fbpx

stecci bileca stecci

Stećci, Bileća

Od širokih narodnih slojeva, posebno onih na selu, ne možemo mnogo doznati o stećcima zato što se, zbog čestih migracija, narodno predanje gotovo sasvim izgubilo. 

Ipak se u nekim krajevima čuju razne priče. Česta je, npr., priča koja je vezana za naziv grčka groblja. Kaže se da su nekada u ovim krajevima živjeli Grci i da ih je zadesila žestoka zima, sa velikim snijegom, koja je neprestano trajala sedam godina. U toj priči se dalje veli da Grci nisu više mogli izdržati zimu, zbog čega su se, po nalogu svoga cara, nekuda odselili. Otišli su sve po površnici. Jedino cara nije poslušala jedna princeza, koja je zauvijek ostala da živi u nekoj pećini. I ta je princeza svakog proljeća izlazila iz pećine. Pojavi se, pa se opet vrati u svoj pećinski stan. Ta priča se obično veže za određenu planinu i za određenu pećinu. Jedna varijanta ove priče kaže da careva kći nije poslušala Oca zato što nije htjela da ostavi blago, pa ju je car prokleo, te ona i danas kao zmaj čuva to blago u pećini i samo ljeti izlazi na plandovanje na planinu Osječenicu. Jedna druga varijanta govori da su Bosanci istjerali Grke i zagospodarili zemljom. U muslimanskim selima Žepe, na Drini, sjeveroistočno od Rogatice, V. Palavestra i M. Petrić zabilježili su sličnu priču, koja se, međutim, ne odnosi na Grke, nego na neke Luterane, koji su živjeli u planinama i bili neke druge vjere.

Tako je sedam godina trajala zima sa snijegom, zavladala je strašna glad, bogatiji Luterani su uspjeli da izbjegnu u druge: zemlje usred ljeta po snijegu, dok je sirotinja poumirala od gladi. Kaže se da je na jednome mramoru bilo ovako napisano: Znaš li, Ivo, nije davno bilo, oka tlaka, oka zlata. (Tlak je jelo koje se u vrijeme teške gladi priprema od brašna s vodom.) Neki pričaju da Luterane nisu htjeli primiti u nekoj drugoj državi da ne pogane naroda, nego da su ih pobili.

U nekim selima oko Prnjavora, u centralnoj Bosni, čula se priča o divovima koji su igrali kamena s ramena, pa su otuda nastali ovi kamenovi – stećci. U više bosanskih sela sa muslimanskim življem kaže se da su prije njih tu živjeli kauri (inovjerci – kršćani) i da su stećci njihovi spomenici.

Više puta sam čuo da se neka nekropola sa stećcima zove svatovsko groblje. U nekim sam selima sjeverne Bosne čuo priču o takvom groblju koja u kraćenoj verziji obično ovako glasi: Susreli se svatovi i pobili se. Svi su izginuli. To su njihovi grobovi. Negdje se kaže da su svatovi bili kršćanski, negdje da su muslimanski. Negdje, opet, kažu da su jedni svatovi bili kršćanski, a drugi muslimanski. Ova priča se obično odnosi na slučaj kada se dvije nekropole nađu nablizu. Redovno se priča da je došlo do susreta dvaju svatova i da je nastao neki spor između njih, zbog neke stare mržnje ili zbog mlade, koji se potom pretvorio u sukob, tuču i pravi ratni okršaj. U tome sukobu su svi izginuli, pa otuda njihovi grobovi i spomenici. Postoji jedna osobito zanimljiva verzija te priče koja se odnosi na Svatovsko groblje na Morinama kod Nevesinja:

Umihanu bega Čengića iz Zagorja (okolina Kalinovika) zaprosio beg Ljubović iz Odžaka kod Nevesinja. Umihanu, međutim, voli i Mostarija Mujo, koji pozove bega Ljubovića na megdan. Pošto ga je majka zaklela, beg Ljubović se nije odazvao pozivu Mostarlije Muje i nije mu izašao na megdan. Po djevojku je otišao Mujo, ali sa konjem i slugom bega Ljubovića. Mujo je u međuvremenu odlučio da mladu, ipak, dovede Ljuboviću. Ali, kada su svatovi bili na Morinama, iznenada je nastala nezapamćena snježna oluja i užasna hladnoća, tako da su se svi svatovi smrzli, osim mlade, koju je konj, ipak, donio do Ljubovića. O ovome postoji i narodna pjesma u kojoj se, između ostaloga, kaže:

Braćo moja, to j’ istina bila,
 I danaske to se groblje znade,
 Gdje j’ ukopan Mostarlija Mujo,
 I njegovi kićeni svatovi…

U selima oko Kupresa se priča da su se svatovi smrzli, pa zbog toga ovo ili ono svatovsko groblje. Na više mjesta i u raznim krajevima sam čuo priču o djevojci koja je bila toliko jaka da je u jednoj ruci nosila stećak, a drugom je prela vunu, ili da je pod pazuhom nosila stećak i opet prela vunu. Ponegdje se priča da je bila kuga i da je stoga nastalo ovo ili ono groblje sa stećcima.

U Žepi se priča da su Luterani klesali i postavljali tako velike spomenike zbog toga što je u njihovo vrijeme bilo životinja koje su rovile i jele mrtvace. I u mnogim drugim krajevima postoje priče o životinjama koje su provaljivale u rake i jele mrtvace, pa da su stećci postavljani da se od njih zaštite mrtvaci. Fra Petar Peko Kadčić, opisujući stećke u Makarskom primorju, navodi narodnu predaju o stećku u Drveniku, sa dva konjanika i jednom djevojkom, da se tu radi o predstavi Dragutina Miletrića iz Vrgorca i Dragimira Kostanića iz Drvenika, te kćeri kneza Jurića iz Graca. Dragutin i Dragomir su kao zaljubljenici u djevojku izašli na megdan. Mrtav je pao Kostanić, koga je djevojka više voljela, pa je i ona od žalosti odmah potom umrla. Spomenik je polovinom XIX v. nazivan Kostanićev grob. U raznim krajevima sam ustanovio da se još uvijek zadržalo. nekada sigurno jače uzraženo, vjerovanje da su stećci ljekoviti. U Rastičevu kod Kupresa, u zapadnoj Bosni, u određeno doba godine stoku tri puta provode oko jednog stećka da bi ona te godine bila zdrava i debela. Oko jednog drugog stećka, takođe u tome kraju, nekoliko puta provedu konja kada ovome stane mokraća i kažu da to pomaže.U još nekim selima, kao npr. u okolini Zenice, neki seljani vjeruju da obilaženje stećka pomaže da konj ili goveče promokri.

U nekim bosanskim selima donedavno su stećke strugali i dub ili radi uzimanja kamene prašine, koju su žene nerotkinje mutile u vodi i to pile, vjerujući da će im to pomoći. Neki su tu kamenu prašinu oblagali na oboljele oči u uvjerenju da će im to pomoći u njihovoj nevolji. U tu svrhu je mnogo korišten veliki stećak u Vitezu, zvani Starac-kamen. Katolikinje-nerotklinje iz Gornjih Korićana (pod Vlašićem) posjećuju Grčko groblje u Donjim Korićanima, vjerujući da će im to pomoći da začnu i da rode. U više slučajeva sam ustanovio da mještani poneki stećak, obično onaj koji se po položaju ili dimenzijama ističe, povremeno kreče, zbog čega se onda on naročito ističe i izdaleka vidi. To čine u uvjerenju da će spriječiti štete od grada, ako ih to zadesi, ili da će ih obići suša, ili da im ljetina neće pretrpjeti štete od velikih kiša. Vrlo je zanimljivo da se za krečenje odabranog stećka obično angažuje djevojka koja je siromašna i bez roditelja. Za posao koji ta sirota djevojka obavi, krečeći stećak više puta u toku godine, da bi to bio spas od nevremena, seljani djevojku daruju najčešće odjevnim predmetima. Svakako, vjerovanje da će krečenje stećka otkloniti vremenske nepogode predstavlja još uvijek ostatak neprosvijećenosti i sujevjerja, ali se mora priznati da je način pomaganja siromašnoj djevojci, da se ne povrijedi njen ponos i osjetljivost, vrlo dobro smišljen. (…)

Bešlagić Šeik: Stećci, kultura i umjetnost

Izvor: Dunjalučar

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU