fbpx

Vjerojatno jedan od najrasprostranjenih stavova u hrvatskom javnom prostoru je onaj o neminovnoj blagodati slobodnog tržišta za ekonomski razvoj zemlje. Iako ekonomska stvarnost već niz godina uvjerljivo opovrgava taj stav, on i dalje tvrdoglavo dominira. Ako već sadašnjost i neposredno iskustvo ne pomažu, okrenimo se malo povijesti razvoja tržišta i ulozi protekcionizma.

7market AFP

 

Hrvatska od 2014. godine sudjeluje u jednodnevnim godišnjim konferencijama o boljoj integraciji tržišta Zapadnog Balkana. Osim inicijatora, Europske Unije, važnih europskih igrača poput Njemačke, Italije i Francuske, sudjeluju Austrija i Albanija, sve države nastale iz bivše Jugoslavije te predstavnici međunarodnih financijskih institucija. S obzirom na to da želju za ostvarivanjem svojih interesa u regiji tradicionalno u naletima kroz razne inicijative pokazuju i drugi značajniji akteri poput KineTurske i Rusije, EU inicijativu teško je čitati u drugačijem ključu od nastojanja za daljnjim širenjem otvorenog europskog tržišta. To je uostalom i eksplicitno jasno iz dokumentacije. Završna deklaracija samita u Parizu, u srpnju 2016. godine, između ostalog bilježi da zemlje Zapadnog Balkana potvrđuju tri bitne stvari: njihova budućnost leži u Europskoj Uniji, važnost njegovanja regionalne integracije tržišta, pogotovo kroz CEFTA-u i vladavinu prava koja leži u srcu projekta širenja.

Težnja ka daljnjim tržišnim integracijama poklapa se sa savjetima velike većine domaćih stručnjaka koji u pravilu sugeriraju što opsežnije i sistematskije okretanje tržištima kao jedinom rješenju za razvoj Hrvatske. U teoriji, po onome što se uči u mejnstrim ekonomiji, širenje i otvaranje tržišta ima pozitivan učinak, vodi ka ekonomskom rastu svih aktera te podrazumijeva rast kvalitete života svih. Stoga bi se moglo kazati da je struka u pravu, striktno slijedeći dominantne teoretske postavke. Nekoliko je problema s ovakvim narativom.

Prvo, za razliku od mejnstrimm ekonomskih teorija gdje se podrazumijeva savršeno poznavanje funkcioniranja tržišta i akteri se promatraju u potpuno nerealnom idealtipskom obrascu, stvarne početne pozicije aktera i njihove sposobnosti da koriste tržišta drastično variraju. Primjerice, kod otvaranja tržišta Hrvatske ili Crne Gore Francuskoj ili Njemačkoj i obrnuto, razlike su očigledne. Naprednije države su visoko tehnološki i institucionalno razvijene, posjeduju ogromna interna tržišta i godišnje proračune, što im dozvoljava strateški pristup vlastitom razvoju. Hrvatska i Crna Gora nemaju tu privilegiju. Drugo, ako pogledamo povijest razvoja carina i protekcionizma generalno, otvaranje i zatvaranje nacionalnih tržišta bio je neravnomjeran, isprekidan proces u kojem su velike države prednjačile u protekcionizmu, a ne u otvaranju. Treće, već dugo vremena postoji velika količina radova o ovim pitanjima, no oni se u pravilu izostavljaju kada se raspravlja o tržištima. Skorašnji novi samit Zapadnog Balkana zato je prilika da se osvrnemo na drugačije teorije i razumijevanja tržišta, s naglaskom na povijesni pregled razvoja. Naznačit ćemo kakva tržišta postoje, koji su ih akteri stvarali, pod kojim ključnim internim i vanjskim utjecajima te koju je ulogu određeni pristup tržištima igrao u razvoju aktera.

Vrste bogatstva i tržišta

Unatoč tome što se enormno povećanje materijalnog bogatstva na svijetu desilo paralelno sa rastom tržišta, narativ o daljnjoj nužnosti njegovog širenja ne nudi razvojnu logiku baziranu na dosadašnjem razvoju, već se temelji na njegovoj idealizaciji, pri čemu se prešućuje neke bitne elemente razvoja u cjelini. Pretpostavlja se da su sva tržišta kapitalistička, te da je roba, izlazni oblik kapitalističke proizvodnje koji ovisi o tržištu, jedini oblik bogatstva. Mada kapitalistička proizvodnja dominira, obiteljska proizvodnja, a pogotovo javni sektor, čiji proizvodi nisu roba i ne alociraju se na tržištima, proizvode značajni dio sveukupnog bogatstva. Dominanti oblik tržišta jest kapitalistički – to su tržišta koja služe robnoj proizvodnji, sa najamnim radom te sredstvima za proizvodnju koja nisu u vlasništvu radnika. No postoje i drugačija tržišta čija uloga nije zanemariva.

Primjerice, tržnice na kojim se prodaje obiteljski proizvedena hrana. Distinkcija je bitna, jer unatoč rastu i dominaciji kapitalističke proizvodnje i pripadajućih tržišta, obiteljske farme na kojima dominira rad članova obitelji po konzervativnijim studijama proizvode više od 50 posto svjetske hrane koristeći preko 90 posto poljoprivrednog zemljišta. Značajan dio tih farmi hranu prodaje na lokalnih tržnicama, izbjegavajući vertikalnu integraciju u kapitalistički način proizvodnje koji zadnjih desetljeća raste paralelno sa širenjem prodajnih lanaca hrane. Ne postoje dovoljno detaljni podaci da bismo kvalitetno razlučili koliki dio obiteljskih farmi funkcionira po kapitalističkim principima ili koliki dio ih je vertikalno integriran kroz kapitalističke prodajne lance, no raspoloživi materijali sugeriraju da se radi o znatnom i nikako zanemarivom udjelu u porastu.

Ovdje nemamo prostora za ulaziti u detalje, no bitno je za razumijevanje tržišta pribilježiti sljedeće distinkcije. Postoje najmanje dva nekapitalistička sektora koja čine značajan dio ukupne godišnje proizvodnje bogatstva. Obiteljska proizvodnja hrane čiji se proizvodi prodaju na tržnicama, bilo od strane preprodavača, ili samih proizvođača, nije kapitalistička. Proizvodnja usluga i dobara javnog sektora koje su stanovništvu dostupne bez naknade ili uz malu naknadu daleko ispod troškova proizvodnje – poput zdravstva, skrbi, školstva, javnih biblioteka, rekreacijskih prostora, infrastrukture – također nije kapitalistička proizvodnja i ne koristi tržišta za svoje izlazne proizvode.

Nastajanje i širenje tržišta

Širenje međunarodnih tržišta, međusobno otvaranje država, nije se desilo paralelno sa porastom kapitalističke industrijske proizvodnje, kako se to obično misli. Upravo suprotno, najrazvijenije kapitalističke države dugo su čuvale svoja tržišta zatvorenima, otvarajući ih strateški, kada im je to odgovaralo zbog razvoja vlastite industrije. SAD, danas najaktivniji i najvažniji zagovarač otvorenih tržišta, bio je bastion protekcionizma sve do 1934. godine. Mada su se u političkim raspravama o tržištima često koristili argumenti iz ekonomskih teorija u korist otvaranja, tek su političkim borbama i povijesnim razvojem situacije određene teorije postajale oslonac nacionalnim i međunarodnim politikama. Primjerice, unatoč dominaciji protržišne orijentacije u ekonomskim teorijama kroz devetnaesto stoljeće, glavna odlika politika u istom razdoblju bila je protekcionizam. Ni kasniji rast dominacije tržišta u danas najrazvijenijim kapitalističkim zemljama nije bio linearan.

