fbpx

Williamu se sugerira da previše razmišlja i da treba odbaciti knjige kako se ne bi uzoholio i izazvao bijes kod Boga

790x450der name der rose

Ime ruže (Der Name der Rose, originalni naziv) je ekranizacija istoimenog romana Umberta Eca. Ovo je ujedno i prvi Ecov roman, objavljen 1980. godine, u njegovoj 48-oj godini – rekli bismo relativno kasno. Ime ruže je suvremeni roman kojeg čine vješto isprepletene krimi-priče, duboke opservacije, vječiti ideološki sukobi i natezanja između autoriteta i stvaralaštva te dogme i razuma (M. Đorgović).

Međutim, tema ovog teksta nije roman već film. (Čitajući o filmu zamijetio sam dosta komentara vezanih za arhitekturu i knjižnicu pa koga zanima može pročitati na engleskom jeziku: www.architecturalpapers.ch) Film je rađen pod redateljskom palicom Jean-Jacquesa Annauda, a premijerno prikazan 1986. Dva velika Annaudova filmska ostvarenja često su na tapeti brojnih tv kanala, a to su Sedam godina u Tibetu (Seven Years in Tibet) i Neprijatelj pred vratima (Enemy at the Gates). Vjerujem da su ih brojni čitatelji Prometeja pogledali.

Film počinje riječima Adsoa (Christian Slater) kazujući kako opisuje događaje koji su se desili na mračnom sjeveru Italije u jednom benediktinskom samostanu 1327. godine. Za naziv samostana tvrdi da je bolje ne spominjati ga. William od Baskervillea (Sean Connery) dolazi u spomenuti samostan zajedno sa svojim učenikom Adsoom. William i Adso su pripadnici franjevačkog reda. Razlog dolaska u benediktinski samostan je susret papinske delegacije i franjevaca, a razlog susreta predstavlja rasprava na teme vezane za siromaštvo franjevaca, da li je Isus bio vlasnik svoje odjeće i treba li Crkva biti siromašna. Netom prije dolaska Williama i Adsoa u samostanu je došlo do nerazjašnjene smrti mladog redovnika Adelma te opat samostana traži od Williama da istraži uzroke smrti brata Adelma prije nego dođe papinska delegacija. Sumnja se da upetljane ruke u svemu ima sotona te mladi Adso aludira Williamu na to, a William uzvraća kako bi bilo bolje da upotrijebe mozak te tako riješe zagonetku koja im je trenutno povjerena. Međutim neće biti dovoljna samo jedna smrt kako bi se zakomplicirala radnja filma...

Vrijeme radnje filma je srednji vijek, mračno doba Crkve, XIV stoljeće. Crkva je corpus separatum i živi svoj život, kao i seljaci stacionirani oko zidina. Samostan je ograđen spomenutim velebnim zidinama te nema prisnu komunikaciju s pastvom, osim kad je u pitanju ubiranje desetine i indulgencija (oprost grijeha u zamjenu za novac; plati i oprošteno ti je!). Samostan zapravo možemo nazvati i „otokom“, jer je izolirano područje koje egzistira samo poradi sebe upravo suprotno evanđeoskim riječima da je "subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote". Za vrijeme radnje je karakteristično djelovanje inkvizicije, aktualni su progoni heretika te prevladavajući strah od razuma, a praznovjerje je sastavni dio života. Hereticima i drugima za koje inkvizicija ustvrdi da su krivi nudi se pročišćenje vatrom na lomači. Crkva je apsolutna gospodarica nad znanjem i knjigama, čini sve kako bi sakrila i zatajila „heretičke“ knjige. Smijeh se predstavlja kao đavolja rabota, smijeh nije dobar jer odstranjuje i ubija strah, a strah je temelj vjere.

Ovdje zapravo imamo u oko dva sata filma kratki prikaz mračnog perioda Crkve. Napose se želim osvrnuti na odnos prema knjigama, znanju i razumu. Tokom cijelog filma William je od strane druge braće predstavljan kao tašt u svom znanju, kritikuje ga se radi njegove vjere u razum i tvrdoglavosti. Spram znanja i razuma vladaju praznovjerje i pretjerano nepovjerenje, a sve to proizilazi iz želje da se Bog ograniči na nepropitkivanje i na nešto što je samorazumljivo. Ne postoji sloboda odabira, želi se na svaki mogući način uništiti i ono malo različitog mišljenja, želi se Boga ograditi jednim zidom te ljude strašiti tim istim zidom. William je u filmu predstavljen kao glas razuma, a njegov učenik je na putu učitelja dok su samostanski redovnici predstavljeni kao praznovjerni. William na sve načine nastoji izbjeći povezanost smrti s đavolom i sa Ivanovim Otkrivenjem na što mu uporno ukazuju benediktinci.

Braća u samostanu izgaraju u želji da vide đavola jer se u svakoj negativnosti, nevolji, teškoći traži đavolja rabota, a William na to kaže kako je jedina prisutnost đavla želja vidjeti ga. Zlo se smatra nečim apstraktnim, nečim što je izvan čovjek i što dolazi samo od đavla. Sudeći prema ovome zlo ne pripada čovjeku, zlo je samo tu kad đavao djeluje i ono ne obitava u čovjeku. Zapravo se zlo ne može odvojiti od čovjeka, čovjek je i dobar i zao, i jedno i drugo je u čovjeku. Meša Selimović kaže: „Čovjek nije biće koje je očišćeno od zla ili dobra. Dobar je čovjek onaj koji u sebi ima više dobra nego zla.“

Samostan posjeduje i biblioteku, najveću u cijelom kršćanskom svijetu kako tvrdi William, a pristup nemaju svi, što jasno pokazuje želju da se prikrije svaki oblik različitog mišljenja, želeći zadržati moć i monopol nad Božjom riječi. Osuđuje se pretjerano povjerenje u knjige. Knjige predstavljaju sredstvo za oholost, sakrivaju se kako ne bi izazvale sumnju. William je pri stavu da nikome ne treba braniti čitanje knjiga. Posebno su knjige napisane od kršćanskih autora sakrivene s ciljem da ne izazivaju sumnje kod redovnika. Vlada apsolutno jednoumlje želeći satrti u svakom djeliću oprečnu misao. Williamu se sugerira da previše razmišlja i da treba odbaciti knjige kako se ne bi uzoholio i izazvao bijes kod Boga.

Znanjem se povećava tuga, a razum je zapravo idealizacija moći, jedino je neupitno pokoravanje bitno za spas duše. Ove riječi, konkretno u filmu, predstavljaju samostansku klimu u kojoj obitavaju William i Adso. Film polarizira odnos razuma i religije, čini nam se kako su razum i religija dva oprečna tabora, ali zapravo samim tim što je William franjevac te nazovimo ga i neovisni učenjak, ta polarizacija se umanjuje. Cilj filma nije senzacionalističko razotkrivanje religije kao zablude jer ovaj film nije ni antireligijski ni agresivno ateistički kako neki žele prikazati. Ime ruže je prije svega film koji pokazuje onovremenski život, rađen je u duhu vremena srednjeg vijeka bez ikakve osude same religije, konkretno kršćanstva. Cilj filma je pokazati moguće i poželjno za religiju služenje razumom, a ne percipirati razum kao nešto što predstavlja oholost i želju za smrću Boga.

Definirajući razum kao razboritost i neslijepo slijeđenje već ustanovljenih „istina“ i zdravologičko razmišljanje, razum nije i ne može biti neprijatelj religiji, a napose ne na današnjem vaktu. Razum zapravo nije neprijatelj religije, razum je zapravo neprijatelj „čuvarima“ Božje riječi, neprijatelj onima koji su tu riječ privatizirali pa je postavili kao opći diskurs za sve želeći na taj način ostvariti svjetovnu i religijsku moć, a ujedno čineći sve iz čvrstog ubjeđenja da su oni ekskluzivni interpretatori kako riječima, tako i djelima Božje riječi. Danas smo također svjedoci toga, najočitiji i najreprezentativnije primjer je vidljiv na Bliskom istoku. Čisto sumnjam da bi se brojni kršćani protivili kad bi na jednoj teritoriji zavladala teokratska država ustrojena u duhu srednjovjekovnog kršćanstva. Kad bismo se i zadržali na tezi 'razum kao neprijatelj' i banalizirali je, onda bismo prema evanđeoskim riječima trebali voljeti svoje neprijatelje, ali to raditi i tako svoditi ovaj problem bilo bi krajnje neumjesno i nadobudno.

Razum zapravo od religije i vjere traži konstantno traganje i ne da im mira, ne da im usiljenje te lutanje stazama narcisoidnosti, traži od njih aktivno propitkivanje i traganje za odgovorima na mnoštvo pitanja koja su enormno važna za popravljanje i rješavanje kako čovjekovih duhovnih i onostranih problema, tako i aktivno zalaganje religije te odgovornost za cjelokupno društvo i sveobuhvatni svijet, a ne demoniziranje svijeta te prepuštanje svijeta Božjoj providnosti i iščekivanju Sudnjeg dana.

Završit ću riječima iz Ecova romana koje Adso zapisuje, a kazao mu ih je njegov učitelj William. William iz Baskervillea je vrlo rado citirao te se držao nauka engleskog franjevca Rogera Bacona, a ovdje je riječ o vidu i rašljama s dva stakla (preteča današnjim naočalama): „Objasnio mi je, kad čovjek prevali polovicu života, iako mu je vid uvijek bio izvrstan, da se oko stvrdne i odbija da prilagodi zjenicu, pa su tako mnogi učenjaci, poslije svojeg pedesetog proljeća, kao mrtvi u pogledu čitanja i pisanja. Teška je to nesreća za ljude kod kojih bi pamet još mnogo godina mogla davati najbolje od sebe. Stoga treba hvaliti Gospodina što je netko otkrio i proizveo tu napravu. A to mi je kazivao da bi zastupao ideje svojega Rogera Bacona, kad je govorio da je svrha znanosti i u tome da produži ljudski život.“

Danijel Rajić, Prometej.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU