Kazna za nepoštivanje bit će i do 10 000 eura, kao i za bilo kakvo širenje i korištenje nacističkih simbola, propagiranje nacističke ideologije i doktrine, te veličanje istih. Austrijska vladausvojila je danas tu izmjenu zakona kojom se proširuje lista zabranjenih simbola, koja ovim zakonom sada obuhvaća i ustaška obilježja, kao srodna nacističkim obilježjima i rasnoj ideologiji. Vlada Austrije tim činom pokazala je kako moderna europska država uči iz svoje povijesti, one koja se zbila prije točno osamdeset godina. Povijest je danas potrebnija nego ikada, posebno Hrvatima, koji i u ovoj godini za nama otvoreno i nesmetano veličaju fašizam i ustaštvo. Svijet, poučen prošlošću, mora odrediti jasne granice, ako ih to male i homofobne zemlje nisu same u stanju, jer se nalaze i osamdeset godina kasnije pred istim izazovima, a povijest, kao i neke ključne godine iz nje, imaju nakanu da se ponavljaju, da se iznova vraćaju.
piše: Ivo Anić
1938. godina bila je godina u kojoj je svijet mogao osuditi fašizam, spasiti Židove od pogroma, i jasno se odrediti prema tom najvećem zlu koje je krenulo iz Goetheove domovine. Svijet koji je dopustio prvo fašističku propagandu, pa zatim i zatvorio vrata Židovima, svojim kukavičkim stavom prema fašizmu i svim njegovim srodnim ideologijama pripremio je krvavu pozornicu svojim nepoduzimanjem.
Na inicijativu Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država u srpnju 1938. održala se u Evianu, pograničnom gradiću u Švicarskoj, jedna od najsramotnijih epizoda u modernoj ljudskoj povijesti.
Trideset i dvije države svijeta održale su sastanak na kojem se raspravljalo o sudbini židovskih izbjeglica, migranata, uglavnom iz Njemačke. Problem, kako je označeno u najavi skupa, bilo je oko 450 000 njemačkih, i 200 000 austrijskih židova, tj. kamo ih smjestiti, u koje zemlje Europe ili svijeta, u kojem broju, količini i razredu. U srpnju 1938. u malenom Evianu, sastali su se predstavnici zemalja svijeta kako bi raspravili prijedlog kancelara Njemačke Adolfa Hitlera o prihvatu izbjeglica židovske vjere i nacionalnosti koji više nisu dobrodošli u Reichu. Sam Fuhrer, iako nije nazočio tom povijesnom događaju, ponudio se kako će besplatno osigurati prijevoz, prekooceanske brodove kako bi se što hitnije obavilo iseljavanje Židova iz Njemačke i Austrije.
Ljeto je 1938., američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt saziva međunarodnu konferenciju u toplicama Evian –les – Bains posvećenu problemu Židova koji na sve načine pokušavaju emigrirati iz nacističke Njemačke. U srpnju 1938. u Njemačkoj još nisu na snazi rasni zakoni, Židovi ne nose još žute zvijezde, ali potpuno je jasno da nacisti samo čekaju neodlučnost svijeta da krenu u masovan progon Židova, Roma i komunista. Židovi uzaludno stoje u redovima pred konzulatima, s koferima na želježničkim kolodvorima, mjesecima plove brodovima koje Engleska i SAD odbijaju primiti u svoje matične luke. Nacistička propaganda priprema teren za masovan progon i likuje: „Nitko neće Židove“, najčešći je naslov u njemačkoj štampi, a od kancelara Adolfa Hitlera javnost očekuje konkretne i radikalne mjere.
