Izbjeglička kriza u Hrvatsku je došla u rujnu 2015. i dok je naša Vlada napravila neke važne poteze pri primanju izbjeglica, poput besplatnih vlakova za prijevoz, očito je da politčari kako ovdje, tako i u drugim zemljama Europske unije nemaju jasno rješenje ove krize. Autorice, aktivistice organizacije Are You Syrious?, donose pregled stanja u nekim od država na balkanskoj ruti.
Kao i mnogo puta u povijesti, nesretnici su doputovali brodovima. Bježeći od rata, siromaštva ili političkog progona, prvo su krenuli preko Libije i Sredozemnog mora, pokušavajući se domoći Italije, rjeđe Španjolske. Putovanja su trajala satima, na prekrcanim krijumčarskim čamcima na kojima su mnogi umrli od gušenja, prignječeni tijelima svojih sunarodnjaka koji im, u borbi za vlastiti život, nisu uspijevali pomoći. Neki su umrli od dehidracije ili pothlađenosti. Nebrojene je progutalo more. Prema podacima Međunarodne agencije za migracije, od 2014. godine do danas na centralnoj mediteranskoj ruti utopilo se 9706 osoba, među kojima su bile brojne obitelji s malom djecom. To su samo ljudi za čije se smrti zna, ne računajući one koje nitko nije tražio ili one koji su ostavili kosti u pustinjskim područjima kojima su se kretali prema svojim krijumčarima. Prema podacima UNHCR-a, u istom su periodu Mediteran uspjele preploviti čak 481.862 osobe. Ponovno, radi se samo o broju ljudi za koje se zna da su sretno došli u Španjolsku ili Italiju.
Zidovi ne mogu zaustaviti masovnu migraciju
Za razliku od očajničkih prelazaka Sredozemnog mora, koji su u nedostatku legalne opcije putovanja avionom ili brodom mnogima bili jedini način dolaska do barem prividne sigurnosti Europske unije, dolasci preko Turske u Grčku i Bugarsku dugo su uključivali relativno jednostavan prijelaz preko rijeke Marice. Međutim, 2011. godine grčka je vlada odlučila podići jedan od prvih pograničnih zidova u modernoj Europi, s jasnim ciljem da spriječi nekontrolirani dolazak izbjeglica u svoju zemlju. Kada su sredinom 2015. godine prelasci Egejskog mora (na ruti od Turske do grčkih otoka) brojem putnika premašili čak i iznimno aktivnu mediteransku rutu, bilo je jasno da Europu čeka jedan od najvećih migracijskih valova u novijoj povijesti. Bio je to i jedan od prvih dokaza da politika gradnje zidova ne može zaustaviti masovnu migraciju, ali može izbjeglicama putovanje učiniti nemjerljivo opasnijim gurajući ih u ruke krijumčarima koji ne mare za živote onih koje u prekrcanim i za takvo putovanje potpuno neadekvatnim gumenim čamcima šalju na pučinu. Od početka 2014. godine do trenutka pisanja ovog teksta Egejsko je more prešlo 1.069.096 ljudi, a poginulo ih je najmanje 1500. Prema podacima UNHCR-a, oko 37% tog broja čine djeca.
Usprkos stotinama, a ubrzo i tisućama ljudi koji su se u ljeto 2015. godine našle na ulicama Makedonije i Srbije, hrvatski političari krajem ljeta 2015. tvrdili su da nema šanse da izbjeglički val skrene u našu zemlju. Kao da ih je čula pa se malo našalila, Mađarska je nedugo potom odlučila zatvoriti svoje granice, a srpska policija preusmjerila je kolonu ljudi prema Bapskoj i Tovarniku. Uslijedilo je nekoliko najsramotnijih dana u vladi premijera Zorana Milanovića, u kojima je hrvatska interventna policija u punoj borbenoj spremi prepriječila put starcima, ženama i djeci, ostavljajući ih promrzle i gladne u polju pred hrvatskom granicom. Tih se dana činilo da smo zaboravili sličan prizor izbjeglica s plastičnim vrećicama koje su se ratnih devedesetih s istog tog područja slile prema unutrašnjosti Hrvatske, baš kao što je čitava Europa, pogođena iznenadnom ksenofobnom amnezijom, očito zaboravila da su upravo gradovi poput sirijskog Aleppa bili glavni prihvatni centri desecima tisuća europskih izbjeglica u vrijeme Drugog svjetskog rata.
Izbjeglice kao sredstvo političkog pritiska
Danas je teško procijeniti koji su sve faktori utjecali na promjenu političkog stava, ali u roku od nekoliko tjedana hrvatska se policija počela ponašati kao prava humanitarna organizacija, granice su otvorene, a ministar Ranko Ostojić u maniri starog izviđača osobno je koordinirao protok ljudi kroz našu zemlju. Premijer Milanović “bildao” je pritom političke mišiće prema EU, koja je uzalud tražila uvođenje dnevnih kvota ulazaka, kao i prema predsjednici Kolindi Grabar Kitarović i desnoj političkoj struji, koja je pak zazivala Orbánov pristup, proglašavanje izvanrednog stanja i potpuno zatvaranje hrvatskih granica. Pokušavajući inatljivo dokazati da balkanska ruta mora ostati otvorena, hrvatska je vlada ponekad zaboravljala na dobrobit samih izbjeglica. Tako je primjerice, kao odgovor na privremeno zatvaranje slovenskih granica u listopadu prošle godine, hrvatska policija upotrijebila par tisuća ljudi “istovarenih” na poljanu kraj Ključa Brdovečkog kao živo sredstvo pritiska pustivši ih da usred noći preko rijeke Sutle gaze u slovenski teritorij, sve da bi uvjerili Slovence da im je bolje dopustiti organizirani prolaz nego hvatati promrzle ljude po pograničnim poljima. Takvo i slično guranje ljudi preko zelenih granica, a pogotovo njihovo nenajavljeno vraćanje preko neformalnih graničnih prijelaza u pratnji policije (tzv. push-back), ubrzo će postati dominantni obrazac “ping-ponga” koji balkanske zemlje do danas igraju s grupama izbjeglica za koje se ne znaju ili ne žele pobrinuti.
Važni potezi Hrvatske u odnosu na druge zemlje
Usprkos brojnim gafovima kakvi su se, na gotovo identičan način, događali i u drugim zemljama regije, Hrvatska je tijekom 2015. godine napravila nekoliko važnih iskoraka u humanom odnosu spram izbjeglica koje su prolazile balkanskom rutom. Za početak, prva je uvela besplatne vlakove za njihov prijevoz od granice do granice, bezuspješno pokušavajući uvjeriti ostale zemlje da prihvate taj model. Slovenija ga je u kasnijoj fazi prihvatila, Srbija zbog infrastrukturnih i drugih ograničenja nije, dok je Makedonija potiho prisiljavala izbjeglice da koriste posebne linije prastarih državnih vlakova za koje im je je uredno naplaćivala karte, istovremeno pokušavajući ograničiti njihovo pravo korištenja taksija ili drugih, ugodnijih prijevoznih rješenja. Gradnjom zimskog tranzitnog centra u Slavonskom Brodu hrvatska je vlada izbjeglicama omogućila i prihvatljive uvjete za odmor u danima kada bi protok ljudi bio najveći, no šatori su uglavnom zjapili prazni jer se forsirao što brži izlazak izbjeglica iz zemlje. To se pogotovo osjetilo u mjesecima u kojima se naslućivalo zatvaranje granica, pa su ljudi kao na traci registrirani i usmjeravani dalje, samo da u trenutku zatvaranja rute ne ostanu na brizi Republici Hrvatskoj. “Nula migranata je, mislim, pozitivan rezultat za Hrvatsku”, reći će nešto kasnije slučajni premijer Tim Orešković. Za kraj, Milanovićeva vlada vodila je dosljednu politiku protivljenja izgradnji pograničnih zidova. Čak i nakon što su i Mađarska i Slovenija ogradile svoje granice, Hrvatska je ponavljala da je jedino razumno rješenje omogućiti nesmetan protok izbjeglica prema njihovim željenim destinacijama. Pritom se, nažalost, ljudima često nije spominjala mogućnost traženja azila u našoj zemlji, no, ruku na srce, većinu izbjeglica ostanak u besperspektivnoj Hrvatskoj ni nije zanimao.
Ksenofobna izborna kampanja i osnivanje Sektora 3
Paralelno s nastojanjima SDP-ove koalicijske vlade da u predizbornom periodu izbjeglički val zadrži u domeni humanoga i legalnoga, predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović svoju je kampanju gradila na širenju ksenofobne panike razbacujući se vojnom terminologijom i izražavajući otvoreno divljenje i podršku mađarskom premijeru Viktoru Orbánu, čak i u danima u kojima je njegova vojska dizala ogradu između naših dviju zemalja (predsjednica je, podsjetimo, vrhovna zapovjednica Hrvatske vojske, zadužena za očuvanje teritorijalnog integriteta RH). Pitanje izbjeglica pokazat će se jednim od najkorištenijih aduta u predsjedničkoj ali i parlamentarnoj predizbornoj kampanji, usred koje je u Slavonskom Brodu osnovan i zloglasni Sektor 3. Radilo se o posebnom, zatvorenom dijelu izbjegličkog kampa u Slavonskom Brodu u kojem se ljude vraćene iz Slovenije i Austrije zadržavalo bez ikakvog plana, pravne ili volonterske podrške. Iako su se premijer Milanović i ministar Ostojić deklarativno protivili etničkom profiliranju izbjeglica, u vrijeme njihova mandata hrvatska je policija s honorarno angažiranim prevoditeljima, koji čak nisu bili izvorni govornici, provodila sustavno etničko, pa čak i regionalno profiliranje izbjeglica na željezničkoj stanici u Šidu. Cilj takve selekcije osoba koje će se moći ukrcati u vlak prema Hrvatskoj i Sloveniji bio je smanjenje broja povrata iz Austrije i Slovenije, koje su pronalazile sve kompliciranije načine selekcije izbjeglica u pokušaju smanjenja broja potencijalnih tražitelja azila.
Osnivanje i održavanje Sektora 3 bilo je izravna posljedica povećanog broja povrata iz Slovenije, koja je nekritički preuzimala sve bizarnije odredbe i kvote koje je Austrija iz tjedna u tjedan uvodila. Taj kolosijek u obrnutoj ruti sve češćih povrata izbjeglica u punom će kapacitetu zaživjeti u vrijeme Mostova ministra Vlahe Orepića, a potrajat će do zatvaranja tranzitnog kampa u Slavonskom Brodu, kad su njegovi stanovnici bili prisiljeni birati između traženja azila i detencije.
Krijumčari kao jedina alternativa
Osim Sektora 3, jedan od glavnih “krimena” novopečenog ministra Orepića bio je ukidanje transparentnog izvještavanja o broju izbjeglica u našoj zemlji. Taj potez omogućio je makedonskoj policiji da “na traženje hrvatske policije, a s obzirom na pretrpanost kampa u Slavonskom Brodu” (volonteri će ubrzo dokazati da je kamp baš tih dana bio avetinjski prazan) uvede režim polupropusne granice, koji je u roku od nekoliko dana rezultirao formalnim zatvaranjem balkanske rute i humanitarnom katastrofom u kampu Idomeni. Zatvaranje rute u praksi je značilo guranje ranjive izbjegličke populacije u ruke krijumčara, koji su se pokazali kao jedina alternativa višemjesečnom boravku u potpuno nehumanim uvjetima grčkih izbjegličkih kampova, koji često nisu imali osiguranu ni bazičnu infrastrukturu poput dovoljnog broja zahoda ili slavina s pitkom vodom, ostavljajući izbjeglice izložene meteorološkim prilikama, gladi, bolesti i nasilju. Gotovo je nemoguće procijeniti točan broj ljudi koji su iznova riskirali svoju sigurnost kako bi izvan zakonskih okvira nastavili put prema željenim destinacijama. Sasvim je sigurno da samo kroz Srbiju svakoga dana prođe nekoliko stotina osoba, od kojih se dio kreće prema Mađarskoj, a dio kroz Hrvatsku pokušava ući u zonu slobodnog kretanja unutar šengenskih granica.
