fbpx

kung fu zohra

Imamo li pravo tretirati baš sve teme, naročito one ozbiljne, u komičnom ključu? Pitanje je posve legitimno, ali tu prvo moramo razlučiti zapravo različite pojmove kao što su „srpdnja”, „zezanje”, „ironija” i „svođenje na apsurd”. Naravno, određeni slojevi će na sve odgovoriti sa: „Ne, ne, ne i ne!”, ali što kada je upravo komični tretman onaj najbolji da se određeno svjetlo baci na neku važnu, ozbiljnu, pa čak i bolnu temu? U slučaju filma „Kung Fu Zohra“, tema je nasilje u okviru obitelji, a tretman je žanrovski miks obiteljske drame, akcijsko-borilačkog filma i komedije s elementima parodije i puno omaža borilačkim žanrovskim klasicima. Tako nešto zapravo i nije neočekivano za scenarista i redatelja Marbouka El Mechrija koji je pozornost na sebe skrenuo još kojih 14 godina ranije.

Tada se radilo o akcijskom meta-filme „JCVD“ koji se bavio likom i dijelom, te percepcijom istog u slučaju akcijske zvijezde iz devedesetih godina prošlog stoljeća, Jean-Claudea Van Dammea. Francuski se redatelj u međuvremenu oprobao u međunarodnim produkcijskim uvjetima s filmom „The Cold Light of Day“ koji nije baš sjajno prošao ni kod kritike ni kod publike, da bi se etablirao na televizijskim serijama. Njegov najnoviji film je svoju festivalsku premijeru imao u Rotterdamu, u natjecateljskoj sekciji Veliki ekran, pa je nakon duge i uspješne festivalske turneje uplovio u kino-dvorane, između ostalih i hrvatske.

Zohra (Ouzani) i Omar (Bedia) su se slučajno upoznali i na prvi pogled zaljubili jedno u drugo u svratištu podno planine Atlas u Maroku. Ona je tamo radila, krateći vrijeme gledanjem borilačkih klasika iz kolekcije njezina oca, a on je, kao žitelj Francuske, tamo bio u posjeti svojoj „staroj” domovini. Ljubav je brzo rezultirala brakom i njenom selidbom u njegov stan u predgrađu Pariza. Ona je usput našla posao u trgovini i naučila jezik, a njih dvoje su dobili kćerkicu.

Kako to obično biva, idila nije trajala vječno: povremeni Omarovi ljubomorni ispadi su postajali sve češći i sve više fizički nasilni. S frustracijom „na stolu” kao posljedicom otkaza na poslu i sve veće konzumacije alkohola, nije više bilo ni njegovih isprika ni gesti kojima bi se na početku veze iskupljivao za svoje ispade. Šest godina kasnije, stvari su postale još i gore po Zohru: bila je prisiljena izdržavati beskorisnog, a nasilnog muža kojeg se nije usuđivala napustiti zbog kćeri. Još gore od toga: Omar je bio i ostao u stanju savršeno se pretvarati da je dobar suprug i brižan otac. Moralna podrška koju joj je pružala jedina prijateljica, vozačica autobusa Binta (Haidara), nije joj mogla pružiti puno više od utjehe. Ali stvari će se promijeniti kada Zohra upozna noćnog čuvara u lokalnoj teretani, Chang Sua (Tien Shue) i počne trenirati kung fu koji je ranije gledala na očevim video-kazetama pod njegovim mentorstvom. Hoće li konačno skupiti snage i hrabrosti da se suprotstavi nasilnom mužu?

U akcijskim scenama svoga filma, El Mechri se obilato poziva na klasike žanra, kako one starije (neizostavni Bruce Lee), tako i one nešto novije (Jackie Chan, Ringo Lam i drugi), tako i one zapadnjačkog porijekla (filmovi s Chuckom Norrisom ili već spomenutim Van Dammeom), koje također i citira ubacujući manji TV-ekran po rubovima velikog, filmskog. Najočitija referenca je, međutim, ona komično-parodična: u pitanju je film „Karate Kid“ Johna G. Alvidsena iz 1984. godine koji također plijeni svojom toplinom. Kao kontrast tomu, scene drame i nasilja doma su intonirane krajnje ozbiljno i snimljene u sasvim realističnom ključu.

To glavnu glumicu Sabrinu Ouzani (najpoznatiju po ulozi Naime u filmu „The Past“ Asghrara Farhadija) stavlja u poziciju da mora igrati višestruku ulogu, s čime se ona odlično snalazi. Njen rad komplimentiran je i ostvarenjem Ramzija Bedije koji je sasvim uvjerljiv u ulozi „vuka u ovčjoj koži”. Protagonistica i antagonist su podržani od strane epizodista: Eye Haidara funkcionira kao pristrano-nepristrani svjedok i podrška junakinji, dok Tien Shue kombinira komično-parodične tonove i ozbiljno mentorstvo na tragu Miyagija iz „Karate Kida“, također bez sprdnje prema izvornom liku i njegovom konceptu, ali s laganom ironijom kao „pakiranjem” za filmofile.

Konačno, na pitanje smijemo li se komično odnositi čak i prema smrtno ozbiljnim temama poput obiteljskog nasilja odgovor mora biti pozitivan, ali uz određenu ogradu, što El Mechri i daje svojim filmom. Nasilje je realistično i grozno, a za njega nikada nema nikakvog opravdanja, ali pravedna borba protiv istog, a za sebe i vlastiti integritet, jeste i mora biti zabavna, te stoga inspirativna i ohrabrujuća. Ona, pak, ni u jednom trenutku nije realistična, ali autor zapravo vjeruje svojim gledateljima i naročito gledateljicama da se neće povoditi za plastičnošću prikaza. Bez njega bi, pak, veći dio filmske magije bio izgubljen, pa bi se sve svelo na mnogo puta ponovljeni traktat što je dozvoljeno, a što nije u odnosu jedne osobe na poziciji (neformalne) moći prema drugoj, pa bi isto tako i inspirativnost junakinje i njene borbe, prvo unutarnje, a onda i vanjske, isparila.

Piše: Marko Stojiljković/ Lupiga.Com

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

Some Call Us Balkans

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU