Znam da je običaj estetizacije svega buržoaska navika: sirotinja u svijetu oko sebe ne traži ljepotu, nego način da preživi. Priznajem: salonski sam, dakle lažni ljevičar, jer se ne mogu sjetiti ničega što mi je važnije od ljepote
Svi do u detalj znamo istinitu priču o tome kako krupni kapital uništava sve pred sobom: jednako ljudsku zajednicu kao i poredak koji je pred njega postavila priroda.
Pa ipak, čak i ono što pouzdano znaš u stanju te je iznenaditi, čak zgroziti, kada si se u TO prisiljen uvjeriti vlastitim očima. Da: svi znamo kako i zašto sjedimo na WC šolji, ali bismo radije izbjegli da to posmatramo, čak i kada su u pitanju najdraži nam ljudi.
Super. Bravo. Mašala.
Kada živiš na crnogorskom primorju, prisiljen si posmatrati kako bezakonje, istinski temelj ove države, jede prostor. To, dakako, nije sve: proždirući prostor, ono guta i budućnost onih koji dolaze poslije nas.
Svi naši narodi i narodnosti predu isti stupidni narativ o tome kako smo nekada davno imali državu, pa onda dugo nismo. Ali smo je, još kako, željeli. Duh te države je živio među nama, kao sekularna verzija Svetog Duha. A onda smo napokon obnovili državnost.
Super. Bravo. Mašala.
Crna Gora će, na primjer, 21. maja proslaviti hiljadu godina državnosti i deset godina od njenog obnavljanja. Lijepe, okrugle brojke, to uvijek budi patriotski duh. Meščini: kad razmisliš, svejedno da li je 993 ili hiljadu godina od rođenja nekakve države. Ali ja nikada nisam razumio logiku naših patriotizama…
Za ovo „hiljadu godina državnosti“ ne bih ni znao da ne piše na bilbordima koji stoje kraj puta.
Voziš, tako, crnogorskim primorjem i ugledaš bilbord – crven kao majka zora, crven kao krv proletera, crven kao logo coca-cole – koji obavještava o milenijumskom kontinuitetu crnogorske države. A iza bilborda se uzdiže betonska nakaza: nedovršena višespratnica – skupo ružna kao žene i muškarci na Pinku, ružna kao tepsija pite nakon dva dana na kiši, ružna kao logotip seoske prodavnice pogrebne opreme – kojoj tu čak ni u najbizarnijem košmaru nije mjesto. Osvrneš se oko sebe: dokle pogled seže, letalna doza arhitektonske ružnoće.
Dobro, kažeš sebi: za 1000 godina državnosti, uspjeli smo stvoriti ovo? Znam da je običaj estetizacije svega buržoaska navika: sirotinja u svijetu oko sebe ne traži ljepotu, nego način da preživi. Priznajem: salonski sam, dakle lažni ljevičar, jer se ne mogu sjetiti ničega što mi je važnije od ljepote.
Budući da je tako, vjerujem kako ogavna novogradnja na crnogorskom primorju krije odgovor na pitanje: zašto su Crnogorci, kao i svi drugi naši narodi, izgubili svoju dragocjenu državu? Iz istog razloga zašto će je opet izgubiti: zato što se od „obnove državnosti„ 2006. Crnogorci ponašaju ne kao neko ko je oslobodio svoju zemlju, nego kao onaj ko je osvojio tuđu, pa sada, dok je tu, grabi da što više od nje izmuze, rasparča, ukrade. Crnogorci se prema vlastitoj državi ponašaju kao brutalni, pa još i varvarski osvajač.
Pravo govoreći: iako matematičkom progresijom uništava prirodne ljepote, ne može se ustvrditi kako građevinski napredak na crnogorskom primorju nije u skladu sa prirodom. Jer u prirodi postoji nešto što izgleda i funkcioniše kao crnogorska novogradnja. Ime mu je rak.
Oni koji dolaze poslije nas
Uz malo uopštavanja, možemo reći kako već na prvi pogled uočavamo dvije vrste destrukcije na crnogorskom primorju. U Budvi je uništenje donio veliki novac. U Ulcinju je uništenje donijela sirotinja. Odgovor na pitanje koje je uništenje gore, prepustiću stručnjacima. Ja ću se zadovoljiti time da kažem kako je rezultat oba uništenja jednaka ružnoća.
A šta će činiti pomenuti „oni koji dolaze poslije nas“? Do vremena koje će biti njihovo balon novogradnje će pući. Tada građevine koje smo podigli neće biti tek nelegalne i odvratne, nego i posve bezvrijedne. Niti će ih moći prodati, niti će biti onih koji su spremni platiti da u njima ljetuju. Ako budu ambiciozni, svoju će djecu moći slati da teniske loptice do besvijesti zakucavaju u betonske zidove i nadati se da će postati novi novaci đokovići. Budu li vrijedni, moći će napustiti betonsku pustinju crnogorskih primorskih gradova, onako kako su njihovi preci napuštali kamenjare Katunske nahije, pa otići u Beograd, da tamo, kao i preci im, budu pisci ili generali koji više od svega mrze zemlju u kojoj su rođeni.
Ako budu religiozni, moći će se moliti za još jedan veliki zemljotres, mediteranski cunami ili omanju kometu – bilo šta što u nekoliko trenutaka može poništiti deceniju održivog razvoja obnovljenje hiljadugodišnje crnogorske države.