Ako se neko u ovih deceniju i po od raspada Jugoslavije nije nakrao, to je učinio na sopstvenu odgovornost. Zbog toga će, kako je i red, snositi posljedice. I on i njegova djeca
Piše: Andrej Nikolaidis
U Budvi je proteklih godina zbog zloupotrebe vlasti, krađe, kriminalnog udruživanja… pohapsilo četrdeset-pedeset ljudi; praktično svakoga ko je tamo bio nekakva vlast. Kada je uhapsilo prethodnog gradonačelnika, Kuljaču, postavilo novog, Rađenovića. A onda i njega uhapsilo, skupa sa novim kadrovima koje je on doveo.
Na kraju se sa hapšenjima stiglo do Svetozara Marovića, koji je skoro dvije decenije bio drugi čovjek vladajuće Demokratske partije socijalista – prvi iza Đukanovića, dakle. Privelo Svetozara, a prije njega još buljuk Marovića: sina mu, kći, brata, bližu i dalju rodbinu, i sa njegove i sa ženine strane.
Vladajući su saopštili da je to dokaz da funkcioniše pravna država. Eto vidite, rekli su, nema zaštićenih.
Iz Tužilaštva davali ratoborne izjave: neka se svi koji su krali pripreme, pravda dolazi po njih. Gomila fraza o pravdi koja je spora ali uvijek pobjeđuje, koje su zvučale kao replike iz Teks Vilera i Zagora.
Stranci rekli: dobro je, treba hapsiti „krupne ribe“, samo naprijed, odlično radite.
Narod se obradovao: vole ljudi da vide kako padaju oni koji su veliki postali tako što su se popeli na ono što su od njih opljačkali.
Bila je to divna bajka o tranzicionoj pravdi.
KRAJ DIVNE BAJKE
A onda je pravna država počela da radi. Naši ljudi pod „pravnom državom“ misle na državu koja hapsi lopove. Da, hapsi ona. Ali i pušta. Naročito one koji su ukrali puno. Kao što je Sanader u zatvor ušao i iz njega izašao, kao što je i Mamić na slobodi a njegovo suđenje, zatvaranje i puštanje trajaće godinama, možda i deceniju (hrvatski primjer pominjem jer su oni naši, a u EU – jer su u najvećoj mjeri „implementirali evropske vrijednosti“), tako su i svi uhapšeni Budvani, osim Svetozara Marovića, koji je freško priveden, već doma.
Prvog od dva uhapšena budvanska gradonačelnika, Kuljau, Tužilaštvo je optužilo da je učestvovao u tuce afera, i tako ukrao milione eura. Onda su ga pustili, jer je pristao da svjedoči protiv Svetozara Marovića. Drugi gradonačelnik, Rađenović, sa Tužilaštvom se izgleda dogovorio da vrati pola miliona ukradenih para i odleži dvije godine.
Marovićev sin, Miloš, već je pušten, jer je sa Tužilaštvom dogovorio da vrati koju stotinu hiljada eura i odleži godinu.
Nekakav biznismen iz Beograda, koji je bio glavni partner Maroviću, Tužilaštvu je ponudio da vrati – pazite sad! – 20 miliona eura ukradenih para, svjedoči protiv Marovića i tako kupi slobodu. Koliko je taj ukrao, ako je spreman da vrati 20 miliona?
Sad shvatate dimenzije krađe u Budvi. Radi se, dakle, o desetinama, vjerovatno stotinama miliona. Razumijete i kako u ovom slučaju funkcioniše pravda: vratiš sitniš od onoga što si jamio, odležiš godinu-dvije i mirna Bosna.
ŠTA JE SAD OVO
Narodu, istom onom koji se radovao zbog hapšenja, zastala kost u grlu. Šta je sad ovo, naglas se pitaju ljudi. Pravni eksperti su dali odgovor. Institut nagodbe sa Tužilaštvom uvezen je iz anglosaksonskog prava. To je praksa država koje su dosegle vrhunac pravnodržavlja. Tako se, kažu eksperti, ubrzava pravda: skraćuju se dugi, komplikovani i skupi sudski procesi. Koji su neizvjesni. Jer oni koji su puno ukrali angažuju skupe i dobre advokate.
Nagodbom se, tako su nam rekli pravni eksperti, postiže da lopovi ipak osjete čvrstu ruku pravde. Plus: novac koji vrate ide u budžet, od čega će boljitak vidjeti svi građani. Jašta. Građani, jasno, tih para neće vidjeti. Pare koje u budžet vrate jedni, ukrašće drugi lopovi.
Kažu još eksperti kako narod nema razloga da bjesni. Vraćanjem dijela ukradenog zatvara se samo krivični postupak. Oni koji su pokradeni od lopova mogu tražiti još para u građanskim parnicama.
A čekajte da zaživi služenje kazne kući. Ono, kao Ceca: senzor na nogu, da nadležni budu sigurni da nisi napustio kuću, pa se ti pati i grijehe okajavaj u luksuzno opremljenim vilama i imanjima kvadrature Kaknja.
Sve je jasno, ali hajde da se još malo pravimo da smo gluplji nego što jesmo. Nekoliko pitanja, dakle.
Ako je pravda jednaka za sve, zašto narkoman koji je sa benzinske pumpe ukrao 500 eura, slijedeći logiku i dimenzije nagodbi sa onima koji su ukrali stotine miliona, ne bi sklopio dogovor sa Tužilaštvom: da vrati pet aura i odleži pola dana?
Zašto u našim zatvorima leže nesretnici koji su pali sa deset grama trave? Šta će u zatvoru sitni lopovi koji kradu tašne i televizore?
Zapravo: šta će nama uopšte zatvor?
Odgovor, naravno, znate: zatvor i postoji za sitnež i fukaru. Za one sa kojima nema pogodbi.
PROCES JE ZAVRŠEN
Napokon: ako se neko u ovih deceniju i po od raspada Jugoslavije nije nakrao, to je učinio na sopstvenu odgovornost. Zbog toga će, kako je i red, snositi posljedice. I on i njegova djeca. Budući da nije krao, dakle odlučio je da živi u suprotnosti sa vrijednostima na kojima počiva društvo, sistem i država, njegovu će djecu silovati u školi a njega u zatvoru.
Ono što se sankcioniše uvijek je odstupanje od norme. Ako je norma da se krade, a jeste, i u oči vas laže svako ko kaže da nije, sankcionisaće se oni koji ne kradu. Proces je dovršen onda kada ste zatočeni, dužni i porobljeni u vlastitoj slobodi. Proces je, dakle, već završen.