fbpx

Filmski analitičari i povjesničari umjetnosti danas tvrde kako bi svjetska kinematografija bila daleko drugačija da je sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća kultni čileanski nadrealist Alejandro Jodorowsky uspio realizirati svoj magnum opus, SF spektakl 'Dina'. Iako je taj projekt bio neizvediv, 'Jodorowsky's Dune' pokazuje kako je umjetnosti donio daleko više nego što se čini na prvi pogled.

Screen shot 2014 03 13 at 15.120140313150141

Premda je u karijeri snimio svega sedam dugometražnih filmova, Alejandra Jodorowskog struka općenito smatra jednim od najvećih i najutjecajnijih redatelja u povijesti kinematografije, a čak i oni koji se ne slažu s time moraju priznati da je, što se tiče avangarde, sam vrh. Radi se o uistinu unikatnom umjetniku i beskompromisnom filmskom stvaraocu, sanjaru koji je bio spreman i umrijeti kako bi ostvario ono na što ga je njegov umjetnički id tjerao. Početkom 70-ih, nakon velikog (europskog) uspjeha nadrealističnog remek-djela “The Holy Mountain”, Jodorowsky je od grupe francuskih producenata predvođenih Jean-Pierrom Vignauom dobio svojevrsni „prazni ček“, to jest propusnicu da za idući projekt odabere što god želi i napravi svoj savršeni film. Jodorowski je odabrao “Dinu”, kultni književni SF ep Franka Herberta (iako nikada nije čitao niti jednu od knjiga), a sve je ostalo povijest...

Sa svega nekoliko minuta uvoda koji gledatelje upoznaje s likom i djelom Alejandra Jodorowskog te kratkom konkluzijom, “Jodorowsky’s Dune” je zapravo kronika nastanka jednog od najboljih (ako ne i najboljeg) nikada snimljenih filmova svih vremena. No, ovaj je briljantni dokumentarac Franka Pavicha (ušao u konkurenciju za nagradu Oscar) daleko više od obične umjetničko-povijesne crtice; on je prije svega kronika jedne od najosebujnijih art grupacija 70-ih godina prošlog stoljeća, što govori mnogo s obzirom da nam je poznato o kakvim se revolucionarnim vremenima radilo.

Osim Alejandra, njegova još uvijek maloljetnog sina Brontisa i francuskih producenata, u ovom su projektu bile okupljene i veličine poput Jeana Girauda (strip-veličina znana i kao Mœbius), Dana O’Bannona (jedan od najvećih majstora specijalnih efekata svih vremena i osoba koja je vjerojatno najviše zaslužena za “Aliena”), Chrisa Fossa (možda i najutjecajniji dizajner svemirskih brodova onog doba), H.R.Gigera (alfa i omega biomehaničkog dizajna i „otac“ Aliena), Salvadora Dalija, Micka Jaggera, Orsona Wellesa i Davida Carradinea, a glazbu su trebali raditi Pink Floyd i kultni francuski progresivci Magma... kada se govori o zvjezdanoj ekipi, u 70-im nije moglo bolje od ovog!

Iako je cijeli dokumentarac uglavnom zanimljivo i zabavno prepričavanje stvaranja koncepata za Dinu iz usta samog “Jodorowskog” i dijela ekipe koji je još uvijek živ, ponekad nedostaje i malo „živih“ video materijala iz onog doba da cijeloj toj priči daju onaj završni dodir te neki osvrt majstora na koje je njegova verzija ovog SF-a utjecala, poput Georgea Lucasa, Ridleya Scotta ili recimo Davida Lyncha (on je kasnije i režirao svoju, žestoko osporavanu ekranizaciju “Dine”). Na žalost, u to vrijeme se nije toliko snimalo „iza scena“, a nije bilo niti načina kako to lagano izvesti, tako da smo s te strane ostali zakinuti za arhivske snimke, primjerice, Giraudovog brzinskog stvaranja storyboardova, apsolutno bizarnih zahtjeva spaljenih Dalija i Wellesa ili scenu u kojoj Jodorowski totalno poludi kada Floydovci na njihovom prvom sastanku nezainteresirano žvaču BigMac dok im nabrijani Čileanac pokušava objasniti kako želi da i oni sudjeluju u stvaranju najvećeg filma svih vremena. Ipak, ovaj maleni detalj nećemo uzeti kao nekakvu manu prije svega jer žar kojim sugovornici ovog dokumentarca pričaju o događajima koji su se odvijali prije 40-ak godina gotovo da slika savršenu sliku onoga što se događalo.

Hipnotično je i iznimno motivirajuće gledati tu skupinu ljudi koji kao zadnji primjerci nekakve umiruće vrste pokušavaju stvoriti čistu, neokaljanu umjetnost. Gotovo svi koji su bili uključeni u ovaj projekt ušli su u njega dajući doslovno sve što imaju, i materijalno i duhovno i psihički, a iz njega su izašli gotovo s gaćama na štapu. Stoga je pomalo i teško gledati taj sudar vrhunca europske visoke, konceptualne umjetnost i američkog kapitalizma, koji takvu umjetnost cijeni, ali ne smatra ju profitabilnom i zanimljivom široj javnosti. Da, svi su se i onda slagali da bi 12 sati “Dine” Jodorowskog bilo prekrasno, ali isto je tako svima bilo jasno kako to nitko neće htjeti gledati. A dati ogromne novce za briljantan film koji nitko neće htjeti gledati je onda, kao i danas, bilo veliko NE hollywoodskim studijima. Malo tko od njih (s obje strane stola) je u ono vrijeme mogao predvidjeti da će upravo ovaj koncept, sažet u jednu ogromnu knjigu koja je podijeljena svim važnim studijima, pronaći svoj put do svakog velikog SF autora u usponu te kao takav imati utjecaja na njihovo stvaralaštvo. Nije stoga nimalo pretenciozno reći da u svim tim današnjim Star Trekovima, Marvelovim stripovskim spektaklima ili epskim svemirskim blockbusterima ima i malo Jodorowskog...

Možda bi se na prvu loptu moglo reći da je “Jodorowsky’s Dune” dokumentarac namijenjen eventualno fanovima ovog umjetnika i Herbertovih romana, ali kao i u slučaju svakog rada tog redatelja prava se vrijednost krije duboko ispod površine. “Jodorowsky’s Dune” je priča o vjerojatno jednom od posljednjih velikih i čistih umjetničkih pothvata našega doba i o vremenu kada je prava umjetnost pokušala napraviti svoj konačni proboj u mainstream. Takvu skupinu talenta i genijalnosti na jednom mjestu nismo vidjeli od onda, a nećemo niti u idućih ohoho godina, a pravi je dokaz tome upravo nasljeđe koje je za njima ostalo. Iako bi “Dina” Alejandra Jodorowskog vjerojatno promijenila budućnost filma (a pogotovo SF-a) na isti način na koji je to par godina nakon učinio “Star Wars”, utjecaj ovog nikada snimljenog remek-djela vidljiv je i danas, kako u Lucasovim ostvarenjima, tako i u radovima Scotta (“Alien” franšiza, “Blade Runner”), Roberta Zemeckisa i drugih. Ovaj dokumentarac stoga nije živopisno sjećanje na stvaranje jednog filma, već kronika posljednjih križara umjetnosti s onom vječno motivirajućom porukom: nije važno odredište, nego samo putovanje!

Niko Sučić/ Ravno Do Dna

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU