fbpx

U poznatoj Calvinovoj knjizi, “Ako jedne zimske noći neki putnik”, nailazimo na lik Irnerija. Irnerio je čovjek koji pokušava nemoguće: odviknuti se od refleksnog čitanja, ne čitati uopće. I to ne tako da zatvara oči ili izbjegava sami pogled na tekst; ne. On se pokušava naučiti nečitanju, oteti procesuiranju i razumijevanju ponuđenog (be)smisla u natpisima i napisima koji ga okružuju. Irneriov cilj je gledati, a ne pročitati ama baš ništa od onoga što mu se nađe pred očima. Ovo neobično discipliniranje završit će trenutkom kada slova postanu tek besmislene šare na papiru, kaže Irnerio.

1 New York Horizon

*New York Horizon, pobjednički rad na natječaju eVolo Skyscraper Competition 2016. Autori: Yitan Sun and Jianshi Wu / via architecturaldigest.com

 

Danas se ovakav sizifovski, očajnički napor ili otpor, čini tako shvatljivim, tako logičnim. Irnerio traži način da se odupre neprestanoj lavini informacija kojima svakodnevno biva zatrpan. Svi mi svakodnevno smo okruženi šundom, tračem, trivijalnim, neukusnim, suvišnim, senzacionalnim i površnim. Dobar dio pukog intelektualnog preživljavanja, kulturnog pa i političkog opstanka, upravo je u svakodnevnim odlukama i samokontroli: na što NE KLIKNUTI, što odbiti kao ponuđeni sadržaj. Umijeće kritičkog NEKLIKANJA trebalo bi biti osnovnoškolskim predmetom, koliko god donkihotovski beznadežno to danas zvučalo.

2 tumblr nvyksjKFKC1qiegleo1 1280 PS

*Detalj. The Broad Museum, Los Angeles, USA. Arhitekti: Diller Scofidio + Renfro / via coolhunting.com

Post-internetsko doba

Slično je i s arhitektima i slikama. Arhitekti – i ne samo oni – danas su izloženi pravoj agresiji slika. Ne poplavi, nego upravo agresiji. (Doduše, ne treba zaboraviti, arhitekti su ujedno i suučesnici proizvodnje slika.) Slike napadaju. Tzv. archi-porn stranice, arhitektonske online slikovnice kao što su Dezeen i Archdaily, za većinu su arhitekata i studenata arhitekture početne stranice svakodnevnog surfanja i pretraživanja, glavni izvor informacija o suvremenoj arhitekturi i jedan od načina “učenja o arhitekturi”. (Naravno, ne smije se zanemariti ni revolucija koju su ovakvi portali pokrenuli, ogroman doprinos informiranju i razmjeni ideja, pa i spomenutih slika, dotad neviđen.) Brojni blogovi, Facebook stranice i grupe, instagrami, tumblri, online časopisi, šarene knjige o ovoj ili onoj tipologiji arhitektonskih objekata; svi oni sudjeluju u ovoj proliferaciji zavodljivih vizuala i fotošopiranih prikaza. Svaki otpor čini se nemogućim i uzaludnim.

Jasno, ovakva tjeskoba sasvim je uobičajena za tzv. post-internetsko vrijeme u kojem živimo. Teoretičari umjetnosti označili su post-internetskim – i sličnim nazivima poput post-postmodernog, metamodernog i sl. – naše vrijeme i sve one prakse koje se aktivno koriste webom kao alatom, kao medijem koji se danas malo razlikuje od medija slikarstva ili skulpture. (Naziv “post-internetski” donekle je nezgrapan i netočan, jer ustvari sugerira vrijeme “poslije interneta”, a ne vrijeme poslije POJAVE interneta, što zapravo želi imenovati.) Post-internetsku umjetnost karakterizira prihvaćanje interneta i pripadajuće “kulture” kao neizbježne i sveprisutne, kao i suočavanje s činjenicom da se nisu ostvarile velike nade koje su polagane u internet – svijet se nije promijenio nabolje. Nismo dobili više slobodnog vremena, niti smo redom postali mudriji, šire obrazovani, pa ni kreativniji. Dapače. Često se dešava upravo suprotno.

Što se, uslijed svega ovoga, uopće dogodilo samoj arhitekturi? Prisiljeni zakonima tržišta i medija, ali i zavedeni zavodljivim, arhitekti postaju sve više opsjednuti slikama i njihovom proizvodnjom, nauštrb ostalih arhitektonskih vrijednosti, nauštrb kritičnosti, na kraju krajeva. Umjesto prostorne, društvene, kontekstualne ili kakve druge kompleksnosti upravo je slika ta koja postaje konačni sadržaj, slika postaje sama sebi ciljem. Dubina značenja se gubi, težinu zamjenjuje oznaka “light”. Arhitektura se mijenja da bi postala spremna za fotografiranje, arhitekturu se prilagođava za shareanje. Arhitektura biva svedena na sliku, na zavodljivu dvodimenzionalnu varku.

Nerazdvojnost arhitekture i fotografije

Sve ovo nije potpuno novo. Owen Hatherley je nedavno pisao o počecima ljubavi između arhitekture i fotografije, koja seže još u 1920-e, u ranu fazu moderne. On otkriva da su rane modernističke kuće isprva bile daleko šarenije i koloristički smjelije, da bi se već do 1930-ih to promijenilo. Pod utjecajem moći crno-bijele fotografije, kuće su postajale sve više monokromatske, sve sličnije budućim/vlastitim fotografijama, i sve zgodnije/spremnije za fotografiranje. Kuće su ustvari postajale slikama samih sebe. Već tada fotografi počinju i “varati”; na fotografijama u pravilu nema ljudi, izbjegavaju se “ružni” detalji svakodnevice, od prljavih strojeva i nereda, neuglednog okoliša, do živih, nepredvidivih korisnika koje je teško disciplinirati i estetizirati. Utopijska komponenta moderne sugerirala je i jedan idealizirani svijet, savršeni kadar.

3 Antitubercular Dispensary Alessandria architect Ignazio Gardella 1938c

*Antitubercular Dispensary, Alessandria, 1938. Arhitekt: Ignazio Gardella. / via socks-studio.com

(Početkom 1990-ih na predavanjima u Zagrebu mogla se čuti zanimljiva anegdota. Jedan od uglednih poslijeratnih profesora Arhitektonskog fakulteta – Vitić, Turina? – bio je očaran Le Corbusierom i njegovom arhitekturom. Nakon što mu se konačno pružila prilika da neku od kuća koje je obožavao vidi uživo – mislim da se radilo o studijskom posjetu Švicarskoj – bio je navodno shrvan, upravo očajan. Uživo je to bila tek blijeda kopija diapozitiva koje je uzbuđeno pokazivao svojim studentima, blijeda kopija arhitekture koju je zamišljao. Reprodukcija je bila bolja od originala. Ako je ovo i izmišljena priča, lako je zamisliva.)

Već 1967. Guy Debord će u svojoj knjizi “Društvo spektakla” pisati o tome kako kapitalizam prezentira svijet i društvo putem površnih, komodificiranih slika. “Akumulacija spektakala” tako zamjenjuje življenu stvarnost. Doživljajnu neposrednost zamjenjuje posredovanje medija, posredovanje slika.

Upravo to se dogodilo, ili se događa, i arhitekturi. Baš kao i knjige i časopisi nekoć, arhitektonski portali danas donose fotografije kuća koje vjerojatno nikada nećemo posjetiti. Ove slike tvore našu stvarnost i – koliko god varljive i manjkave bile, koliko god nestvarne i izmanipulirane – formiraju naše mišljenje o arhitekturi, o prostoru i projektiranju, o ideji savršenog i nesavršenog, prihvatljivog i neprihvatljivog. Kad spomenemo pojam “suvremene arhitekture”, pomišljamo na slike koje konzumiramo, ne na stvarne kuće koje smo posjetili. Ova “komunikacijska ekstaza”, kako je naziva Jean Baudrillard, čini arhitekte maniristima, imitatorima površno doživljenih estetika. Dobar dio naše edukacije temelji se upravo na slikama, ne na stvarnom doživljaju, šetnji kroz neki prostor.

Smatralo da će “informacijsko društvo” (pa i post-internetsko doba) donijeti jednu višu razinu komunikacije, ili dublje razumijevanje pročitanog ili viđenog. Dogodilo se upravo suprotno. “Živimo u svijetu u kojem je sve više informacija, a sve manje smisla”, kaže Baudrillard. I drugdje dodaje: “Informacija proždire svoj sadržaj. Uz to, ona proždire i komunikaciju i društvenost.”

4 Brutalist French Architecture

*Iz serije fotografija Sjećanja na budućnost (Souvenir d’un Futur). Autor: Laurent Kronental / via washingtonpost.com

U svojoj knjizi, zgodno naslovljenoj “Anestetika arhitekture” (“Anaesthetics of Architecture”), Neil Leach se bavi upravo problemom slike i piše: “U svijetu u kojem virtualno, posredovano, zamjenjuje stvarnost, za stvarnost više nema mjesta. “Savršeni zločin” dvadesetog stoljeća bila je upravo ova krađa stvarnosti.” Arhitektonska estetika, on tvrdi, sve više postaje arhitektonskim anestetikom, odnosno udaljava arhitekte od stvarnih ljudi i stvarnih problema. Narkotički efekt fetišiziranih slika otupljuje društvenu i političku osjetljivost, i arhitekte zatvara u čahure vlastitih, virtualnih i fotošopiranih svjetova.

Potreba za otporom – kakvim i čemu?

Treba li se i kako uopće opirati ovom trendu, ovakvoj stvarnosti? Ili se treba prepustiti, drukčije reagirati, djelovati “iznutra”? Prigrliti vizualno, površno, zavodljivo? Raditi s onim što nam je dano. Svakako, suvišno je dramatizirati; svijet koji nas okružuje nipošto nije tako tragičan, ili lišen kvalitetnog. (Ili, ako jest, dominacija slike nije glavni razlog.) Post-internetsko doba nudi i mogućnost novog i trenutno nezamislivog. Svijet se mijenja, i ovaj niz pitanja generacije koje dolaze ionako neće niti razumjeti. Njihova će stvarnost biti temeljena na nekoj novoj paradigmi.

2003. godine, nakon umirovljenja svog slavnog časopisa Any, Cynthia Davidson je pokrenula novi arhitektonski časopis, Log. “Cilj časopisa Log je oduprijeti se zavodljivoj moći slike koja danas vlada medijima”, rekla je Davidson. Naravno, budući je ona ipak i supruga Petera Eisenmana, te pripadnica “kritičkog” tabora u ovom post-kritičkom vremenu, ideološki je ovo bio vrlo znakovit i potentan trenutak. Tekst i kritičku teoriju, ali i kritičku, ozbiljnu i promišljenu arhitekturu, pokušava se očuvati pred sve većim naletom površnosti i intelektualne lijenosti, ali i pravog anti-intelektualizma. Proliferacija slika samo potencira ovaj trend.

Upitno je koliko ovakvi načini otpora mogu biti učinkoviti, a koliko su tek pokušaji da se zatvori jedna od brojnih rupa u brodu koji tone. Ako brod uopće tone. Arhitektura ionako bez slika ne može, tim više što su slike – nasreću ili nažalost – još uvijek i najbolji način komunikacije s ljudima van struke, budućim klijentima i korisnicima. Dakle, slike jesu i bit će stvar nužde. Jasno, one su najčešće i zavodljive i varljive (što je moguće mijenjati i razvijati) ali većini ljudi one ipak daleko jasnije opisuju prostor ili objekt od tlocrta i aksonometrija, od presjeka ili detalja.

Prednost slike, njena sugestivna moć je i u neprikazanom, projiciranom: za razliku od većine, arhitektova mašta “popunjava” nevidljivi dio slike na željeni način, “projektira” idealizirani ili željeni prostor iza ponuđene dvodimenzionalne pojavnosti. Konzumacija slika stoga može biti i već jest određena vrsta kreativne gimnastike, učitavanje sadržaja tamo gdje ga ustvari nema. Arhitekti, skloni vječnom popravljanju i uljepšavanju stvari i prostora oko sebe, na čudan način tako “spašavaju” čak i one beznadežne fotografije i projekte.

5 Ciudad de México el 19 de octubre de 2015 by Yuri Cortez

*Mexico City, 2015. Fotograf: Yuri Cortez / via soha.vn

Bilo kako bilo, možda će upravo internet iznaći načine borbe protiv sebe i svoje površnosti, koliko god to neobično zvučalo. U svom tekstu, “Lako se rugati Bjarkeu Ingelsu na Instagramu”, Alexandra Lange tvrdi da je Instagram jedan od načina borbe protiv “savršenih” slika koje nude Dezeen i Archdaily. Od vlastitih “snapshotova” i slučajnih okidanja do “outtakes” fotografija (neobjavljivih, neodabranih kadrova) vrhunskog fotografa arhitekture, Iwana Baana: sve su to vizuali koji – ako se ne cenzuriraju i ne uljepšavaju – upotpunjuju informaciju o nesavršenom svijetu, i pomažu da se stekne bolji dojam o nekom prostoru i nekom trenutku. Loša rasvjeta, nesavršen kadar, stvarni, neuljepšani život. Moguće je zamisliti, kaže Lange, arhitekte koji na Instagramu dijele detalje s gradilišta ili bilježe svoj obilazak neke poznate kuće iz povijesti arhitekture, ukazujući publici zašto bi neka zgrada bila vrijedna ili povijesno bitna.

Pred arhitektima su dvije zadaće, ili dva problema koja bi mogla biti od velike važnosti, kako za razvoj tako i percepciju struke u budućnosti. Jedan problem je dakle arhitektonska konzumacija slika, odnosno rad na kritičnijem ili bar što promišljenijem, svjesnijem načinu promatranja slika i konzumaciji ponuđenog sadržaja. Drugi problem je u samoj produkciji slika i vizualnih materijala. Na svakom arhitektu je da razmišlja, preuzme odgovornost i doprinese razvoju vizualne komunikacije i vizualne kulture uopće, te promociji kvalitetne arhitekture, što god to sutra značilo. Jer internet neće nikamo, bar još neko vrijeme.

vizkultura

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU