Jučer, 14. 05. 2016. bilo je tačno pet mjeseci od tragičnog odlaska mog sina sa ovog svijeta, ali je još manje prošlo od odlaska dječaka iz Bugojna, o čijoj smrti ne saznasmo ama baš ništa, kao da nije ni postojao. I još manje je od odlaska djevojčice iz Bijeljinje, o čijoj smrti također na saznasmo ni jednu jedinu riječ.
Autor: Impuls
Opet, kao da je nije ni bilo. A najmanje je proteklo od smrti desestogodišnjeg dječaka iz Bihaća, koji je poslije časa odjeljenske zajednice na kojima su se djeca igrala igrice ustao i jednostavno skočio kroz prozor svoje učionice.
Zašto? Nećemo saznati jer istage jednostavno neće biti. A i kad bi je bilo – šta bismo kao društvo uradili, da li bi to uopće utjecalo na nas. Ono što je zajedničko ovoj djeci bila je nepodnošljiva patnja, koja nam je promakla iz nekog razloga. Ako nam je ona promakla, nije nam promakla statistika koju nećemo naći ni u jednim novinama, čak ni na portalima.
Za svaku zemlju bi to bio ozbiljan alarm, ali mi smo naučeni da u drugima tražimo krivce, i kad treba i kad ne treba. Širok je raspon sredstava kojim se preuveličavaju određeni događaji: a) otvoreno javljanje novinara iz Banjaluke, b) izmišljenje priče u unutrašnjim i vanjskim neprijateljima koji će u stotinama autobusa navaliti u Banjaluku da pripomognu ko zna kome…
U svemu ovome je toliko propagande da ova politička histerija postaje smiješna. Problem je, međutim, u tome što sve ovo uspijeva. Ako preslistate današnje novine, jedino što možete pomisliti je da živimo u globalnoj gluposti u globalnom selu, gdje se od jednog običnog najavljenog političkog skupa u Banjaluci pravi priča od nekog sudbinskog značaja, gotovo biti ili ne biti. To je neophodno za podjarivanje histerije o raznim političkim burama, proljećima i sl. iako je ovdje odavno samo zima.
Tako možete pročitati kao važnu vijesti i to da je ministar obrazovanja npr. mijenjao rukovodstva srednjih škola, ili da je u Travniku nekoliko učenica napustilo školu zbog udaje. U svakom slučaju – iz škole se bježi: u brak ili u smrt. Bit će toga još, dokle god se mi budemo ponašali kao da se sve to oko nas ne dešava. Dokle god ne postanemo stvarno zabrinuti roditelji, a ne kao „zabrinuti roditelji“ iz Internacionalne škole koji bi i ubistvo maloljetnicima oprostili jer imaju 14 godina i nesvjesni su, kako bi rekla Meagan Smith Hrle, da joj, u kojem slučaju, nakon toliko boravaka u BiH bosanski ide od ruke.
Pored svih ovih informacija, pojavila se i jedna ohrabrujuća, a to je da roditelji Dženana Memića, kako kažu, neće stati. I ne treba. Institucije dovoljno stoje. Toliko da je danas npr. u jednim novinama Vesko Drljača ličnost sedmice, čak odlični ministar, iako nije odobrio inspekcijski zahtjev (Broj int. 2016.) koje je Federalnom, odnosno njegovom ministarstvu najavljeno 7. 1. 2016. godine za izlazak u Internacionalnu školu na okolnosti smrti mog sina. Uvjerite se sami zašto mi nagrađujemo ministre i zašto dolaze u fokus:
Hajdemo zamisliti kako bi ovaj ministar za ovakav “propust” prošao u jednoj Austriji, npr.
Kad postanemo istinski zabrinuto društvo zato što nam se djeca ubijaju svaki mjesec, možda ovakvi ministri budu morali odgovarati za svoj nerad i propuste ovog tipa. Danas bi u epicentru dešavanja u bilo kojem printanom mediju ili portalu morala biti priča o još jednom suicidu, i to suicidu desetogodišnjaka, koji je poslije časa odjeljenske zajednice, gdje su djeca, mjesto razgovora, igrala igrice, kao i u Mahirovoj školi, skočio u smrt. A zašto odgovora nema, zašto informacija o tome nema, zašto nema istrage?
Postoji više razloga: 1. Potrebna je akcija društva, a ova “oklijevajuća populacija” je potpuno sluđena jer živi iluziju, istinski ne živi; 2. Ne bi nam se svidjelo ono što bi rezultat donio i 3. Naša su tužilaštva, našavši svoje mjesto u pravosudnom sistemu ovakvom kakvom jeste, najnesređeniji i najnedisciplinarniji dijelovi. Ilustrirat ću samo jednom činjenicom iz niza ostalih. U svom odgvoru na našu Pritužbu, Glavna tužiteljica Dalida Burzić navodi da su Mahira, sudeći prema praćenim porukama i u kući zvali Mahirica, pa nije nikakav poseban problem što ga je nastavnik zvao Mahira. Odatle možda toliko razumijevanje i za Meagan Smith Hrle, budući da su im poznavanje jezika jednako daleko. S tim što je u slučaju Glavne tužiteljice, koja je prirodni govornik jezika, stvar mnogo ozbiljnija, ali i jasnija za one kojima je, eventualno, nešto poslije tužilačke odluke ostalo nejasno. Dakle, svaki prosječni govornik jednog jezika, a o visoko obrazovanim pojedincima da ne govorim, morao bi znati šta je deminutiv od neke riječi. Mahirica je deminutiv od Mahir, u tom slučaju Mahir je i dalje Mahir. I tako mu jesmo govorili od milja. A Mahira, za one kojima je maternji jezk toliko nepoznat, ženski je mocijski parnjak od muškog oblika imena Mahir. Kada u patrijarhalnoj kulturi muškarca nazivate ženskim oblikom njegovog imena, vi ga, ustvari, unižavate, ismijavate, izvrgavate ruglu – verbalno i psihički zlostavljate.
Zato ja danas ovo pišem. Želim pomoći Memićima i svim budućim memićima kojih će biti sve više. Ovakvi ministri, ovakva propaganda, ovakva politička histerija moguća je samo u totalitarno ideološkom društvu u kojem su intelektualci njezina najslabija karika.