fbpx

film toma 308

Najmanje je bitno šta se iz biografije Tome Zdravkovića poklapa sa filmskom verzijom njegovog života. Važno je da je postojao život dovoljno inspirativan za film, kojeg je, između ostalog, obilježila velika nerealizovana ljubav, mnogo pjesme, kafane i druženja.

U ono vrijeme kad nam je COVID-19 tek zagospodario životima, a toalet papir i brašno postali najtraženija roba, neke od ključnih riječi koje su nam saopštavane putem televizijskih emisija bile su strukturiranje dana. Jednako koliko je bilo važno shvatiti da ne trebamo gomilati brašno, a trebamo prati ruke, držati distancu i nositi masku, bilo je bitno i danu dati strukturu. Prije nego što će online nastava i rad od kuće pokvariti čari prvog lockdowna, kreiran je strah od dokolice po intenzitetu gotovo jednak onom opravdanom od koronavirusa. Ljudi su se posvećeno bavili kulinarstvom, učili strane jezike, plesali salsu uz instrukcije s interneta…

Strah od dokolice, koja bi gluho bilo mogla kreirati i neku pobunu, nema veze samo s pandemijskim dobom. On je jako dugo prisutan i odlično pozicioniran, toliko da polako protjeruje klasični godišnji odmor. S mukom stečenih desetak slobodnih dana po nekima je pravi trenutak za otvaranje čakri, pronalazak trećeg oka, grljenje drveta pod mentorstvom ili sticanje kakvih konvencionalnijih vještina. Otići na more, sjesti u prvu baštu, naručiti lokalno točeno, ne znati za SPF faktor pa samim tim izgorjeti na suncu a poslije nanositi jogurt na bolno i mamurno tijelo nije zabava koja se preporučuje, jer pogađate – nema strukturu. Danas je malo konfekcijskih ljetovališta na kojima nema plažnih, odnosno bazen animatora uz koje veseli turisti ili barem njihova djeca poskakuju u ritmu hita iz aktuelne ili prošlih sezona. Despacito je na primjer odličan izbor za slom živaca. A koliko juče nam je vrhunski oblik osmišljenog dnevnog programa ljetovanja bio Pačji ples na hotelskim terasama.

Na početku pandemije, u ono već spomenuto vrijeme maničnog skupljanja WC potrepština, jedan moj prijatelj otišao je na more. I još je tamo. Imao je samo dvije kratke pauze na kopnu. Uz ljepote Jadrana završio je neke važne autorske projekte i dobio nagrade.

A mogao je da ostane kod kuće i da se brine. Jer učinili su sve da povjerujemo kako je kvalitet života proporcionalan količini brige koju ćemo prema njemu pokazati na što manje atraktivnoj lokaciji.

Svijest o pretjeranoj brizi ili premalo života po vlastitoj mjeri nerijetko imamo kad je već kasno. Tako je bilo s Ljiljanom, onoj kojoj je u filmu Toma Zdravković posvetio istoimenu pjesmu, upoznavši je pred smrt koja dolazi prerano. Ljiljana posljednji mjesec provodi u kafani, nadoknađujući propušteno u životu pored rigidnog muža.

Iako potpuno podržavam zdrave životne navike i nemam ništa protiv trčanja, penjanja i brzog hodanja, nekako vjerujem da će malo kome prilikom svođenja računa nedostajati još koji pretrčani cener.

Gledajući film „Toma“ Dragana Bjelogrlića, inspirisan životom balkanskog kantautora, sjetila sam se mog druga Darka koji je nekad pred kraj osnovne škole, nakon čitanja knjige „Mi djeca kolodvora Zoo“ Christiane F. na majčino pitanje šta je zaključio rekao kako je zaključio da što prije treba početi da se drogira.

Toma se nije drogirao, ali je pio za sve pare zahvaljujući čemu će kroz film poteći potoci alkohola zagrnuti oblakom duhanskog dima, što može biti kratkotrajni melem za društvenom korektnošću napaćenu dušu.

Ne plačem uz „Sjaj u travi“, a svakako sam ga posljednji put i gledala još onda kada sam jedva uspijevala stići pročitati titl. Nisam ni uz „Titanic“ suzu pustila. A „Tomu“ sam preplakala vjerujući kako je riječ o ličnom poremećaju, odnosno postizolacijskom PTSP-u. Utješilo me je kasnije što moja reakcija nije bila usamljena. Plakala sam očigledno zbog toga što je Bjelogrlić uspio balkansku priču o ne previše sretnom životu napraviti u holivudskom maniru i začiniti je južnoslavenskom gorčinom i boli bez koje nema ni pesme ili barem nema proživljenog života. Pretpostavljam da je jedan od razloga za suze od početka filma Tomina molba ljekaru, nakon otkrivanja maligne dijagnoze, da mu „završi“ da otpjeva posljednju ljetnu turneju. Da je Toma imao kakvih drugih želja, žal za propuštenom prilikom za više sticanja kako bi više iza sebe ostavio ili žal za manje u kafani potrošenih dana, sigurno ne bi bilo suza, ali ni potrebe da se snimi ovaj film.

Uvijek se pitam da li su te prerane smrti logična posljedica načina života ili je takav način života svjesni izbor zbog intuitivnog osjećaja brzine i blizine odlaska. Ili je za neke ljude jedino tako moguće, da se život troši kao krupna novčanica, bez usitnjavanja, jer za sitniš ne možeš ništa da kupiš, kako je govorio Mika Antić kog takođe srećemo u filmu, uz niz velikana popularne kulture iz zemlje koju smo upokojili, a s njom i neke navike.

Nije mi namjera promovirati Tominu autodestrukciju kao najprihvatljiviji model ponašanja, ali prije nastanka učitelja životnih vještina postojala je kafana, kao legitiman oblik utjehe. Nevolja je kada ona pređe u naviku i kada se ne pronađe mjera, ali i to je život, i na njega se ima pravo, jednako kao i na životne koncepte kojima je struktura jedini pokazatelj življenja.

„Što te nema“ jedna je od posljednjih pjesmi koju čujemo u filmu „Toma“ i koju za potrebe filmske priče izvode Toma Zdravković, Davorin Popović i Kemal Monteno.

U stvarnosti ona na žalost nikada nije snimljena. Logično, jer ovi momci sigurno nisu previše dozvoljavali poslu da im remeti kafanu.

Najmanje je bitno šta se iz biografije Tome Zdravkovića poklapa sa filmskom verzijom njegovog života. Važno je da je postojao život dovoljno inspirativan za film, kojeg je, između ostalog, obilježila velika nerealizovana ljubav, mnogo pjesme, kafane i druženja. U umjetnosti svakako nije važna istina nego istinitost. Jedan od vjerodostojno prikazanih segmenata iz Zdravkovićeve biografije je sarajevski koncert kao jedan od posljednjih održanih pred smrt.

U filmskoj verziji njegov ulazak u grad prate i prve barikade, što je jasna veza s krajem jedne ere koja će donijeti mnogo krvi i neki novi život koji isključuje kafane u gradu i oko njega, u koje su Toma i njemu slični zalazili. Taj novi život uključivaće pretvaranje kultnih sarajevskih kafana u menze te stvaranje grada u kojem bi se i Toma i njegovi kafanski saborci danas izgubili.

Kristina Ljevak, Prometej.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU