Glavna sarajevska vijest ovih dana glasi ovako: izvjesni Enver Zornić, član Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine i kadar te stranke raspoređen na mjesto direktora Javnog preduzeća Toplane, osuđeni je ratni zločinac, koji je tokom opsade Sarajeva naređivao likvidacije Srba i Hrvata.
Portal zurnal.info, koji je u digitalnoj eri preuzeo onu ulogu koju su u vrijeme „printanih“ medija, dakle u devedesetim i prvoj deceniji dvijehiljaditih, imali magazini Dani i Slobodna Bosna, donio je faksimil presude, otkucane na pisaćoj mašini. U kojoj stoji da je Zornić, 1993. godine osuđen na deset godina zatvora. U zlikovačkim aktivnostima imao je i pomagače – Izet Tinjak, Mirsad Ašani, Džemal Hrustanović, Enver Džanko i Ismet Tinjak, dobili su tada zajedno pedeset i četiri godine zatvora, a presudu koja je postala pravomoćna izrekao je tadašnji sudija, a danas sarajevski advokat Muhidin Kapo.
Grupa je osuđena jer je odvodila ljude u napuštenu kuću u Varaždinskoj ulici, i tamo, uglavnom metkom u potiljak, likvidirala sugrađane. Tako su stradali Jagoda Janković, Sreten Ninković, potom Jovan Popović, koji je prema dosad poznatim činjenicama bio Slovenac, i Josip Gogala, Hrvat, član HDZ-a BiH i tadašnji direktor Republičke uprave za prihode i budžet.
Sve u svemu, još jedna mračna storija iz ratne povijesti Sarajeva, dobila je skandalozan epilog i kako god bude završila, na SDP-u i na glavnom gradu BiH, ostat će mrlja koju će biti nemoguće sprati. Kao nekome ko nema nikakvu toleranciju za ratni zločin, i neko ko je naučio da se iza nacionalnih političkih koncepata uvijek krije zlo, uhvatio sam se za glavu pred ovim činjenicama. Kakvi to diletanti sjede u SDP-u i ne provjeravaju biografije kandidata koje postavljaju na čelo javnih institucija? Šta će ova partija učiniti da barem u „javnosti“ (koja je nepostojeća, ali tračevima fingira svoju egzistenciju) ublaži posljedice ovog skandala.
Skandala nakon kojeg će, Čaršija, sklona svođenju svih stvari u istu ravan, što je psihologija trpljenja u kasabi, svakako reći da su „svi isti“, odnosno nesposobni. I da se takve stvari nisu događale ni Stranci demokratske akcije, udarnoj snazi bošnjačke političke desnice. U političkim štabovima u BiH nesklonim Sarajevu, think tankovima Milorada Dodika i Dragana Čovića, na sve strane će se raspredati o tome kako „oni sve vrijeme govore da je u Sarajevu tako, i da su u tom smislu – „balije“ najgore. Oni, pak, koji misle da su „svi isti“ , imaju sasvim validan dokaz da je to u ovom slučaju – tako. A oni koji su na proteklim izborima glasali za opoziciju i sada podržavaju vlast „Šestorke“ u Kantonu Sarajevo, odmah će tražiti vijesti o smjeni Zornića. Što se i dogodilo: kadrovska komisija SDP-a je smijenila osuđenog zločinca i isključila ga iz članstva, a objavila kako slučajsmatra svojim propustom. U redu, što bi se reklo, ali to je najmanje što su mogli, nakon tolike gluposti koju su učinili.
No, u cijelom ovom slučaju ima nešto što čovjeka navodi na malu logičku vježbu: nakon što iscrpimo na Balkanu davno zaboravljenu i ismijanu, mogućnost ljudske omaške, koja podrazumijeva da svaki takav posao kandidat mora podnijeti uvjerenje o nekažnjavanju. No, bosansko je pravosuđe šuplje s toliko strana, da je sklanjanje jedne presude mačji kašalj u odnosu na to šta se sve u praksi događa. Drugi mogući scenario može djelovati kao teorija zavjere, ali ne živimo li u svijetu u kojem se svaka takva teorija pokaže ostvarivom. Prema dosad poznatim činjenicama, Enver Zornić nije odležao zatvorsku kaznu. Takve, krupne usluge u devedesetima mogli su isposlovati samo „najjači“, a Ministarstvo unutrašnjih poslova je u tim vremenima neprikosnoveno držala SDA. Vrijeme je prošlo, od zločina je minulo četvrt stoljeća, Zornić je u međuvremenu završio i fakultet, nakon nekog vremena postao član SDP-a, spreman za napredovanje. Budući da je vodstvo te partije uvijek gajilo „specijalne odnose“ sa SDA, zbog čega je na kraju u nedavnoj čistki isključen i njezin dugogodišnji predsjednik Zlatko Lagumdžija, moglo bi biti i da se biografije članova i nisu provjeravale. Jer, u svakoj ovdašnjoj je stranci, a SDP u tome nimalo ne zaostaje za nacionalistima – ako nije i gori – najvažnija stvar bila partijska podobnost. Plivaj niz vodu, pa kad dođe vrijeme, negdje ćemo te uhljebiti. Jer je ovdje jedini „siguran“ poslodavac – slaba, raspadnuta i korumpirana Država.
No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, a ovaj je put razbijen tako što je ispao u izbornoj raspodjeli plijena, jer je – sasvim slučajno!? – „ispala“ presuda iz 1993. godine. I odjednom se našla na naslovnici vrlo čitanog medija. Malom detektivskom igrom slijeđenja tragova može se doći do zaključka: takve stvari ima samo obavještajna služba, a nju, barem formalno, kontrolira federalno Ministarstvo, koje vode provjereni kadrovi SDA.
Upitan od novinara Žurnala da li je on „taj“ iz presude, Enver Zornić je odgovorio, ni da, ni ne, nego – „eto, sad ste pročitali“. On u cijeloj priči može biti „spavač“ davno određen da bude „naš čovjek u njihovim redovima“, a može biti i žrtvovan u obavještajnoj kadrovsko-političkoj operaciji svrgavanja „Šestorke“ s vlasti u Kantonu Sarajevo. Jer, nacionalna oligarhija zaokružena u SDA više nema praktičan razlog postojanja. Osim da vlada u Sarajevu. Čović i Dodik su se, čini se, trajno udružili protiv njih i mogućnost bilo kakvog dogovora danas izgleda dalje nego ikada.
Za one koji eventualno plediraju za treći entitet u BiH, treba reći da mogu biti spokojni: u dijelovima sa hrvatskom većinom iz Sarajeva se ne može završiti ama baš ništa, niti ono ima bilo kakav utjecaj na stvari u, recimo, Posušju, Grudama, Stocu ili Ljubuškom. Dopadalo se to nekome ili ne, tamo postoje vlast i samouprava, koje djeluju prema svojim pravilima. I svaka dalja priča o tome je izlišna. Kako je i u Republici Srpskoj Dodik apsolutna, jedina i neupitna vlast, ispada da ostaje još jedino Sarajevo. U kojem sve ove godine, praktično nikome, osim šačici novinara nije smetalo što se pri podjeli mjesta u javnim preduzećima koristio srednjovjekovni princip raspodjele teritorije, isključivo prema „zaslugama“ stranačke lojalnosti.
A ni sada, kad preko lojalnosti isplivavaju najmračniji grijesi iz prošlosti, niko se ne pita zašto je i kako do toga došlo, nego se svi bave posljedicama. A stvar je jasna, krug onih koji mogu postati direktorima javnih preduzeća izrazito je sužen. I u njemu se nalaze i oni čije su ruke okrvavljene najstrašnijim mogućim zločinima. To je nama naša borba dala.
Svi ostali odgovori, leže u davno sklonjenim papirima, na sigurnom mjestu. U dubokim ponorima savjesti onih koji su stvorili državu, iz koje je za posljednjih pet godina otišlo više od 300.000 ljudi.
Da ne bi morali čekati konačno rješenje. Iz Toplana.