U SAD-u je Alexander Hamilton, ministar financija u prvoj američkoj vladi, 1791. godine u svom kasnije proslavljenom radu Izvještaj o proizvodnji razvio prvu modernu teoriju o protekcionizmu, naglasivši da razvoj industrija nije moguć bez zaštite carinama. Taj je postulat kroz cijelu povijest SAD-a ostao jedan od ključnih principa razvojne politike. Već 1792. godine, carine na većinu artikala porasle su na 50 posto. Do 1816. postavljene su na gotovo sve industrijske artikle, standardizirajući se na oko 35 posto. Tri godine kasnije, država formira komisiju sa ciljem industrijalizacije pomoću protekcionizma. No američki se jug, baziran na izvozu sirovog pamuka, zalagao za slobodna tržišta. Pobjedom industrijski orijentiranog sjevera u građanskom ratu pobjeđuje i protekcionizam. Rezultat je razvoj obilježen carinskim zaštitama vlastite industrije, sa strateškim postupnim otvaranjima, vidljivim i iz povijesnih kretanja prosječnih carina u SAD-u.

7Average

Ostale razvijene zemlje su se također koristile protekcionizmom u dugim razdobljima, uz iznimke poput Nizozemske i Velike Britanije, čiji je razvoj uz rano pojavljivanje industrijalizacije, banaka i financijskog sektora obilježilo i okretanje moru, imperijalizmu i trgovini.

7Bairoch Prosj

Tablica: Paul Bairoch, 1995, različiti izvori, str. 40.

Britanski imperij i nasilno otvaranje tržišta

Velika Britanija je nakon inicijalnog industrijskog razvoja najranije i najradikalnije otvorila svoja tržišta, oslanjajući se na vojsku, imperij i kolonije kao strateške elemente kontroliranog otvaranja u korist svojih interesa. Još od 1810. godine i ugovora sa Brazilom, Britanija predvodi val potpisivanja međunarodnih sporazuma koji su u stručnoj literaturi poznati pod imenom nejednaki ugovori. Tipično za takve ugovore jest da jednoj strani daju prava nad teritorijem druge strane “protiv istinske volje” te strane. Kulminacija potpisivanja takve vrste ugovora odigravala se kroz pola stoljeća dugi niz napadačkih ratova s Kinom, s ciljem otvaranja tržišta i prisiljavanjem ove zemlje da dopusti pristup svojim lukama i uvoz proizvoda. Ratove je predvodila Velika Britanija od 1839. godine u Prvom opijumskom ratu kada je odlučila pojačati i pokušati legalizirati izvoz opijuma u Kinu kontra volje lokalnih vlasti koje su se borile protiv proizvodnje i konzumacije opijuma. Kapitulaciju Kine i prvi takav željeni ugovor Britanija je izvojevala 1842. godine, a slijedile su je i mnoge sile koje je britanska vlada pozvala na suradnju, poput SAD-a, Francuske, Nizozemske, Španjolske, Danske, Belgije, Italije i Portugala.

Neki od ugovora nisu Kini davali baš ništa zauzvrat, specificirajući isključivo prava velikih sila nad njezinim teritorijem, dajući njihovim državljanima imunitet u Kini i definirajući uvozne carine za razne kategorije proizvoda. Tek nakon Prvog, u slučaju Kine Drugog svjetskog rata, ugovori se poništavaju. Hong Kong je ostao među posljednjim takvim osvojenim teritorijima. Nametanje opijuma Kini je Velikoj Britaniji omogućilo stvaranje globalnog trgovinskog lanca u kojem je Britanija ne samo, kako se to često misli, balansirala trgovinski deficit nastao uvozom čajeva i svile iz Kine, već je stvorila profite od kojih se kupovao pamuk iz SAD-a, ključan za industrijsku revoluciju, te se financiralo održavanje Indije i razvoj imperijalističke mreže aktivnosti.

Agresija na Kinu imala je dalekosežnije posljedice. Japan nakon napada na tu zemlju nije htio riskirati rat, pa 1850-ih potpisuje niz nejednakih ugovora. Percepcija Kineza oko vlastite pozicije u odnosu s drugim nacijama ostala je do danas jako označena iskustvom 90 godina ratova i nejednakih ugovora. Paul Bairoch ovako je sažeo tadašnji odnos razvijenih zemalja prema zemljama u razvoju: “Ako pogledamo izvan oceana protekcionizma razvijenog svijeta nema sumnje da je budući Treći svijet bio ocean liberalizma. No bio je to obavezni ekonomski liberalizam […], jedan za stvarne kolonije, drugi za nominalno nezavisne zemlje za koje su određene carinske regulative bile sugerirane (ili nametnute)”. Taj se odnos nije drastično promijenio do danas kada trgovinski sporazumi i ujedinjavanja tržišta donose dodatne prednosti najrazvijenijim zemljama.

Desetljeća liberalizacije

Zadnjih nekoliko desetljeća dolazi do liberalizacije i velikog rasta međunarodne trgovine te dugog vala privatizacija tvrtki u vlasništvu države i dijelova javnog sektora. Mehanizam nametanja politika nazvanih Washingtonski konsenzus išao je najčešće preko Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, čija je kreditna i razvojna asistencija zemljama koje zapadnu u probleme postala uvjetovana implementacijama navedenih mjera liberalizacije. Institucije su međunarodne, no SAD ima disproporcionalno veliki broj glasova i dominira donošenjem odluka. Mada se Washingtonski konsenzus nije pokazao uspješnim na velikom broju primjera, od mnogih Afričkih, Azijskih, te bivših socijalističkih zemalja Istočne Evrope, uključujući Hrvatsku, on je i dalje u lokaliziranim i modificiranim oblicima dominantni razvojni model.

Suprotno protekcionističkoj povijesti najrazvijenijih zemalja, suprotno njihovim kontinuiranim državnim investicijama u znanost i inovacije te stvaranjima novih tržišta i vlastitih industrija, manje razvijenim zemljama se i dalje nameće razvojni model kojeg u dugim razdobljima nisu koristile iste one zemlje čije su ga struka i vlade nametnule kao univerzalni standard. Riječima Ha-Joon Chang-a, ekonomista čiji su popularno pisani i široko čitani radovi znatno doprinijeli širenju razumijevanja stvarnog razvojnog puta najbogatijih zemalja: “Uz samo nekoliko iznimki, sve današnje bogate zemlje, uključujući Britaniju i SAD – navodne kolijevke slobodne trgovine i slobodnog tržišta – postale su bogate kroz kombinaciju protekcionizma, subvencija i drugih politika, za koje danas savjetuju zemljama u razvoju da ih ne usvoje.”

Promišljajući povijest dinamike razvoja država i tržišta, povijest kombinacija politika o kojoj Chang piše, na apstraktnijem nivou bi ih se moglo promatrati kroz prizmu valova sa dvije paralelne dinamike: internom, unutar država, i vanjskom, u međunarodnoj trgovini. Interno, tržišta i države razvijale su se zajedno u najnaprednijim kapitalističkim zemljama. Država je tržišta od početaka stvarala zakonskim okvirima i regulacijama. Posebno bitnu ulogu igrale su uvozne tarife kojima se štitio razvoj vlastitih industrija u povojima. U dvadesetom stoljeću države razvijaju bolje upravljanje budžetima, preciznije ciljane formalne i neformalne subvencije, ulaze u vlasništvo i razvoj velikih tržišno orijentiranih tvrtki te razvijaju javni sektor kao novi multifunkcionalni mehanizam razvoja.

Interna se dinamika tako znatno osnažuje dodatnim aktivnostima države, čime se kapitalističkoj proizvodnji, zbog osiguranja reprodukcije radne snage od strane države aktivnostima javnog sektora, omogućava fokusiranje, slobodnije ponašanje i preuzimanje većih rizika. Primjerice, desetljeća nakon Drugog svjetskog rata koja se smatraju zlatnim razdobljem kapitalizma označena su razvojem sistema nacionalnog računovodstva kao i eksplozivnim rastom državnih investicija u javni sektor. Istovremeno, vanjska dinamika, razvoj međunarodnih tržišta, bila je obilježena trgovinskim sporazumima i zahtjevima najrazvijenijih zemalja da manje razvijene zemlje otvore svoja tržišta, smanje prava radnika i utjecaj države na ekonomiju.

Posljedice teorija koje nije moguće provjeriti

Ti zahtjevi su opravdavani tvrdnjama da tržišta i privatni vlasnici najbolje predstavljaju razvojne interese svih te da će tako doći do izjednačavanja nivoa razvoja svih zemalja: sve zasnovano na neoklasičnoj ekonomskoj teoriji. Empirijski podaci zadnjih nekoliko desetljeća pokazuju da se radi o iznimkama, mada u nekim slučajevima može doći do izjednačavanja. Pravilo je da se razlike u prihodima povećavaju dok se novac slijeva od siromašnih ka bogatim zemljama, a ne obrnuto, kako je to neoklasična ekonomija teoretski predvidjela. Drugim riječima, ponuđeni recept nije empirijski potvrđen.

Unatoč obilnoj stručnoj literaturi koja pokazuje da je neoklasična ekonomija ideološka teoretska disciplina neprimjenjiva za analize i procjene stvarnih razvoja ekonomija, njena globalna dominacija ekonomskom strukom i političkim odlukama se za sada nastavlja. U najrazvijenijim zemljama situacija ipak nije toliko kritična. Postoje mnoge ekonomske škole bazirane na analizama stvarno postojećih ekonomija i društava i cijeli istraživački centri koji se takvim analizama bave. Ekstremno naglašena dominacija neoklasične literature u Hrvatskoj i generalno u bivšim socijalističkim zemljama na europskoj periferiji, dobrim dijelom je rezultat nagle ideološke promjene u kojoj se ekonomska struka okrenula najekstremnijem obliku idealizacije tržišta.

Bez obzira na to što su se tvrdnje o automatskim dobrobitima otvorenih tržišta i liberalizacije za sve sudionike pokazale pogrešne, aksiomatske osnove neoklasične ekonomije koje početnim pretpostavkama blokiraju empirijsko testiranje, efikasna su intelektualna zaštita od provjeravanja inicijalnih tvrdnji. Takvo stanje u ekonomskoj struci značajno je doprinijelo tome da se politike zemalja Zapadnog Balkana zadnjih četvrt stoljeća nisu bazirale na razumijevanju ovdje razloženih procesa stvaranja domaćih i međunarodnih tržišta. Nedostatak razumijevanja smo mogli vidjeti i u trenutnoj situaciji oko Agrokora u Hrvatskoj. Država preuzima kontrolu ne da bi vodila razvojnu politiku zasnovanu na razumijevanju stvarnog funkcioniranja tržišta, već da bi se po riječima ministara i vodećih ekonomista konačno uspostavilo apstraktno, najčešće neoklasično-ekonomski shvaćeno, tržišno funkcioniranje.

Tek proučavajući stvarni povijesni razvoj tržišta i država dobivamo ispravniju, vjerodostojniju i detaljniju sliku o njihovom isprepletenom razvijanju i međuzavisnosti. U njoj se ukazuju raznolikost društvenih formi bogatstva i proizvodnje, te uloga država i tržišta, kako u razvoju tako i u zaostajanju. Da bi periferne države poput onih na Zapadnom Balkanu mogle primjereno sagledati vlastitu poziciju i tako dobiti šansu da postanu aktivni krojači svoje sudbine, potrebno je odbacivanje bilo kakvih prognoza i teoretskih uvida baziranih na neoklasičnoj ekonomskoj teoriji te okretanje literaturi koja tržišta ne idealizira, već ih u stvarno postojećim oblicima i politički generiranim procesima analizira.

Bilten

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU

Ekonomija - Arhiv

Novembar 2019
Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
28 29 30 31 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 1