fbpx

Snovi gusjenica leptir

Onima koji prvi put čitaju moje tekstove uvijek napominjem da su moji članci zapravo refleksije, neke spoznaje i poneka promišljanja. Smatram da svaka osoba ima filozofsku prirodu, odnosno da smo svi filozofi i da ne postoji fakultet koji bi mogao stvoriti filozofe.

Diploma može biti dokaz posjedovanja niza tehničkih znanja, ali nema fakulteta koji stvara filozofe, kao što nema ni onih koji stvaraju pjesnike ili glazbenike. Filozofija je nemir koji nosimo unutar sebe, a čovjek je filo-sophos, odnosno zaljubljenik u mudrost, zaljubljenik u ono duboko što se nalazi iza stvari.

Ovaj se filo-sophos nalazi u svima nama. Pitanje je samo, kako kaže Sokrat, ponovnog susretanja sa sobom. Potrebno je sastati se sa samim sobom kako bismo susreli sebe, kako bismo u tom čudesnom zrcalu vidjeli svoje novo lice, ono nutarnje lice koje možemo imati, ono lice koje odražava našu dubinu.

Upravo to naše duboko lice bit će polazišna točka današnje teme: Kako se ostvaruju snovi. Neću govoriti o snovima u fizičkom smislu, to jest o tome spavamo li ili smo budni, nego o snovima kao nadama i kao arhetipovima, odnosno o svemu onome što se nalazi iza onog fizičkog.

Znamo da postoji zakon gravitacije zbog kojega voda teče s planine prema moru, ali taj zakon je mehanički entitet, iza njega mora postojati neko Biće, a ovo Biće, kako je rekao Calderón de la Barca, san je koji sanja rijeka. Rijeka je rijeka i teče zato što sanja da teče. Isto tako, ptice sanjaju da su ptice, a mi smo jednom sanjali ono što sada jesmo.

Svi imamo različite snove, neki su umjetnički, drugi obiteljski, ekonomski, socijalni, politički. Cijeli svijet ima snove. Ponekad mislimo da netko, zato što je siromašan ili se drugačije odijeva, nema mogućnost sanjanja. Ali svatko je na svoj način sposoban sanjati. Svi smo u dodiru s tim unutarnjim Bićem u kojem žive arhetipovi, gdje se nalaze snovi.

U nama živi svijet arhetipova, prastari zov koji nas poziva na Savršenstvo, poziva nas prema Dobru, Slozi, Ljubavi. To je snažan zov, moćan, trajan, koji nas ne napušta nikada. Taj zov ne stari nikada, taj zov ne mari za sijede vlasi, usprkos godinama, taj zov u nama traje… traje… traje…

Ponekad, kada smo skromni, kada se povučemo u osamu, osjetimo da u nama zaiskre snovi. Neki nas tajanstveni zvukovi dozivaju iz pjesama koje možda, zbog stidljivosti, nikada nismo napisali. Ima toliko neobične glazbe, ali je ne možemo prizvati u postojanje jer ne znamo svirati ili ne poznajemo note. Imamo na tisuće ideja kako bi se nešto moglo napraviti, ali ne možemo to ostvariti jer nemamo potrebna financijska sredstva.

U nama živi svijet arhetipova, prastari zov koji nas poziva na Savršenstvo, poziva nas prema Dobru, Slozi, Ljubavi. To je snažan zov, moćan, trajan, koji nas ne napušta nikada. Taj zov ne stari nikada, taj zov ne mari za sijede vlasi, usprkos godinama, taj zov u nama traje… traje… traje…

Dakle, kako se ostvaruju snovi? Govorili smo već o tome kako u Prirodi postoji podjela na sedam razina, kao što tjedan ima sedam dana, osnovna muzička ljestvica sedam nota, sedam je osnovnih boja itd. Postoji sedmerostrukost koja usmjerava poznati pojavni svijet.

Snove, da bi se ostvarili, također vodi broj sedam. Postoji jedna dimenzija koju možemo nazvati dimenzijom volje. U toj dimenziji sve je kemijski čisto. Oni koji su čitali Schopenhauera sjetit će se što je rekao o volji, o čistim impulsima, o onoj vrsti brojeva ili stvari koje postoje daleko od svih pojavnosti i izazivaju uvijek slične fenomene. Taj svijet ne dohvaća smrt, ne dohvaća ga dekadencija, ne dohvaća ga ni jedan oblik nečistoće koji danas poznajemo.

