foto: Arhiv
Melodrama oko procesa suđenja Huseinu Mujanoviću, koji je pred višim sudom u Beogradu optužen za ratne zločine nad civilnim srpskim stanovništvom u naselju Hrasnica u okolini Sarajeva 1992 godine, polahko dobija svoj zvanični kraj. Nakon ogromne medijske hajke, koja je ciljano propagandistički orkestrirana od strane pojedinih sarajevskih medija, o „ugroženosti vojnika Mujanovića“, na kraju je ispalo da je Mujanović uistinu ugrožen, ali ne od strane mrskog srbijanskog tužilaštva i suda, nego od svojih prvih suboraca.
Piše: Muhamed Kovačević
Nakon što je nedavno na višem sudu u Beogradu, ukinuta prvostepena presuda Huseinu Mujanoviću za ratni zločin nad civilnim srpskim stanovništvom naselja Hrasnice u okolini Sarajeva, došlo je do nevjerovatne euforije u tzv „političkom Sarajevu“, koji je ovaj akt doživjelo na način da je optuženi Mujanović oslobođen svih sumnji i optužbi, a ne zbog toga da se sam proces poništava iz razloga tehničke prirode, zato što svjedoci odbrane, koje je predložila Mujanovićeva advokatska odbrana, nisu mogli doći u Srbiju da svjedoče iz razloga što se protiv dotičnih vodi istražni postupak za ratne zločine, zbog kojih je uhapšen i sam Mujanović na granici BiH i Srbije. Niti jedan mediji, kao niti jedan analitičar, nije htio prenijeti informaciju, da je do tada Mujanović lično bio prepoznat od strane jednog srpskog zarobljenika, kojeg je dotični mučio i tukao u Hrasničkom logoru, kao ni činjenica da je sud prihvatio bez ikakve sumnje iskaze minimalno 4 svjedoka, koja su optužila Mujanovića za torturu i mučenja, spin se naravno odnosio na Mujanovićevu nevinost, koja se bazirala na zahtjevu odbrane, da nije imala mogućnost da svoju garantovanu odbranu optuženog sprovede na odgovarajući način. I Apelacioni sud u Beogradu, prihvatio je ovaj argument kao osnovan, te naložio ponovno suđenje Mujanoviću, ali samo u dijelu koji se odnosi na ispitivanje svjedoka odbrane, odnosno na mogućnost optuženog da iznese svoju odbranu, jer izjave svjedoka tužilaštva nisu osporene i nisu dovedene u pitanje.
I ponovni postupak je pokrenut. Da bi se izbjegle kompromirajuće komplikacije dolaska osumnjičenih svjedoka odbrane u Srbiju, dogovorena je saradnja sa sudom BiH, kako bi svjedoci odbrane iz suda BiH u Sarajevu, putem video linka, mogli da svjedoče u korist optuženog Mujanovića. I šta se desilo? Čak 4 potencionalna svjedoka odbrane odbila su u čak dva navrata da pristupe u sud BiH u Sarajevu, i da putem videolinka svjedoče u korist optuženog. Sami, bez ikakvog straha da će ih uhapsiti mrska srbijanska policija na granici, odlučili su da ne prihvate poziv suda BiH, suda za kojeg su se navodno borili u ratu, i da pomognu svom optuženom suborcu u mrskoj i agresorskoj Srbiji, da se kutariše sudskih i tužilačkih dželata, koji mu prijete zatvorskom kaznom, koja, s obzirom na Mujanovićeve godine znači i doživotnu kaznu, odnosno da će dočekati i smrt u ćeliji. Imena navodnih svjedoka nisu objavljena, međutim, pošto je autor ovog teksta od početka involviran u ovaj slučaj, jer je njegovim novinarskim istraživačkim radom došlo do hapšenja Mujanovića u Srbiji, za očekivati je, prema ličnoj procjeni, da su dvojica, od njih četiri koja su odbila da svjedoče u korist Mujanovića, bili Senad Gadžo i Nezir Agan.
Tim je Gadžo odbio da odgovori na potencijalno pitanje, da li je kao glavni čuvar drugog Hrasničkog logora, zajedno sa Mujanovićem, učestovao u pijanci i premlaćivanju do smrti 81 – godišnjeg starca, dok je Agan odbio da odgovori na potencijalno pitanje, da li je sa Mujanovićem raspravljao o četiri leša zarobljenih srpskih civila, koja je zatekao u logoru u kojem je Mujanović bio nadležna osoba?
Bez obzira što su ova dva lica vjerovatno odbila da svjedoče u Mujanovićevu korist, oni će skupa sa Amirom Šabovićem koji je imenovao Mujanovića na mjesto upravitelja jednog od logora u Hrasnici, imati vrlo brzo priliku da odgovore na ova pitanja u tužilaštvu BiH, ali ne kao svjedoci, nego kao optuženici.
Vratite nam Husu da ga oslobodimo
Završne riječi advokata Mujanovićeve odbrane na zadnjem ročištu su bile, da je neophodno ubrzati postupak obnovljenog suđenja, jer proces protiv Mujanovića traje odveć predugo. I ja se sa tom konstatacijom apsolutno slažem. Ipak zbog činjenice da samo suđenje indoktrinira nikog drugog do samog Fikreta Prevljaka, nije začuđujuće da se ovoliko odugovlači. Podsjećanja radi, Mujanović proces je prošao kroz mnoge faze pokušavanja trgovine, gdje se u prvu ruku nudila nevjerovatna kaucija u visini od 90 000 KM, da bi se optuženi branio sa slobode, a nakon toga Mujanović je pokušao biti dio aranžmanskog paketa zajedno sa Edinom Vranjom, gdje se tražilo preuzimanje predmeta od i vođenja postupka na sudu BiH. No, u očiglednoj nediplomatskoj direktnoj trgovini između Bakira Izetbegovića i Aleksandra Vučića, na vagi je ipak prevagnuo nekadašnji vodeći policijski inspektor Vranj, što je automatski značilo da je Mujanović ostao žrtveni jarac, iako politička stranka Narod i Pravda, na čelu s njenim vodećim junošom Elmedinom Konakovićem, i dalje taj predmet koristi za besprekorno pumpanje nacionalno – patriotskih osjećaja, prijeteći ničim drugim do li ekonomskim bojkotom srbijanskih proizvoda na teritoriji Kantona Sarajevo, koji je inače pod političkom kontrolom ove stranke. Razlog ovog zahtjeva je vrlo jednostavan.
Prema svemu sudeći, na sceni je očigledan politički dogovor između bošnjačkih i srpskih političkih elita, o potpunom urušavanju državnog tužilaštva i pravosuđa, i on se sprovodi vrlo jednostavno i efikasno. I više je nego očigledno da srpski političari tolerišu neviđen i neprofesionalno dramatičan odnos prema podizanju optužnica od strane tužilaštva BiH, koje se odnose isključivo na pripadnike ARBiH, odnosno na bošnjačke vojne komandante i generale, gdje se zbog manjkavosti u samim optužnicama, te naknadnim kompromitovanjem procesa u vidu kupovine svjedoka, koji mijenjaju iskaze, dobija poništenje postupka na Apelacionom vijeću suda BiH. Ovakva praksa se desila na već par slučajeva, počevši od suđenja Naseru Oriću, preko suđenja za zločin nad sprskim stanovništvom u selu Ledići, a vrhunac se desio u procesu protiv Sakiba Mahmuljina. Svi ovi primjeri ukazuju na to, da se omogućava bošnjačkoj političkoj eliti, koja za potrebe ovih procesa izdvaja značajan budžetski novac, da ostvari moralnu pobjedu i vidu narativa o „časnoj ARBiH“, dok sa druge strane srpskoj političkoj eliti se omogućava, da optužene sa potvrđenim optužnicama suda BiH, tajnim kanalima prebacuju van jurisdikcije suda BiH (uglavnom u Srbiju), te da kreiraju narativ o „ukidanju saglasnosti“ na rad VTST-a, samim tim i pravosudnog sistema na nivou BiH. Konačan rezultat ovog prešutnog dogovora jeste taj, da je u protekloj godini, prema podacima koja je objavila medijska kuća Detektor, više od polovine državnih tužilaca, provelo svega 10 sati u sudnici vodeće procese ratnih zločina, što u biti znači da su procesi ratnih zločina potpuno zaustavljeni. Ovo je izuzetno zabrinjavajuće, ako se uzme u obzir da su mnogi optuženici i potencionalni optuženici u trećoj životnoj dobi, odnosno da su već u ozbiljnim životnim godinama, i da postoji ogromna mogućnost, da će mnogi okončati svoj životni put, bez podignute optužnice i krivičnog procesa. Upravo tom scenariju se najviše i nadaju političke elite, smatrajući da će na taj način vječno manipulisatii patriotskim osjećajima primarnog biračkog tijela, isključujući status žrtve u potpunosti.
Bilo kako bilo, što se tiče slučaja Mujanović, njegov ishod je sada i više nego predvidiv. Mujanovića čeka u najmanju ruku potvrđivanje odranije prvostepene presude, koja mu garantuje višegodišnju robiju, i vjerovatno okončanje životnog puta u zatvorskoj ćeliji. I te presude ga ne može spasiti ni očajnički potez, izmišljanja svjedoka koji se bavio vođenjem ratne evidencije za vrijeme njegove komandne odgovornosti nad logorom u Hrasnici.
Autor: Impuls