Pojedine države u Evianu, na konferenciji koja je trajala deset dana, a nije iznjederila praktički ništa, donijele su zaključak kako mogu prihvatiti sramotnu kvotu od 30 000. useljenika godišnje, no uvjet je bio da u toj kvoti ne budu isključivo Židovi iz nacističke Njemačke. Svijet je u Evianu tih sudbonosnih dana odigrao jednu od najsramotnijih epizoda u svojoj povijesti, a teren za Holokaust nacistima bio je praktički otvoren. „Židove koje nitko ne želi“ trebalo je deportirati, a za taj proces bio je potreban „životni prostor“, Židovima je nakon Eviana ponuđen izbor; ostaviti nekretnine i konfiscirane račune u bankama i dobiti slobodan izlaz iz Njemačke, ili ostati – pa što bude.
A što će biti, iza srpnja 1938., opisao je Obersturmbannführer SS-a Adolf Otto Eichmann u svojoj opširnoj obrani istaknuvši tu godinu i datum (op. Eviano), kao ključnu za Židovsko pitanje koje se nametnulo od vitalnog i suštinskog značaja za opstanak Njemačke. Konačno rješenje židovskog problema, koje će u godinama koje slijede iza Eviana odnijeti oko šest milijuna života, Eichmann je opisao kao prirodnim procesom koji je pokrenuo svijet zatvorivši vrata Židovima. Eichmannova opravdanja dijelio je i Rudolf Hoss, zapovjednik Auschwitza ističući kako su Židovi i za svijet nametnici koje valja istrijebiti, ne samo za naciste. Cijeli svijet dijeli naše stavove, ponosno je u govoru u Berlinu istaknuo Hitler kojem su praktički bile odriješene ruke za Holokaust. Nacisti 1938. ne razmišljaju istina o tako radikalnim metodama, nacistima je najvažnije židovsko zlato, dragocjenosti i nekretnine kojima namjeravaju pokrenuti posrnulo gospodarstvo i ratnu mašineriju, no problem milijuna Židova u Reichu ostaje, i zapravo je samo pitanje vremena.
Glavni ured za sigurnost Reicha (Reichssicherheitshauptamt – RSHA), kojim upravlja Eichmann, u suradnji s Gestapoom počinje aktivno razrađivati plan za protjerivanje njemačkih Židova koje se namjerava u potpunosti iseliti sa svih područja koje nadziru nacisti u tom trenutku. Pljačka imovine, zastašivanja, premlaćivanja, eskaliraju u 1938., a Eichmann iste godine u rujnu putuje u Palestinu koja se nalazi pod britanskom upravom i razmatra mogućnosti organizirane deportacije. Ta ideja će se napustiti nakon Hitlerova napada na Poljsku, no Eichmann svoj početni neuspjeh fanatično pretvara u svoj životni cilj, kojim bi ugodio svom Führeru koji u njemu vidi sposobna činovnika koji mu može neugodnost židovskog pitanja „skinuti s vrata“. 1938., točnije sporazum (bolje rečeno nesporazum) u Evianu, dovest će do Zentralstelle fur judische Auswanderunga, formalne nacističke organizacije koju uspostavljaju Eichmann i njegov pobočnik Alois Brunner u prosincu, a za „terenski rad“ ured imenuje mladog i gorljivog nacista Heindricha Heydricha koji novcem bogatih Židova financira iseljavanje siromašnih.
U godini 1938. iz Njemačke iseljava 20 000 Židova, iz Austrije 45 000, a Brunner euforično izvještava Adolfa Hitlera kako je „Beč očišćen od Židova“. Eichmann uspostavlja sustav koji funkcionira po sistemu automatizirane tvornice, ubrzava procese dobijanja viza i dokumenata potrebnih pri iseljavanju, koji imaju vremenski rok od četrnaest dana, ili idete u koncentracijski kamp. Godinu dana nakon preuzimanja ureda, Hitler je u Münchenu najavio njegovu ekspanziju u Čehoslovačkoj, a koji će dobiti direktno Heydrich koji razmišlja i o Madagaskaru kao mogućem rješenju židovskog problema, a Eichmann u jesen 1941. prenosi odluku nacističkog vrha svom uredu u kojoj masovan progon i zlostavljanja nisu dovoljni, te se pokreće konačna faza projekta – Holokaust.
Braćo Ustaše!