Ispod njega nalazi se svijet intuicije, gdje se subjekt i objekt nalaze u izravnom kontaktu, gdje možemo, na neki način, upoznati stvari izravno, bez potrebe za posrednikom. Na primjer, ako odete u Grčku i posjetite Partenon, reći ćete da je Partenon lijep iako možda ne znate ništa o arhitekturi i arheologiji.

Uostalom, bilo tko može reći je li neki objekt lijep ili nije; možda se nećemo svi složiti, možda imamo različita viđenja ljepote, ali svi možemo reći da je nešto lijepo kada je stvarno lijepo. Nije nam potrebno objašnjavati je li napravljeno od ovog ili onog materijala; postoji nešto u nama, nešto beskompromisno, što nam jasno govori je li nešto lijepo ili nije

Postoji i treća razina, razina intelekta. Prema grčkim filozofima, intelekt je taj koji nam omogućava razumjeti stvari duboko, dohvatiti ih u potpunosti, doći do njihove srži.

Ispod ove je razine svijet razuma i želja; na ovom planu ulazimo u vječitu dvostrukost, jer naš um je dvostruk. To je područje uma sa željom, on nastoji nešto znati, žeđa za upoznavanjem stvari, za raspredanjem, pobjeđivanjem i gubljenjem.

Razina koja se nalazi ispod ove je svijet psihe, svijet u kojemu započinju naši snovi, odnosno naša maštanja i naše fantazije, to je onaj psihički svijet koji uzrokuje da se naše biće u potpunosti promijeni u tuđim očima. Na primjer, postoje ljudi koji nisu fizički lijepi, ali imaju neki poseban šarm koji će nas privući, imaju ono nešto što pobuđuje naše zanimanje. S druge strane, postoje ljudi vrlo lijepe vanjštine, dobro odjeveni, ugodne pojavnosti, ali nam nikako ne leže, nisu nam simpatični. I često se pitamo zašto nam netko tko je dobar i častan ipak ne sjeda dobro. To je psihički svijet, koji se na određeni način povezuje sa svijetom intuicije.

Svijet psihe je poput krune iznad jednog nižeg svijeta, svijeta vitalnosti. Sve stvari imaju vitalnost. Sve stvari imaju dah života i taj dah ih održava manifestiranima. Ispod razine vitalnosti nalazi se razina manifestacije.

Kako se manifestiraju snovi? Postoji svijet arhetipova. Ako vas, na primjer, upitam: koliko je dva plus dva? Četiri. Odlično. Ali koliko čega? To nema potrebe objašnjavati. Dakle, postoji jedan viši svijet, apstraktan, koji se nalazi negdje izvan svojstava boje, oblika, veličine, i u tom svijetu nalaze se arhetipovi snova koji kreću u svoje ostvarenje u manifestaciji.

No snovi, prema klasičnim filozofima, nisu ljudska tvorevina, nego su postojali prije ljudi. Snovi, arhetipovi ovdje su od samog početka svih stvari. Sve u Prirodi postoji neovisno o tome istraživali mi to ili ne. Postoji prvotni prirodni nacrt koji je daleko izvan naših mogućnosti shvaćanja. Danas govorimo o sedam muzičkih nota, podijelili smo tjedan na sedam dana povezujući ih s određenim planetima itd., ali to je na određeni način već u postojanju, već je ugrađeno u samu koncepciju kozmosa. Tako i snovi žive i postoje kao nevidljivi prijatelji, nepoznata bića koja nas nikada ne napuštaju, žive u svom svijetu arhetipova. Goblini, vitezovi, dame, obojena svjetla, čudne stvari, nepoznati glasovi, slike koje nikada nismo vidjeli, riječi koje nikada nismo čuli, koje nikada nismo učili… Oni se nalaze u nekoj vrsti Pandorine kutije, iz koje nikada nije pobjegla Nada, tu su snovi koji će se malo- pomalo ostvarivati.

Na koji se način oni ostvaruju? Ostvaruju se korak po korak. Razmotrimo jedan primjer. Što prvo poduzimamo da bismo sagradili kuću? Najprije ju želimo, to je čin volje. Nakon toga razmišljamo o svojoj želji: želimo imati prozor s četiri rešetke i dvjema vazama s cvijećem te jedan bor i psa itd. To je ono što osjećamo, na neki način slutimo, to je naš arhetip. Naš san se već spušta, utjelovljuje se. Tada počinjemo na svom snu raditi intelektom. Kako zamišljamo tu kuću? U obliku kule, kvadratnu, visoku, nisku, veliku? Tako započinjemo poimati svoju kuću. Slijedi drugi dio: koliko će koštati kvadratni metar, koliko cement, pločice itd.? Tu smo u svijetu razuma, u svijetu želja. Kada zaključimo što je otprilike moguće realno ostvariti, počinjemo svoju kuću psihički željeti, time smo ušli u psihički svijet u kojemu se stalno iznova i s pažnjom posvećujemo svome snu i time mu osiguravamo vitalnost koja se polako povećava. To je život, dali smo život svojim snovima.

Neke snove možda nije tako lako ostvariti, ali to je tema koja traži puno više vremena. Ponekad postoje određeni interesi, čimbenici koji ograničavaju naše snove. Jer tuđi snovi mogu u nekim slučajevima ograničiti mogućnosti ostvarenja naših.

Postoje elementi koji ne dopuštaju da se snovi ostvare onako kako bismo željeli. Zato je za njihovo ostvarenje potrebno prakticirati volju, potrebno je ovladati samim sobom, ali i znati kako željeti. Nije dovoljno samo razmišljati o želji, potrebno je želju i osjećati. Treba nam volja, vjera u sebe, trebamo se povezati s duhovnim svijetom, s tom velikom duhovnom riznicom koja se tamo nalazi – to su Volja, Intuicija, Intelekt.

Tamo gore, na neki način, žive naši snovi i naši arhetipovi, oni koje ćemo ostvariti sada ili u nekom budućem trenutku. Tamo živi i ono što je krasilo Don Quijotea, koji je živio kao luda i umro razuman, ali tko zna, možda nije umro razuman niti živio kao luda, možda je bilo obratno… Jer nema veće ludosti od pridavanja prevelike važnosti tjelesnim stvarima i stvarima koje su samo prividno razborite. Možda nema ni veće mudrosti ni bržega puta do Istine od onoga da se znamo suočiti sa stvarima s dubinom i snagom; da znamo zajedno pjevati, razgovarati, biti zajedno, da možemo sanjati duboko i snažno.

Treba sanjati snažno, sanjati dok ne poteku suze na oči, sanjati napinjući mišiće, sanjati zatvorenih očiju. Moramo postati Volja u pokretu koja se kreće prema Snu koji želimo. Moramo imati unutarnju snagu jer to je ono što nas razlikuje od životinja, upravo ta unutarnja snaga, ta snaga sanjanja i stvaranja.

Kada bi svijet danas propao, kad bismo danas izgubili svu našu umjetnost, svu našu znanost, svu našu filozofiju, svu našu književnost, naše gradove, naše putove… i kad bi ostao samo jedan jedini par na zemlji, on bi ponovno naselio zemlju, vratile bi se knjižnice, pjesme, djeca, slike. Vratili bi se partenoni i piramide, jer čovjek u sebi nosi sve arhetipove čitavog čovječanstva.

Na određeni način svatko od nas u sebi odražava sve ljude na zemaljskoj kugli; svatko od nas ima u sebi sve snove svih ljudi koji su živjeli na Zemlji, kao i onih koji će tek doći. Svatko od nas ima neslućene potencijale, ali potrebna je upornost, snove nije lako ostvariti, to je vrlo teško. Godinu za godinom, mjesec za mjesecom, dan za danom, sat za satom, minutu za minutom moramo se truditi ostvarivati snove.

To je ono što trebamo naučiti, osjetiti, nositi u svom srcu i glavi, u svakom kontaktu s ljudskim bićem, čak i kada pišemo pismo, čak i kada smo sami, uvijek se podsjećati da imamo čast BITI LJUDSKO BIĆE, ­da su iza nas tisuće godina povijesti, a ispred nas tisuće godina budućnosti.

A ako nemamo vlastite snove, onda nastojmo slijediti tuđi san, ali nemojmo biti bez snova! Jer mi ne nosimo zvijezde u svojim rukama, a ipak naučili smo usmjeravati pogled prema zvijezdama na nebu, mi ne nosimo izvor vode na svojim leđima, ali naučili smo piti iz planinskih izvora…

Ako nemamo vlastiti san, pokušajmo slijediti neki veliki san koji će nas uzdići, radi kojega ćemo biti ljudi, ali ne samo izvana nego i iznutra. Jer ako smo stvarno Ljudi, kao što to zahtijeva Filozofija i kao što to zahtijeva priroda unutar svakog čovjeka, podignut ćemo se na noge i stajati skromno pred Bogom. Možemo reći: ja sam čovjek, ja imam snove, nisam stroj, ja sam daleko više od toga. Mogu djelovati, mogu usavršavati sebe, mogu sanjati nešto što je iznad mene samoga. Čestica sam Kreacije i kao takav mogu sanjati Novog Čovjeka, Novog Čovjeka koji neće imati naša ograničenja, jer kada se u njemu rodi pjesnik, on će moći napisati svoje stihove, a kada se u njemu rodi glazbenik, on će moći skladati svoju glazbu. Mogu sanjati Novog Čovjeka koji zna živjeti ekološki, ne protiv prirode, već njoj na dobrobit i slijedeći prirodne zakone koji se i u njemu samome nalaze, očišćen izvana i iznutra; Novog Čovjeka koji ne poznaje strah, mržnju, zavist; Novog Čovjeka koji će se i nas sjećati s ljubavlju, jer smo mi o njemu sanjali dok on još nije postojao…

U ovom mračnom trenutku povijesti, usred svih ovih kriza, gubitka vrijednosti, neodlučnosti i sumnji, mi odvažno sanjamo Novog Čovjeka koji se može roditi u nama: cjelovitog iznutra, kojeg neće moći kupiti ni sve zlato svijeta, duboko svjesnog svoje besmrtnosti, koji zna da biti Čovjek ne znači samo imati kostur, kosti…, nego da je to nešto puno dublje. Taj Čovjek je poput zrake svjetlosti, poput munje u noći…

Biti Čovjek u ovom povijesnom trenutku, biti sjemenka Novog Čovjeka, znači biti Svjetlo u noći. Naš put, kao što je rekao jedan mislilac, sastoji se od dugogodišnjeg putovanja pod svjetlom munja da bismo uz njihovo svjetlo stigli do Novog i Boljeg Čovjeka kojeg svi sanjamo. Mi možemo omogućiti silazak snova, naše ruke pune sjemenki primit će bijele golubice nadahnuća, i ponovo će živjeti novi Homeri koji će pjevati, ponovo će živjeti veliki ljudi koji će klesati i slikati. Ponovo ćemo moći biti ponosni što smo LJUDI.

To je ostvarivanje snova, malih snova poput onoga o kući i velikih poput ovoga o Novom Čovjeku.

Ono što omogućuje utjelovljenje, ostvarenje snova, to je filozofski način razmišljanja. Svatko od nas jedan je san. Vi ste, da tako kažem, sanjali mene, a ja sam sanjao vas. Sanjali smo obostrano, zato smo se i susreli.

Znamo li što smo mi stvarno u ovom svijetu snova i nadanja? Možda jedno svjetlo koje prolazi na horizontu…?

Ljudi smo, Filozofi, sjemenka Novog Čovjeka, ona neumoljiva snaga koja može učiniti ono što je sanjao Cervantes u svom Don Quijoteu: pretvoriti divove u vjetrenjače, a ne vjetrenjače u divove. Sjetite se kako je Don Quijote nasrnuo na vjetrenjače vjerujući da su divovi, a Sancho mu je rekao: “Pazite! To su vjetrenjače…” Don Quijote mu je odgovorio: “To su nemani, naši neprijatelji”, nasrnuo je na njih i pao na zemlju. Zatim mu je Sancho rekao: “Nisam li Vam rekao, gospodine, da su to vjetrenjače?”, a Don Quijote mu je odgovorio: “Nisam li ja tebi rekao, Sancho, da ima stvari koje se mogu naučiti samo kroz Viteštvo: postoje divovi koji se, kada se na njih nasrne, pretvaraju u vjetrenjače.”

Ono što omogućuje utjelovljenje, ostvarenje snova, to je filozofski način razmišljanja. Svatko od nas jedan je san…

To je ono što trebamo naučiti, osjetiti, nositi u svom srcu i glavi, u svakom kontaktu s ljudskim bićem, čak i kada pišemo pismo, čak i kada smo sami, uvijek se podsjećati da imamo čast BITI LJUDSKO BIĆE, da su iza nas tisuće godina povijesti, a ispred nas tisuće godina budućnosti.

Ne zaboravimo da smo jedna od karika velikog lanca i da imamo povijesnu odgovornost donijeti nove sjemenke u Novi Svijet i otvoriti brazde Nove Zemlje. Smognimo dovoljno snage da svaki dan ustanemo obnovljeni, budimo ono što jesmo, radimo ono što radimo, ali nastojmo to činiti dobro, nastojmo to činiti na filozofski način. Nastojmo uvijek biti povezani sa svijetom snova, sa svijetom koji čeka da nas nakon smrti čudesno primi, prožete mirom kojeg donosi ispunjena dužnost.

Autor: Jorge Ángel Livraga
Sa španjolskog prevela: Nives Lozar - Nova Akropola

 

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU