Naši ljudi, ili pak mediji, stalno pričaju da se hrvatske javne politike u praksi neuspješno implementiraju. No dobar nasuprotni primjer je evidentno odmicanje aktualne vlade od energetske i ekološke niskougljične strategije.
IGOR LASIĆ
Ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić preuzeo je tu dužnost prošlog ljeta. Zaredali su potezi u kojima se baš i nije moglo prepoznati npr. osiguravanje od negativnih efekata upotrebe fosilnih goriva. Davanje novih koncesija za naftu i plin u Slavoniji je samo jedna od tih mjera, ne nužno najgora.
Istinski rezultati neformalne, ali suštinske antistrategije, međutim, zaredali su ovog proljeća, još s kraja ožujka, pa sve do prvog dana ljeta. Najnoviji slučaj zbio se u Trgetu, na istočnoj obali Istre, u Raškom zaljevu. Iz jednog teretnog broda u more je iscurilo oko 3.800 litara nafte, ugrozivši lokalne ribare, uzgajivače školjaka i iznajmljivače apartmana. Nekoliko dana ranije drugi je brod, također trgovački, doživio havariju kod otočića Jabuke. Srećom, intervencijske službe spriječile su izlijevanje deseterostruko veće količine nafte iz njegovih spremnika, negoli je bila ona trgetska. A dva i pol mjeseca prije toga u Slavonskom Brodu zabilježena je najveća katastrofa te vrste. Zbog curenja nafte ili goriva – još nije sasvim poznato – iz obližnjeg državnog produktovoda, oko 200.000 građana ostalo je dva tjedna bez pitke vode.
Posao jednostavno ne smije stati (FOTO: Hina)
Ne samo da se i dalje jedva zna što je točno isteklo u zemlju, te koliko je toga bilo, nego ne znamo ni krivca. Tamošnji političari i vatrogasci prozivaju korisnika cjevovoda Ivana Čermaka i sumnjiče njegovu firmu Crodux. On tvrdi da nije kriv, a država, u prvom redu ministar Ćorić, skloni su takvom iskazu. I ni to nije sve, jer je mjesec dana kasnije Čermak dobio dozvolu za gradnju privatnog plinovoda na području onečišćenom upravo zbog istraživanja tehničkih mogućnosti za slične transporte.
Pa, kako je moguće da netko napreduje u projektu koji je ipak znatno kontaminirao, pardon, kompromitirao? Zašto potencijalno opasnim ili makar sumnjivim brodovima dopuštamo plovidbu nad Jabučkom kotlinom, praktično glavnim rodilištem Jadrana? Zbog čega se u Trgetu godinama nitko nije obazirao na upozorenja mještana o neprimjerenom sidrenju teretnih brodova, kao i neekološkom pranju kamiona na stočnom terminalu iste luke? Nema tu posebne misterije: zato što posao jednostavno ne smije stati. Ali i zato što država-regulator nema kapaciteta da uspostavi prikladne standarde eksploatacije ugljikovodika, prometovanju njima, te upotrebi. Ako ga je nekad imala, odrekla ga se za račun stasavajućih poduzetnika. U međuvremenu je ostala bez ekonomske pozadine, zatim političke, da nametne javno-interesni ekološki diktat.
Još uvijek ne znamo ni što je u Slavonskom Brodu isteklo u zemlju, ni koliko toga, a ni tko je odgovoran za to (FOTO: Hina)
Sad smo tu gdje jesmo, dakle, usred naftne mrlje koja se širi nekoć isključivo plavim Jadranom, danas već pomalo opituranim u dugine boje. Ne samo da Ivan Čermak mora zbog konkurencije paziti manje na sigurnost, a više na promet, ukoliko iole želi opstati u regionalnoj suradnji s velikim ruskim partnerom. Štoviše, niti državne luke nemaju mnogo prostora iliti novca za osiguravanje od ekoloških incidenata. Ukupno gledano, realna državna politika u području energetike i ekologije – nimalo slučajno pod krovom istog ministarstva – jest baš ovo.
Baš ovo, naime, što nam se sistematično i događa, s očitim poretkom prioriteta, htjeli to priznati ili ne. Nema nikakve ekološke strategije u toj priči, izuzev alibi-formi zaštite okoliša koje su beznadno nedostatne. Ne može je ni biti, jer intenzivno poslovanje fosilnim gorivima, i dalje tako prokleto unosnima, naprosto ne podnosi veća ograničenja, dok su manja prirodi upravo beskorisna. Slično se dade očitati na primjeru Amerike i njezina frakiranja škriljevca radi dobivanja plina, ili praktično samoubilačkog – u smislu biološke održivosti – crpljenja nafte u Meksičkom zaljevu. Nadalje, kad već navodimo tu ilustraciju, za nju se vezuje i hrvatski pristup projektu LNG-terminala na Krku, koji bi prihvaćao američki plin, kao i arapski. Hrvatska u biti još nema pojma kakve bi točno koristi imala od prihvata, ali su njegove mane prilično dobro poznate.
Ekološki i ekonomski, s velikom se vjerojatnošću očekuje da će šteta od projekta biti veća od koristi, da mu ne nabrajamo već slavne pojedinosti. Stoga opet dolazimo do zaključka kako jedina vitalna platforma RH u tom pogledu jest kronični popust kapitalu, a preostatak otpada na obavezne figure mimikrije. Bilo da se kapital nalazi pod okriljem velikih sila, ili u apstraktnijem vidu transnacionalnih poduzeća na globalnom tržištu pluta nalik off-shore platformama za bušenje podmorja.
Nije ni čudno što je prošlog tjedna zatražena Ćorićeva smjena (FOTO: Hina)
A zato što se u svim ključnim aspektima dotičnog energetskog sektora ponaša kao da je servis krupnih igrača, umjesto naroda koji načelno bira vlast, potonja mora posrtati i spram ostatka ugljično-emisijske teme. Recimo, kad se radi o termoelektrani Plomin kojoj se nasilno produljuje radni vijek, bez obnove studije utjecaja na okoliš. Ili kad govorimo o nastavku odnosa prema razvoju obnovljivih izvora energije, dosad usmjerenom pretežno k bildanju većih privatnih ulaganja. Također, stav države prema javnom poduzeću Hrvatska elektroprivreda uzrokuje imperativ njegove orijentacije na nove štetne intervencije po riječnim vodotocima. HEP-u je doslovno onemogućeno da se i sam bavi unapređenjem proizvodnje u npr. vjetroenergetici. Nije se čuditi što je Zelena akcija prošli tjedan od premijera Andreja Plenkovića zatražila neodgodivo smjenjivanje ministra Ćorića.
Ipak, niti je Ćorić u tome bez Plenkovića i ostatka političke elite, niti bi Ćorićeva smjena zadugo pomogla. Samo se sjetimo kratkih svijetlih primjera Slavena Dobrovića i, nešto ranije, Mirele Holy, pometene nevidljivom rukom tržišta i Radimira Čačića. Uostalom, ne zove se bez vraga konkretna institucija danas ministarstvom – ako malo bolje čitamo – zaštite energetike. I to privatno-poslovne energetike, dok je okoliš u naslovu zaostao kao relikt u prelaznoj fazi objave. Jer, baš je sama ekologija to od čega se takva energetika uporno štiti.