Međunarodna je politička situacija donijela sobom događaje, koji po svim vanjskim znacima izgledaju u pogledu našeg oslobodilačkog pokreta, ohrabruju. Ovaj čas nije moguće utvrditi koji će koraci biti sa naše strane učinjeni u pogledu stanja koje je proklamirao svijet (op. konferencije u Evianu), no ustaški borci za svetu hrvatsku stvar uvijek su rado spremni, da postignu nove i daljnje mogućnosti u suradnji sa velikim njemačkim Reichom. U ovoj zemlji ne može biti gostoprimstva niti budućih dana onima koje čitav svijet ne želi i to je posve nedvojbeno. Navedeni politički događaji jasno nam kazuju tko može našoj narodnoj stvari nanijeti štete, i Hrvatska će izići pred svijet kao samostalna i nezavisna država, jer smo za to stvorili sve uvjete, koja će se znati obračunati sa onima koji joj rade dugoročnu štetu. Braćo ustaše! Gore srca! Vjekovna je naša domovina, vjekovan je hrvatski narod, a prelazna je tuđinska noga koja danas vlada. Unatoč svima koji misle protivno, unatoč svima koji je ne žele, vi nemajte nikakove brige. Bez borbe, bez žrtava i tamnica, nema nama Hrvatima slobode.
Za Dom Spremni! – Ante je Pavelić, napisao u svom proglasu iza sramotnog Eviana.
Svijet koji ni tada nije reagirao pripremio je krvavu pozornicu i za Hrvatsku, zemlju koja će dati svoj obol Holokaustu.
Tajnik Hrvatskog saveza Pero Badrov, jedan od najvećih separatističkih propagatora „hrvatske stvari“ iz emigracije u Belgiji, zapisat će u svoj dnevnik, kako je svijet u Evianu i Hrvatima otvorio oči. Židove, Cigane, komuniste istrijebiti na sve načine i protjerati ih sa svete zemlje Hrvatske. 1938. godina bila je ključna i po tom pitanju. Rasni zakoni koje će ustaše primjeniti i u praksi, nastali su u istoj godini.
1938. je tako, možemo zaključiti, bila ključna godina u kojoj je odlučena sudbina Židova, ali i Roma u Europi. Pasivnost svijeta, ponajviše na fašističku propagandu, od koje je mržnja pokrenuta, sastavni je dio današnjeg pogleda na Holokaut. Propaganda je u 1938. godini bila ključna stvar od koje je sve krenulo. I zbog toga je ta i takva propaganda toliko opasna. Nacistička propaganda uspjela je podijeliti čitav svijet, koji je polariziran između potpune i histerične mržnje prema jednom narodu, i ogorčene manjine koja je vidjela kakvo zlo iz toga može proizaći.
Jer se nije zaustavilo na vrijeme.
Austrijska vlada usvojila je danas tu izmjenu zakona kojom se proširuje lista zabranjenih simbola, koja ovim zakonom sada obuhvaća i ustaška obilježja, kao srodna nacističkim obilježjima i rasnoj ideologiji. Vlada Austrije tim činom pokazala je kako moderna europska država uči iz svoje povijesti, one koja se zbila prije točno osamdeset godina. Povijest je danas potrebnija nego ikada, posebno Hrvatima, koji i u ovoj godini za nama otvoreno i nesmetano veličaju fašizam i ustaštvo. Zatvarajući vrata i oči pred fašizmom, prema propagandi koja ga veliča i istovremeno označava pojedine narode kao neprijatelje, mi se ponovo nalazimo u 1938. godini. I zbog toga su ovakvi akti kakav je danas usvojila Austrijska vlada toliko potrebni. 1938. godina sramotna je godina za svijet, koliko je 2018. sramotna godina za Hrvatsku. Austrija je svoju lekciju iz povijesti naučila. U našem slučaju, na žalost, nakon osamdeset godina nismo mnogo naučili. Jer da jesmo, danas bi nas sve zbog 1938. bilo sram.
Nama Hrvatima, ta je godina izgleda, u vječnom ponavljanju.