Gotovo polovica zemalja ima zakone kojima se penaliziraju otpadništvo, bogohuljenje i difamacija religije. Napuštanje vjere smrću se kažnjava u 13 zemalja svijeta, dok je ‘vrijeđanje vjerskih osjećaja’ kažnjivo u 55 država, od čega u 39 zatvorskom, a u njih šest smrtnom kaznom.
Ašraf Fajad, saudijski pjesnik palestinskog porijekla, krajem prošle godine u Saudijskoj Arabiji osuđen je na smrtnu kaznu. U veljači ove godine pisac Mohamed Šeik Ould M’khetir u Mauritaniji je također osuđen na smrtnu kaznu, a u travnju je 28-godišnjeg studenta prava Nazimuddina Samada u glavnom gradu Bangladeša mačetama ubila bijesna gomila njegovih sugrađana. Ovoj trojici nije zajedničko to da su pripadnici neke vjerske ili nacionalne manjine, pa čak ni to da su homoseksualci. Oni su deklarirani ateisti, pripadnici manjine za koju bi se moglo reći da je formalno najnezaštićenija, na izvjestan način nevidljiva i neorganizirana, kategorija ‘ostalih’ u međunarodnim dokumentima kojima se štite ljudska prava.
Pritom se ateizam kao svjetonazor, za razliku od drugih manjinskih identiteta, ne smatra u svim zapadnim zemljama temeljem za dobivanje azila, iako bi prema Ženevskim konvencijama tako trebalo biti.
Sociološka istraživanja o religioznosti spadaju među najkompliciranija istraživanja uopće, ne samo zato što vjerski osjećaji često ne mogu potpasti ni u jednu od ponuđenih kategorija, već i zato što se u mnogim državama ateisti ne usude deklarirati kao takvi, primjerice u islamskim zemljama, dok se građani nekih drugih zemalja, primjerice Kine, ne usude reći da nisu ateisti. Prema istraživanju velikih svjetskih organizacija, ukupan broj ateista u svijetu kreće se oko deset posto, dok onih koji za sebe kažu da ‘nemaju religiju’ ima još barem toliko. U istraživanju iz 2012. agencija Gallup zaključila je da 76 posto svih ateista živi u Aziji, 12 posto u Evropi, pet posto u Sjevernoj Americi, četiri posto u Latinskoj Americi, dva posto u subsaharskoj Africi, a manje od jedan posto na Bliskom istoku. Među islamskim zemljama ateisti su najzastupljeniji u bivšim sovjetskim republikama Kazahstanu, Kirgistanu i Uzbekistanu, gdje ih prosječno ima oko 40 posto, i u Albaniji s osam posto.
Za razliku od drugih manjinskih identiteta, ateizam se ne smatra u svim zapadnim zemljama temeljem za dobivanje azila, iako bi prema Ženevskim konvencijama tako trebalo biti
Uz komunističke i bivše komunističke zemlje, ateizam je najrasprostranjeniji u Evropskoj uniji, gdje je istraživanje Eurobarometra iz 2010. pokazalo da 20 posto građana ‘ne vjeruje ni u duh, ni u Boga, ni u višu silu’. Zemlje s najviše ateista su Češka, Francuska, skandinavske zemlje i Nizozemska, sve iznad evropskog prosjeka. Uz Češku, najmanje religiozna regija u Evropi je istočna Njemačka s gotovo polovicom stanovništva koje se tako deklarira, pa zajedno s Češkom predstavlja anomaliju u odnosu na ostale bivše komunističke zemlje u kojima se nakon pada željezne zavjese udio ateista smanjio do jednoznamenkastih postotaka. Velik broj ateista živi i u Kanadi, gotovo 30 posto stanovništva, u Australiji 22 posto i na Novom Zelandu više od 40 posto, a s druge strane u SAD-u je religiozno više od 90 posto ljudi.
Ono što sasvim sigurno može objasniti recentnu agresivnost klerikalne desnice u zapadnim zemljama jest činjenica da je u tom dijelu svijeta ateizam u porastu, iako su mu dugoročne prognoze negativne jer ateisti u pravilu imaju manje djece od religioznih osoba. U često citiranom istraživanju koje je u 30 zemalja na svim kontinentima provelo Sveučilište u Chicagu pokazalo se, naime, da je u svih 30 zemalja značajno manji broj mladih koji su ‘uvjereni da bog postoji’ nego starijih osoba – čak i u bastionima Katoličke crkve kao što su Irska, Sjeverna Irska, Italija, Španjolska i Filipini.
Zemlje s najviše ateista ujedno su i zemlje s najvećim stupnjem poštivanja osobnih sloboda i ljudskih prava, dok se ateisti najviše proganjanju u formalnim i praktičnim teokracijama, a sve današnje teokracije ujedno su muslimanske zemlje. Takve zemlje progon ateista provode pomoću zakona kojima se zabranjuju ‘otpadništvo’ od vjere i blasfemija, odnosno bogohuljenje. Prema istraživanju ‘Religija i javni život’ koje je 2011. provela organizacija Pew International, gotovo polovica zemalja svijeta ima zakone kojima se penaliziraju otpadništvo, blasfemija i difamacija religije. Pritom osam evropskih država ima neki oblik zabrane blasfemije, dok su sve zemlje koje zakonom zabranjuju odbacivanje vjere muslimanske. Difamacija kao pojam koji označava religijski govor mržnje usmjeren prema pojedincu zabranjena je u 36 od 45 evropskih zemalja, dok se u arapskim zemljama difamacija shvaća kao govor usmjeren protiv religije.
Blasfemija je na Zapadu svoj revival doživjela nakon terorističkih napada 11. rujna i posljedičnog porasta islamofobije, prvo u neformalnom obliku, kada su muslimani diljem svijeta u spontanim neredima protestirali protiv knjiga, dokumentarnih filmova i namjernih ili slučajnih spaljivanja Kurana. Već iduće godine Arapska liga i Organizacija islamske konferencije započele su seriju inicijativa u različitim tijelima UN-a ne bi li zabranu blasfemije progurale kao obavezujuću rezoluciju, no to im nije pošlo za rukom. Ove su se zabrane stoga nastavile primjenjivati u zemljama u kojima postoje s još više žara, gdje ih autokratski vladari koriste oportunistički, za kontroliranje društva i progon svih manjina i svih nekonformističkih ideja, stvarajući pritom atmosferu koja ohrabruje nasilje i osvetničke napade bijesne rulje.
Takve napade već godinama dokumentira i u Izvještaju o slobodi mišljenja objavljuje Međunarodna humanistička i etička unija (IHEU). Istraživanja su ovu organizaciju navela na prilično radikalan zaključak, onaj da ‘većina zemalja ne uvažava prava ateista i slobodnih mislilaca’. Pritom se taj zaključak temelji na najširem mogućem spektru represije, od smrtne kazne do državnog favoriziranja religije, kao primjerice u Libanonu, gdje je kompletan sustav upravljanja državom temeljen na sektaškim kvotama, pa tko napusti vjeru gubi privilegije, ili pak u Sjevernoj Irskoj, gdje čak 94 posto škola ima vjerski karakter, čime se isključuju oni koji nisu religiozni.
Uz Češku, najmanje religiozna regija u Evropi je istočna Njemačka s gotovo polovicom stanovništva koje se tako deklarira, pa one predstavljaju anomaliju u odnosu na ostale bivše komunističke zemlje
IHEU piše da u svijetu ‘postoje zakoni kojima se ateistima zabranjuje postojanje, kojima im se oduzima pravo na državljanstvo, ograničava pravo na brak i pristup obrazovanju, zabranjuje da obnašaju javnu funkciju i rade u državnoj administraciji, kojima se kriminalizira kritika religije, a napuštanje religije roditelja kažnjava smrtnom kaznom’. Ovaj posljednji ‘zločin’ kažnjava se u 19 zemalja svijeta, od čega u njih 12 smrću, a njima treba pridodati i Pakistan, koji smrtnu kaznu propisuje za blasfemiju. Osim Pakistana, u te zemlje spadaju još i Saudijska Arabija, Afganistan, Iran, Jemen, Katar, Malezija, Maldivi, Mauritanija, Nigerija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Somalija i Sudan, dok još cijeli niz država otpadništvo kažnjava globama, bičevanjem i ukidanjem različitih prava.
‘Zločin kritiziranja religije ne zove se uvijek blasfemija, već se ponekad kategorizira kao govor mržnje (čak i kada je daleko od bilo kakvih razumnih standarda poticanja na mržnju ili nasilje) jer navodno vrijeđa sljedbenike religije’, napisali su autori izvještaja, dodavši da se takvo ‘vrijeđanje vjerskih osjećaja’ kažnjava u 55 država svijeta, od čega u 39 zatvorskom kaznom, a u njih šest smrtnom kaznom. Na krajnje originalan način u takve se zemlje nedavno svrstala i Hrvatska, odnosno njezino Hrvatsko novinarsko društvo, koje je u svom priopćenju protiv portala Index pokazalo da kritiku religije shvaća kao govor mržnje, i to upravo onako kako ga shvaćaju najcrnje islamističke diktature – ne kao govor usmjeren protiv pojedinca ili manjine, već kao ‘vrijeđanje’ vjerskih osjećaja dominantne većine.
U Pakistanu i Bangladešu situacija je najgora jer u tim se zemljama otpadništvo i blasfemija ne samo kažnjavaju zakonom i koriste za obračun sa svim manjinskim i opozicijskim inicijativama, već se i sustavno potiče osvetničko i nasilničko ponašanje. Ubijaju se aktivisti, odvjetnici, političari i blogeri, pa su u Bangladešu, uz spomenutog studenta prava koji je ubijen u veljači ove godine, lani također mačetama na ulicama ubijena četiri blogera koji su s ateističkih i humanističkih pozicija kritizirali islam.
Notorna Saudijska Arabija 2014. godine zakonski je izjednačila ateizam i terorizam, upravo u vrijeme kada je predsjedala UN-ovim Vijećem za ljudska prava. Najpoznatija recentna žrtva represije zbog zalaganja za sekularizaciju je Raif Badawi, koji je zbog toga dobio kaznu desetogodišnjeg zatvora i tisuću udaraca bičem, upravo u vrijeme kada se saudijski ministar vanjskih poslova prešetavao Parizom zajedno s još 40-ak svjetskih čelnika koji su marširali u znak solidarnosti s izmasakriranim karikaturistima ‘Charlieja Hebdoa’.
Uz ove zemlje u izvještaju se navode i slučajevi Mauritanije, Malezije i Maldiva, u kojima je islam državna religija, pa se otpadništvo kažnjava smrću, a zagovaranje sekularizma zatvorom. Sporan je i Egipat, gdje se unatoč svrgavanju Muslimanske braće i ponovnog dolaska na vlast vojske kritika religije ne samo kažnjava zatvorom, već je vlada 2014. započela kampanju ‘iskorjenjivanja ateizma’, kojemu su navodno podlegla između dva i četiri milijuna ljudi. Iako ustavno sekularna zemlja, Indija pak bilježi preferencijalni zakonski tretman religije, ali i ubojstva uglednih ateista, poput Govinda Pansarea, dužnosnika Komunističke partije Indije kojega su zajedno sa suprugom prošle godine izrešetala dvojica na motociklima.
Među kršćanskim zemljama kojima je IHEU dao lošu ocjenu našle su se Gvatemala, zbog favoriziranja katoličanstva u ustavu, i Australija zbog beneficija koje država daje crkvi. Tu je i Island koji, na sličan način na koji Hrvatska favorizira Katoličku crkvu, zakonski, financijski, porezno i obrazovno pomaže luteranstvo. Island se, međutim, popravio kada je prošle godine na inicijativu Piratske stranke ukinuo zakon protiv blasfemije, kao i Norveška u kojoj od 2012. monarh više nije ujedno i crkveni poglavar.
Zemlja slobodnih i dom vjernika
Amerika je po mnogo čemu iznimka od navedenih pravila, pa je unatoč ogromnom broju vjernika jedna od predvodnica u zaštiti ljudskih prava i sloboda. Ustavom je zabranjeno bilo kakvo kriminaliziranje otpadništva, blasfemije, pa čak i govora mržnje. No religija se ipak nameće građanima, samo nešto suptilnijim metodama. U sudnicama i drugim institucijama uobičajene su vjerske parole, a osam saveznih država, unatoč ustavu, svojim zakonima zabranjuje ateistima da rade u državnoj administraciji. Nakon nedavne smrti konzervativnog suca Vrhovnog suda Antonina Scalije, magazin ‘New Yorker’ objavio je tekst u kojemu se založio da njegov nasljednik bude ateist. Scalia je, naime, smatrao da bi taj trebao biti kršćanin evangelist, jer takvih u Sudu nema, dok sve vrvi katolicima, Židovima, Njujorčanima i studentima prestižnih sveučilišta. ‘New Yorker’ piše da su ateisti potpuno nezastupljeni na Sudu, iako ih ima više nego katolika i Židova. Među kandidatima za tu funkciju nikad se, međutim, nije našao nijedan koji se deklarirao kao ateist.