao loš deja-vu zazvučala je i najava i prilog u cijelosti, tim više što je emitiran na jednoj državnoj, nacionalnoj televiziji, javnom servisu jedne zemlje koja samu sebe voli prodavati pod sloganom zemlja znanja.
Prije četiri godine, odselila sam s porodicom u Bratislavu, Republika Slovačka. Mlađe dijete nije još krenulo ni u vrtić, ja sam živjela u nekom nerealnom balonu (Živim vani, zarađujem u BiH, endemska i ubitačna kombinacija), dok je starije dijete bačeno u vatru i najrealnije živjelo tu našu novu stvarnost. Za njega nije postojao balon freelancinga niti rada na globalnom engleskom – on je, doselivši se u augustu, već u septembru upisan u običnu državnu školu na slovačkom jeziku. Ni dva mjeseca potom, već je nastavu uredno pratio na slovačkom kojeg niko od ostatka ukućana nije govorio, radio domaće zadaće i sklapao prijateljstva. Ostali smo cijelu tu školsku godinu u Bratislavi, a kako nam nijedna TV ekipa nije pokucala na vrata da snimi prilog o našem malom, tada dvanaestogodišnjem, genijalcu, spakovali smo kofere i vratili se u Sarajevo.
A sad stvarno.
Rijetki su korisnici društvenih mreža koji u prethodna dva dana nisu vidjeli, podijelili ili komentirali prilog Hrvatske radio-televizije, objavljen na njihovoj Facebook stranici HRT vijesti uz sljedeću najavu: „Naučiti jezik u samo tri godine tako dobro da možete ići na natjecanja, uspjeh je i za vrsne jezikoslovce. A postigla je to sedamnaestogodišnja Tea Lončar iz Karina koja je materinski srpski zamijenila materinskim hrvatskim, nakon što se s obitelj vratila iz Srbije. Najbolja je učenica obrovačke srednje škole i tu ne misli stati.“
Prilog prikazuje mladu Teu i njenu porodicu, novinar ne krije oduševljenje kako ima tremu pred talentiranom jezikoslovkom, razrednica je hvali, profesorica hrvatskog se ibreti kako je posve fascinantno da je Tea, izvorna govornica srpskog, tako brzo savladala – šta?
Hrvatski jezik.
Generaciji odrasloj na skečevima Top liste nadrealista Kako se na crnskom kaže: Ja čitam, kao loš deja-vu zazvučala je i najava i prilog u cijelosti, tim više što je emitiran na jednoj državnoj, nacionalnoj televiziji, javnom servisu jedne zemlje koja samu sebe voli prodavati pod sloganom zemlja znanja.
Teinoj generaciji sve to skupa nije bilo vrijedno podsmijeha – djeca su to odrasla u uvjerenju da funkcija jezika nije da otvara vrata novih svjetova nego da stražari nad granicama ovih koje imamo. Jezik u kurikulumu nikad nije bio sloboda, otvorenost, kretanje, već stalni oprez, strah, učmalost i ukorijenjenost.
Zato je Tea s osmijehom odgovarala na novinarska pitanja. Činila bi isto i da su došli da je TV prilogom pohvale jer je osvojila medalju na matematičkoj olimpijadi. Zato što, obrazovana u takvom sistemu gdje je jezik dovoljno naš samo kad je dovoljno ne-njihov, ne može da vidi podvalu i kukavičije jaje skriveno iza ovih njenih pet minuta slave.
Zato Tea naivno oduševljenoj TV ekipi prepričava kako je po završenom takmičenju iz hrvatskog jezika profesora upitala Gdje da sednem?, pa se istom zacrvenjela. Zato Tea opušteno prepričava kako je profesor bio divan, otvoren i opušten kada je na tu pogrešku reagovao uz osmijeh, pa uzvratio Sjedni gdje god želiš.
Misli Tea da je sve skupa topla ljudska priča koja spaja i podiže mostove. Savladala je hrvatski standard, ali možda Tei profesorice, od silne euforije i zafasciniranosti, nisu stigle ništa reći o stotinama hiljada djece diljem Hrvatske, te dijalekatski najzanimljivije zemlje regiona, koji bi, da ih se stavi za isti stol, jedni drugima razumjeli tek svaku petu izgovorenu riječ, ali nikad neće biti predmetom televizijskih priloga. Jer razlike među malim Hrvatima i Hrvaticama, učenicima Zemlje znanja, nije marketinški efektivno reklamirati. Da mali Leo s Hvara kaže kako drugare u osječkim klupama stalno zasmijava svojim bodulskim, to i dalje ne bi bilo dovoljno egzotično.
Kao što ni izrugivanje (pardon: padanje od smijeha) kruševačkom u nekoj beogradskoj elitnoj školi, ne bi bilo baš za priloga, prije za pravobranitelja za djecu.
Tea, djevojka za primjer, u selu živi izolirana, s roditeljima i mlađom sestrom. Mlada je, vrijedna, ambiciozna i prevarena. Kako prilog kaže, živi od simboličnih roditeljskih primanja i stipendije iz (sic!) Srbije. Da ponovimo, ako je ostalo nejasno: Srbije.
Do škole se Tea vozi makadamskom cestom.
Oni koji su Teu i njenu generaciju prevarili naučivši ih da su razlike važnije od sličnosti, propustili su ih naučiti da su principi, u lingvistici, obrazovanju i životu, važniji od pravila (kako se, između ostalog zove i sjajan pravopisni priručnik* kojeg Tea neće imati priliku pročitati tamo gdje danas odrasta).
Oni koji su Teu prevarili neće joj popraviti put do škole, niti joj omogućiti pristup znanju. Ali to nikome više nije ni fascinantno, ni nevjerojatno, ni neverovatno.