fbpx

Nakon seljenja industrije sa Zapada u Aziju, sada je u toku seljenje iz Azije u Afriku, u neprekidnoj potrazi za što jeftinijom radnom snagom i maksimizacijom profita. Jedina nepoznanica je ko će na Zapadu na kraju kupovati robu, pošto je većina radnika ostala bez posla i pristojnih plata.

man 937665 1920

Prvo su uzeli posao tekstilcima. Nisam se bunio jer nisam tekstilac. Onda su uzeli posao metalcima. Nisam se bunio jer nisam metalac. Sada uzimaju moj posao, ali nikoga više nije briga.

Ovako bi se mogla sažeti priča o globalnom seljenju proizvodnje, započetog krajem osamdesetih godina sa bogatog Zapada u siromašnu Aziju. Ideja je bila briljantna, preseliti proizvodnju u zemlje gdje su plate višestruko manje, a uštedu pretvoriti u ekstra profit. Multinacionalne kompanije prve su počele slijediti ovu jednostavnu logiku, da bi im se, potom, priključile i srednje, pa čak i manje kompanije. Time je zvanično počela trka prema dnu, čiji se kraj još uvijek ne nazire.

Iako su još od početka sedamdesetih brojne zemlje u razvoju poput Malezije, Južne Koreje, Tajvana ili Hong Konga, svoj ekonomski razvoj bazirale na jeftinoj radnoj snazi i poreskim olakšicama, tek sa otvaranjem ogromnog kineskog tržišta otpočelo je masovno seljenje proizvodnje sa Zapada na Istok.

Bombastično najavljena nova era, zasnovana na globalnom tržištu bez barijera, na „konkurentnosti“ i „slobodnoj trgovini“, trebala je, barem u teoriji, donijeti koristi svima. Potrošačima na Zapadu u vidu jeftinijih proizvoda, radnicima u Aziji šansu za posao, a dioničarima i menadžementu multinacionalnih kompanija ekstra profit i ogromne bonuse. Idilu je narušila samo jedna „sitnica“, u vidu miliona radnika na Zapadu koji su ostali bez posla.

Globalizacija kao „šarena laža“

Istina, kao kompenzaciju bivši zaposleni mogli su sada kupovati odjeću, obuću i kućansku tehniku znatno jeftinije, ali problem je što i te simbolične cijene postaju visoke kada ste nezaposleni ili u najboljem slučaju radite za minimalac.

Kako se naknadno pokazalo, sveopšti optimizam o prelasku sa industrijske proizvodnje na ekonomiju baziranu na uslugama, gdje je milionima nekadašnjih krojačica i metalskih radnika obećana svijetla budućnost, gdje će svi biti berzanski brokeri, finansijski analitičari, pokazao se bez osnova. Umjesto nekadašnjih pristojno plaćenih poslova u fabrikama, oni najsretniji završili su perući suđe ili radeći u skladištima velikih trgovačkih lanaca, dok su oni manje sretni postali permanentno nezaposleni, snalazeći se kako znaju i umiju.

Iako je Kina izgledala kao obećana zemlja, sa radnom snagom koja je bila spremna raditi „za klikere“, prosječne plate su počele rasti, ugrožavajući time profit, pogotovu kod nisko akumulativnih industrija poput proizvodnje odjeće i obuće. Plata radnika u proizvodnji obuće u Kini narasla je i do 480 dolara mjesečno, što je još uvijek daleko ispod minimalne plate u SAD i Zapadnoj Evropi, ali je postala neprihvatljivo visoka za gazde koje su navikle plaćati radnike puno manje. Kada je Kina postala „preskupa“, počela je potraga za novim destinacijama sa još jeftinijom radnom snagom i ubrzo su Bangladeš i Vijetnam postale omiljene destinacije za proizvođače odjeće i obuće, više kao privremeno rješenje.

Lavovi, tigrovi i jeftine cipele

Konačno, nakon temeljitog studiranja atlasa pronađen je spas – Afrika, poslednji nenačeti rezervoar gotovo besplatne radne snage, gdje su radnička prava mislena imenica, a vlasti više nego prijateljski nastrojene prema investitorima, te se ne zamaraju birokratskim detaljima poput zaštite na radu, poštovanja minimalne plate ili broja radnih sati. I najbolje od svega, plata radnika je oko pet puta manja nego u Kini, pa jednostavna matematika kaže da samo ova razlika u plati garantuje privlačan ekstra profit.

Kineski vlasnici fabrika obuće prvi su uočili ovu poslovnu šansu vijeka i počeli sa seljenjem proizvodnje u zadnjih nekoliko godina. Treutno, Etiopija je glavno odredište gdje se seli proizvodnja obuće iz Kine, a investicije se već mjere stotinama miliona dolara.

U međuvremenu, pokazalo se da su vatreni zagovornici globalizacije, odnosno seljenja proizvodnje sa Zapada na Istok, previdjeli da su nekadašnji industrijski radnici u fabrikama u SAD i Zapadnoj Evropi ujedno i potrošači, pa su njihovim otpuštanjem multinacionalne kompanije, praktično, odsjekle sebi granu na kojoj sjede. Ono što uštede na troškovima rada gube na smanjenoj prodaji, pošto njihovi kupci na matičnom tržištu nemaju para. Istina, pilanje je išlo polako, ali grana, konačno, puca i niko nema pojma šta sada.

Nakon što je „problem“ proizvodnje riješen preseljenjem u Aziju, na red je došlo kresanje troškova i u oblasti usluga. Lokalni restoran ili auto servis ne možete preseliti na drugi kontitent, gdje su plate višestruko manje, ali možete iskoristiti rastuću armiju nezaposlenih industrijskih radnika da oborite postojeće plate.

Kako se pokazalo da ovo nije dovoljno, te da su plate još uvijek „prevelike“, rješenje je pronađeno u masovnom uvozu imigranata, koji su spremni da rade i za znatno manje para od zakonskog minimalca. Time je okončana još jedna faza u maksimizaciji profita, u oblasti usluga, upakovana u „globalizaciju“ i „povećanje konkuretnosti“.

Rekvijem za radničku klasu

Realnost je da nove automobile, kompjutere, veš mašine i TV aparate ne možete prodavati fabričkim radnicima koji mjesečno zarađuju 100 dolara, jer oni nemaju para ni zašto drugo osim za golo preživljavanje. Iako glavno tržište i dalje ostaju SAD i Evropa, nekadašnja srednja klasa na Zapadu ubrzano se topi, a njena kupovna moć pada. Rezultat je i veći budžetski deficit zbog pada budžetskih prihoda, pad prodaje ali i profita, te rastuće socijalne tenzije.

Kratkoročno rješenje bilo je podsticanje potrošnje kroz kredite, po principu „kupi danas, otplaćuj na rate“, te kroz socijalna davanja koja su se, takođe, finansirala zaduživanjem države. Nakon finansijskog sloma 2008. i ova kreditna ekspanzija je dostigla svoj maksimum i vrijeme plaćanja računa se primiče, tako da se spirala opadanja kupovne moći stanovništva nastavlja. Kresanje budžeta znači manje plate i penzije, kao i manja socijalna davanja, što vodi daljem padu kupovne moći i novim otpuštanjima. Pokušaj da se upumpavanjem hiljada milijardi dolara u bankarski sistem pokrene realna ekonomija neslavno je propao, jer je jedini efekat bio da je bogata finansijska elita postala još bogatija, dok obični smrtnici nisu osjetili nikakav napredak.

Opsesija sa maksimizacijom profita danas, a sutra šta bude, podstiče siromašne zemlje da se međusobno nadmeću ko će raditi za manje para, obarajući cijenu jedne drugima u ime „globalne konkurentnosti“, da bi ugrabile mrvice sa velikog stola. Ali i te mrvice će izgubiti u trenutku kada životni standard njihovih stanovnika počne da raste, jer tada postaju „preskupe“.

Kako je ova planeta ipak ograničen prostor, jasno je da će se potraga za gotovo besplatnom radnom snagom u jednom trenutku naći pred zidom i da više neće biti nikoga spremnog da radi za 100 dolara mjesečno 12 sati dnevno. Kao rješenje nudi se automatizacija proizvodnje, jer se na određenom nivou više isplati kupiti robota, nego povećavati plate radnicima. Samo i dalje ostaje problem ko će kupovati tu robu, kada i ono malo preostalih zaposlenih izgube posao i primanja. A profit postaje profit tek kada se roba proda, pa bez kupaca nema ni profita.

Ipak, globalna elita za sada zatvara oči pred ovom stvarnošću, ne nudeći nikakvu konkretnu alternativu, jer svako rješenje neminovno uključuje smanjenje kompanijskih profita, što je svetinja. Šansu, zato, koriste političari populisti, od SAD, Velike Britanije, Francuske, do Njemačke, koji su, paradoksalno, izgleda jedini svjesni rastućeg nezadovoljstva među većinom stanovnika, koji jasno vide da svakog dana živi sve teže, iako ih i političari i mediji ubjeđuju kako im je u stvari dobro i sve bolje.

Problem sa populistima je da oni redovno nude jednostavna rješenja za komplikovane probleme, a novija istorija Evrope je primjer da u praksi to rijetko donosi nešto dobro većini građana.

Dražen Simić

BiF 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU

Ekonomija - Arhiv

Septembar 2019
Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
26 27 28 29 30 31 1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 1 2 3 4 5 6