Ljubav je ushit bića koje se, u svojoj biti, odvaja naspram ljubljenomu da bi se sjedinilo u njegovoj uzvišenoj svjetlosti
Grčki jezik za ljubav ima tri naziva: eros, filia i agape, sva tri uključiva su svega jednom hebrejskom korijenu koji označuje sveopću ljubav: ahava. Bahyja ibn Paquda u Dužnostima srca, najljepšem vodiču unutarnjeg života koju sam ikad čitao daje definiciju ljubavi na arapskom. Pružio mi je pravi odgovor na rane od kojih trpimo:
Ljubav je ushit bića koje se, u svojoj biti, odvaja naspram ljubljenomu da bi se sjedinilo u njegovoj uzvišenoj svjetlosti
Volim tu definiciju koja me je pratila cijeloga života. U četiri ključne riječi – „ushit“, „odvajanje“, „sjedinjenje“ i „svijetlost“ – ona otkriva što je sveopća ljubav (ahava). Ushit bez čega ljubav ne postoji i ne preživljuje: ushit mistika spram stvoriteljskog bića ili ushit muškarca spram žene i obrnuto, roditelja spram djece. Ali i ushit životinje spram mladunčadi ili čak stabla koje godinama priprema svoje cvjetove i plodove. Ushit je potreban, no ne i dovoljan. Bez ushita muškarac ili žena osuđuju se na suhoću kakvu onako dobro opisuju svi mistici. Ali on se ne može održati ako ga ne prati odvajanje. Najsnažniji avion ne može uzletjeti ako nije slobodan od svake spone. Tako je i sa svakom ljubavlju: ako je ljubavnik sapet ma i jednom tankom niti, ljubav zamire sama od sebe. Ova zamjedba nadahnuta Ivanom od Križa, univerzalna je. Ljubav ima tek jednoga istinskog neprijatelja: egoizam koji krši ushit jer niječe biće Stvoritelja i Osloboditelja. Tek ćemo u srcu tog Bića, vrutka sveg života i sve ljubavi, svi u jedinstvu s njim , segnuti do njegove uzvišene svjetlosti.
Iz knjige Deset zapovijedi danas: Deset besjeda za pomirenje čovjeka s ljudskošću, Konzor, Zagreb, 2005
*photo: Ines Rehberger
Filozofski magazin