Nerazumijevanje i nedostatak empatije
Iako su tranzitni centar u Slavonskom Brodu u međuvremenu zamijenili mnogo adekvatniji prihvatni centri otvorenog tipa u Zagrebu (bivši hotel Porin) i Kutini, koji su u vrijeme ministra Orepića nešto bolje organizirani, ostaje problem detencijskog centra u Ježevu, u čijim se zatvorskim uvjetima povremeno drže čitave obitelji. Ježevo je djelomično zamijenilo i zloglasni Sektor 3, a sve ozbiljniju ulogu u detenciji i prisilnom povratu izbjeglica preuzimat će i novi centar u Tovarniku. Na temelju često osporavanog Dablinskog sporazuma, danas u Hrvatsku bespogovorno primamo organizirane povrate izbjeglica iz drugih europskih zemalja, ali istovremeno redovito preko granice guramo izbjeglice koje samostalno ili u pratnji krijumčara pokušavaju ući u našu zemlju. Onima koji se zateknu u Hrvatskoj često se kao jedina legalna opcija nameće traženje azila, o kojem odlučuju službenici Ministarstva unutarnjih poslova. Proces traženja azila posljednjih je mjeseci osjetno ubrzan, ali zabrinjavajuće je što se u argumentaciji negativnih rješenja nerijetko koriste zastarjeli, irelevantni i nepouzdani izvori o zemljama iz kojih tražitelji azila dolaze, što govori o tome koliko su oni koji donose odluke o sudbinama ljudi koji su prisiljeni tražiti zaštitu Republike Hrvatske potkapacitirani i koliko ne razumiju problematiku za koju su zaduženi.
U vrijeme propale vlade u kojoj je kao premijer figurirao Tim Orešković izbjegličko pitanje često se koristilo u raspirivanju međuetničke i vjerske mržnje, nastavljajući se na dugu tradiciju destruktivne retorike na liniji Zagreb–Beograd u kojoj su izbjeglice, kao Oni Drugi, koji dolaze s Istoka, u javnom diskursu nerijetko implicitno preuzimali ulogu agresora. Često ih se, dakako, potpuno neargumentirano, dovodilo u vezu i s terorističkom prijetnjom, a zanimljivo je da se od samog početka balkanske rute u javnom prostoru forsira riječ migranti, rijetko izbjeglice, a gotovo nikada riječ prognanici, koja bi se mogla dovesti u empatičnu vezu sa žrtvama Domovinskog rata.
Za očekivati je da će svjetonazorski umjerenija vlada eurobirokrata Andreja Plenkovića, uz kontinuitet rada ministra Orepića, nastaviti započetu politiku prihvata i zbrinjavanja izbjeglica vraćenih na temelju Dablinskog sporazuma, no istovremeno je teško zamisliti da bi bez nedvosmislene podrške Europske unije, koja se sustavno trudi zadržati problem izbjeglica na teritoriju Turske i Grčke, bili spremni otvoriti granice i omogućiti njihov legalan protok kroz našu zemlju.
Crne točke balkanske rute
Istovremeno se izbjeglice relativno neometano kreću područjem Srbije. Broj srpskih izbjegličkih kampova nije dovoljan za sve koji kroz tu zemlju pokušavaju na legalan način ući u Mađarsku (prihvatne kvote su ciničnih 30 osoba na dan, po 15 za svaki legalni granični prijelaz) ili pak nastavljaju svoje putovanje dobro uhodanom krijumčarskom mrežom. Dolaskom zime njihovi će se problemi dramatično pogoršati, a nova, slabo regulirana ruta kroz Kosovo kojom izbjeglice zaobilaze policijsku opresiju na makedonskoj granici dodatno ih udaljava od sustava organizirane volonterske podrške.
Na istočnim granicama balkanske rute Bugarska ostaje najcrnja točka izbjegličkog puta, u kojoj su zabilježeni nebrojeni slučajevi u kojima su izbjeglice pljačkali i na različite načine zlostavljali pripadnici graničnih paramilicija, i kriminalnih mreža, ali i uniformirani državni službenici.
Paravojne skupine i ekstremisti povezani s državnim aparatom prisutni su i u Mađarskoj, koju je predsjednica Grabar Kitarović u više navrata isticala kao dobar primjer ophođenja prema izbjeglicama.
Strašila i oružje na mađarskoj granici
Jedna od grotesknijih figura koja se redovno pojavljuje u izvještajima neformalne aktivističke grupe Migszol jest Jobbikov László Toroczkai, gradonačelnik pograničnog mjesta Ásotthalom. Toroczkai je najpoznatiji po videouratku iz 2015. godine u kojem je “ilegalnim imigrantima” jasno odaslao poruku da nisu dobrodošli te da će u zatvoru završiti ako budu uhvaćeni ne samo u prelasku granice nego i pri eventualnom pokušaju oštećivanja ograde, koju su pak bili prisiljeni graditi mađarski zatvorenici. Zanimljivo je dometnuti da isto nije vrijedilo za policiju koja je u toj ogradi redovito rezala rupe kako bi kroz njih ilegalno vraćala ljude u Srbiju. Toroczkai na svojoj stranici na Facebooku redovito objavljuje fotografije prestravljenih izbjeglica ulovljenih na granici, ruku svezanih iza leđa, nad kojima ponosno stoje njegovi podanici, granični stražari čije uniforme i vozila liče na policijska ili vojna, ali ne pripadaju niti jednoj državnoj službi. Unatoč zahtjevima Migszola i Mađarskog helsinškog odbora za očitovanjem, nitko od vlasti u Mađarskoj nije reagirao na ove paravojne formacije koje sprečavajući ljude da traže azil na teritoriju zemlje u kojoj se nalaze krše međunarodne zakone, kao ni na činjenicu da redovito pljačkaju i tuku izbjeglice te na njih huškaju pse. Situacija je u devetom mjesecu ove godine dodatno eskalirala. Samoorganizirane grupe stražara koji čuvaju granicu, ali i pripadnici regularne pogranične policije, počeli su po Facebooku stavljati slike napunjenih pištolja, kao i granice promatrane kroz nišane tih pištolja. Netko se od lokalaca također sjajno domislio kako zastrašiti ljude te ih odvratiti od prelaska granice postavivši strašila na žičanu ogradu. Fideszov europarlamentarac György Schöpflin na to je rekao da bi “svinjske glave bolje obavljale funkciju odvraćanja Muslimana od ulaska u zemlju”.
Bez Mađarskog helsinškog odbora i Mađarske grupe solidarnosti s migrantima (Migrant Solidarity Group of Hungary, Migszol) koji se bore za prava izbjeglica, migranata i tražitelja azila, kao i za njihovo sudjelovanje u socijalnom i političkom životu, teško da bismo imali ikakvih informacija iz Mađarske koje nisu rasistička, ksenofobna državna propaganda i raspirivanje straha. U svojem godišnjem izvještaju Migszol je na sjajan način prikazao da je izbjeglička kriza (zapravo kriza europskog sustava azila) na tlu Europe direktan rezultat nesposobnosti i nevoljkosti mađarske vlade – pod vodstvom nacionalistički-konzervativno nastrojenog Fidesza i premijera Viktora Orbána – da pruži ikakav oblik potpore ljudima koji traže međunarodnu zaštitu. Kallius et al.[1] također pišu da je retorika “krize” koja je duboko prožimala odnos mađarske vlade prema migrantima omogućila implementaciju binarne opreke građanin – stranac i posljedično legitimizirala državne akcije protiv migranata i izbjeglica, koji su većinom bili označeni kao kriminalci i prijeteća masa protiv koje se mora djelovati. Orbán je u svojoj retorici krize koristio i ustaljenu i često prihvaćenu diskriminaciju Roma: kritizirajući EU i najavljene relokacijske kvote, rekao je da “Mađarska već ima populaciju Roma s kojom je prisiljena živjeti i od Zapadne Europe ne traži da nosi to breme”.
Sramotni slučaj Ahmeda H.
