Kada sljedeći put osjetite prezir ili sažaljenje prema ljudima koje vidite kako se šunjaju u kladionice, da tamo potroše par eura koje su izmuzli od roditelja ili sakrili od žene, imajte na umu ovo: to nisu kladioničari, nego brokeri, to nisu gubitnici, nego proroci. Oni rade isto što i najbogatiji ljudi na svijetu
Izlozi kladionica prekriveni su tapetama na kojima su, najčešće, veliki sportisti u uzvišenim pozama. Te tapete asociraju na trijumf.
Kutije cigareta prekrivene su slikama tijela u raspadanju. Te slike svjedoče o bolu i propasti.
Pušač puši iako zna da će ga duvan ubiti. Nada se da neće, ali zna da hoće. No pušio bi čak i da te nade nema. Užitak pušača ne treba nadu.
Kladioničar se kladi znajući da će izgubiti, no nada se da neće. Ta nada je njegov užitak.
Nada je ime za sretnu budućnost.
Klađenje nije stigmatizovano kao pušenje. Postoje zakoni koji pušače sprječavaju da duvanskim dimom uništavaju druge ljude. Ne postoje zakoni koji u tome sprječavaju kockare: oni su slobodni da gube imetak i uništavaju vlastite porodice.
Država se brutalno miješa u odluku pojedinca da puši: kroz dizanje cijene duvana, ograničenje mjesta na kojima smije pušiti do, sutradan, ukidanja besplatne zdravstvene pomoći pušačima. Kladionice, pak, niču na svakom koraku.
Pušenje nije tek forma samoubistva. Ono je za mnoge ljude forma eutanazije. Tamo gdje je legalna eutanazija, ni pušenje ne bi smjelo biti zabranjeno. Jer život je za mnoge ljude pun nesnosnog bola („ja moram da pušim, da ublažim bol, o kako je tužan ovaj život moj“, riječima Tome Zdravkovića), a pušenje je, baš kao i eutanazija, način da se iz svega toga izađe – crpeći, pritom, iz procesa laganog izlaska i određeni, nemali – užitak. To, dakle, ide ovako: pušiš jer te boli, pa dobiješ rak, pa te opet boli, pa tražiš eutanaziju.
Pušač je, za razliku od kladioničara, neprijatelj dominantne ideologije. Jer pušač se, svaki put kada zapali cigaretu, pomokri po ideologiji i industriji održivih lifestyleova, po svim jogama, pilatesima, fitnesima i tržištu sprava i usluga potrebnih za „odgovoran odnos prema sebi i drugima“. Pomokri se, još, po ideologiji i industriji zdravog života i zdrave hrane, koje su centralni dio identiteta ljudi koji po čitavi dan razmišljaju šta je zdravo a šta ne, šta smiju pojesti a šta ne smiju. Pomokri se, potom, na čitavu self-help ideologiju i industriju. Pomokri se, napokon, na new age religiju finansijskog kapitalizma (od Benjamina znamo da je kapitalizam religijski kult, o čemu smo već pisali).
Kockar, pak, perpetuira osnovni princip po kojem funkcioniše finansijsko tržište: proroštvo.
Još otkako je Nixon 1971. ukinuo zlatnu podlogu dolara, finansijski kapitalizam nije vezan za bilo šta opipljivo i tvarno.
Wall Street je globalno proročište. Jedini posao sveštenstva Wall Streeta je da pokušaju proreći: koliko će neka kompanija vrijedjeti u budućnosti. Na osnovu tog proroštva donose se odluke „kupuj“ ili „prodaj“. Vrijednost kompanije, uključujući tu i one najveće – prije svega onih najvećih – ne počiva na ničem, rekosmo, opipljivom i tvarnom. Nije bitna bivša ili sadašnja vrijednost. Bitno je samo koliko će vrijedjeti sutra. A o sutra se ne zna: o sutra se proriče.
Kada je u decembru 2001. propao globalni gigant Enron, prodat je za doslovce – sitniš za kafu i cigare. Samo godinu dana ranije, njegova vrijednost na berzi iznosila je 65 milijardi dolara. Nakon sloma berze u jesen 2008, za sitniš je prodat i finansijski gigant Lehman Brothers. Vrijednost te firme, neposredno prije nego će pasti na bezmalo ništa, na berzi je bila procijenjena na 690 milijardi dolara.
Gdje je nestao sav taj novac? Nije nestao, jer ga nije ni bilo. Berza je na 65, odnosno 690 milijardi dolara procijenila vrijednost proročanstava koje su izrekli proroci tih kompanija. Rečena vrijednost odnosila se na proročanstvo: koliko će Enronova i Lehman Brothersova proročanstva vrijedjeti sutra. Finansijski kapitalizam je piramidalna šema sačinjena od proročanstava, šema toliko iracionalna da je ljudima teško da povjeruju u nju. Ja proričem da li je onaj ispod mene ispravno prorekao, dok onaj iznad mene proriče o mome proroštvu. Stvarna vrijednost finansijskog tržišta jednaka je vrijednosti duvanskog dima.
Kada sljedeći put osjetite prezir ili sažaljenje prema ljudima koje vidite kako se šunjaju u kladionice, da tamo potroše par eura koje su izmuzli od roditelja ili sakrili od žene, imajte na umu ovo: to nisu kladioničari, nego brokeri, to nisu gubitnici, nego proroci. Oni rade isto što i najbogatiji ljudi na svijetu. No oni to, za razliku od onih na vrhu, čine za manje pare. I za svoje pare.
Sa druge strane, dok čitav finansijski kapitalizam počiva na naporu da se predvidi budućnost, stav pušača je: no future. Jebe mi se za budućnost, daj mi cigaru. Prezir prema budućnosti, tom osnovnom resursu kapitalizma, krimen je pušača.