Par je trenutaka na koje se valja osvrnuti kada se sagledava sve restriktivniji politički i pravni kontekst Mađarske: politička suđenja koja se trenutno odvijaju u Szegedu i nedavni referendum. Nakon što je Mađarska u potpunosti fizički zatvorila granicu, na graničnom je prijelazu Rözske–Horgoš 2 nekoliko tisuća ljudi u rujnu 2015. godine danima prosvjedovalo. Među njima se nalazio i Ahmed H., muškarac iz Sirije, koji je uz pomoć megafona pokušao omogućiti komunikaciju između specijalne policije i ljudi pred kojima je granica zatvorena. Ahmed H. danas je jedan od Röszke 11, optuženih za sudjelovanje u “masovnoj pobuni”, no njegov je slučaj poprimio zastrašujuće razmjere – optužen je za terorizam i prijeti mu kazna doživotnog zatvora. Bitno je naglasiti da niti u jednom momentu tijekom suđenja nije definiran pravni okvir optužnice za terorizam, kao ni koji bi se njegov čin mogao definirati kao teroristički. Usto, nakon nekoliko saslušanja i sati i sati svjedočenja ljudi koji su bili prisutni, rasvijetljena je samo činjenica da nitko ne zna što se točno događalo u kaosu koji je nastupio nakon što je policija bacila suzavac na ljude i počela koristiti vodene topove te da svjedoci, kako kažu članovi Migszola koji su bili u sudnici, nisu sigurni tko je točno kriv, jer “svi migranti izgledaju isto, imaju bradu i crnu kosu”. Ahmed se u pritvoru, bez ikakve psihosocijalne potpore, nalazi već godinu dana (kao i ostatak Röszke 11, od kojih su neki starci i osobe s invaliditetom), a njegov se odvjetnik nije potrudio ni pojaviti na zadnjem saslušanju, poslavši umjesto sebe vježbenika.
Neuspjeh referenduma o izbjeglicama
Mađarski se referendum o migrantskim kvotama održao 2. listopada 2016., a referendumsko je pitanje glasilo: “Želite li dopustiti da EU odlučuje o naseljavanju nemađarskih građana bez odobrenja mađarskog parlamenta?”. 60% biračkog tijela rasistički je referendum odlučilo naprosto ignorirati te on zbog nedovoljne izlaznosti nije uspio, no Orbán je već najavio potencijalne promjene ustava koje bi referendum učinile važećim.
Fašistička propagandna mašina u liku Orbána i Fidesza većinom igra na kartu ksenofobije, pa su tako naprimjer Mađari nedavno dobili letke s “informacijom” da su mnoge europske metropole sada podijeljene na zone u kojima se može živjeti i one koje treba izbjegavati zbog “imigrantskog kriminala”. Informacije su na letcima, naravno, bile čista izmišljotina, no János Lázár, mađarski ministar vanjskih poslova, na demantije se nije mnogo obazirao. I dok Orbán zbog navodnih financijskih gubitaka suspendira Népszabadság, opozicijske novine najpoznatije po oštroj kritici njegova režima, Mađari nastavljaju prosvjedovati i odupirati se rastućem fašizmu u svojoj zemlji – najveći prosvjed protiv referenduma, koji se održao ispred mađarskog parlamenta, podržao je pokret mađarskih učitelja i zdravstvenih radnika, židovska je zajednica organizirala zajedničke molitve za izbjeglice, a aktivisti i građani putuju u Szeged kako bi zahtijevali slobodu za Rözske 11 te izrazili solidarnost s Ahmedom (kojeg vlasti nastoje držati u što većoj izolaciji) putem transparenata i pjesama otpora.
U svjetlu potpunog podbačaja grotesknog dogovora o razmjeni izbjeglica između Turske i EU te presporog i često nefunkcionalnog sistema relokacija i obiteljskih reunifikacija, sasvim je očito da će izbjeglička kriza potrajati još mjesecima, a vjerojatno i godinama. Birokratska tromost, sistemsko nerazumijevanje i sklonost međunarodne zajednice da vlastite političke i gospodarske probleme prelama preko leđa izbjeglica čini nas iznimno skeptičnima prema sposobnosti Europske unije da riješi problem u čijem je stvaranju sudjelovala. Balkanske zemlje koje se nalaze u nezahvalnoj pretpristupnoj ulozi nužno će svoje djelovanje prilagođavati naputcima Europske unije, čija “rješenja” nerijetko generiraju još više problema. Pritom treba spomenuti da Turska trenutno broji više od 2,5 milijuna izbjeglica, u Pakistanu se nalazi njih 1,6 milijuna, u Libanon se sklonilo 1,5 milijuna, a čitava Europa i Balkan zajedno nisu u stanju pronaći rješenje za manje od dva milijuna ljudi kojima je potrebna međunarodna zaštita.
Tijana Tadić i Milena Zajović