fbpx

adela ber vukic

Prva umjetnica koja je svojom pojavom i umjetničkim opusom ostavila bitan i vidljiv trag u građenju kulturno-umjetničke scene Bosne i Hercegovine. Njen rad i stvaralaštvo svjedoče o tome koliko je ženama trebalo hrabrosti da zakorače u svijet umjetnosti koji je do tada bio izrazito muški. Pripadnica je najstarije generacije akademskih obrazovanih slikara čija su djela označila pojavu domaće likovne umjetnosti i modernog slikarstva početkom 20. vijeka. U vrijeme kada je Adela Ber postala prva školovana slikarka žene u BiH su tek počele da se opismenjavaju. Prema podacima popisa iz 1910. godine više od 80 odsto stanovništva je bilo nepismeno. Žena koja je postavila temelje umjetnosti bila je zanemarivana i obeshrabrivana. Svojim djelom pobijedila je vrijeme.

piše: Ilijana Božić

U „Sarajevskom listu“ iz 1914. godine pisalo je:

„Slikarica Adela Ber, koja je svršila nauke na prvoj umjetničkoj školi u Beču započinje slikarski kurs polovicom juna. Podučavaće u slikanju po prirodi, pejsažu i drvorezu. Dalje upute upraviti od 1.juna na Sarajevo, Bakarević Turbe 2“.

Zagrebački „Obzor“ je pisao o Adeli Ber:

„Nema sumnje da je jačina njezinog poletnog ali tihog talenta u akvarelu i u drvorezu. Akvareli njeni nisu snažni i odlučno zamišljeni kao njezini drvorezi, ali su poetični. Gospođica Adika Ber oživljava svaki pojedini rad i čini ga naročito simpatičnim“.

Adela Ber1

Godine 1888. u Tuzli rodjena je Adela Ber. Njen otac Franjo Ber bio je državni činovnik koji je u Bosnu došao iz češkog grada Sudeta. Oženio je Livanjku Agnezu Vujanović i nakon godina seljakanja sa porodicom se skrasio u Sarajevu. Njihova ćerka Adela tu je završila Višu djevojačku školu. Njen otac je smatrao da umjetnički rad ne može obezbijediti pristojan život pa se Adela povinovala njegovim željama i upisala učiteljsku školu u Sarajevu. Međutim, njen dar se nije mogao suzbiti, a njena ljubav prema umjetnosti nadjačala je sve. Ubrzo su roditelji popustili i omogućili svojoj mezimici da ode u Beč i to u privatnu slikarsku školu kod profesora Roberta Šefera. Od 1910. do 1914. pohađala je Umjetničku školu za žene.

 

Čari Beča

Kada su se početkom 20. vijeka prve žene iz Bosne i Hercegovine uputile u Beč na studij slikarstva nisu mogle ni da naslute u kakvoj će se sredini naći. Adela Ber i nešto mlađa Lujza Kuzmić obrele su se u kosmopolitskoj sredini, njima potpuno nepoznatoj koja se isticala rafiniranim smislom za sve vrste umjetnosti. Pred njima se ukazao Beč secesije, burnih društvenih i kulturnih dešavanja, raskoši i slobode. Međutim, njih dvije budući da su bile ženskog pola nisu se mogle upisati na najstariju Bečku akademiju. Nije vrijedilo ni to što su imale izuzetan talenat i dobru pripremu. Za razliku od muškaraca koji su na školovanju dobijali razne podrške. Međutim, ženama su ta vrata bila zatvorena. U jednom autobiografskom tekstu slikarka je zapisala: „ Stipendije nikad nijesam uživala, to ženama nisu davali“, te da su joj u Zemaljskoj vladi kazali sljedeće:

„Muškarci treba da uče visoke škole i imaju zvanje, a žena će se ionako udati i pasti na teret čovjeku“.

adelab

Dvjema umjetnicama na raspolaganju je ostao upis u Umjetničku školu za žene na kojoj je vladao znatno liberalniji i savremeniji duh nego na strogoj i konzervativnoj Akademiji što je imalo dosta uticaja na njihovo umjetničko oblikovanje. To je bilo tako zahvaljujući profesorima Hansu Tihu, Rudolfu Jetmanu i Maksu Kurcvajlu. Oni su od samog osnivanja škole bili članovi „bečke sesije“ koja je imala savremeniji stav u odnosu na Akademiju. Studentske godine u Beču Adela Ber je provela slušajući nove ideje i prateći savremene uticaje. Družila se sa Maksom Ernstom i Oskarom Kokoškom. Tada je odbacila pravila akademskog slikarstva, tamne tonove i glatku površinu. Usvojila je slobodniju umjetničku koncepciju, koja se približavala idejama planerista i impresionista. Međutim, mnoge bečke ljepote ostale su uskraćene mladoj Adeli Ber. Za nju su to bile godine velike materijalne oskudice. Pokušavala je da poboljša svoju situaciju tako što je davala instrukcije i neprestano pisala molbe za stipendije, po ugledu na svoje muške sunarodnike. U to doba u inostranstvu se školovao veliki broj slikara koji su konstantno pisali molbe Zemaljskoj vladi. Muškarci su naravno imali veće šanse da dobiju stipendiju. Žene ne samo da nisu dobijale stipendije, nego je uopšteno broj obrazovanih i pismenih žena bio veoma mali. Lujza Kuzmić je poticala iz bogatije porodice pa je njen boravak u Beču bio dosta udobniji nego Adelin. Međutim, ni Lujza nije imala velike sreće sa slikarskom karijerom. Nakon što se udala za poznatog slikara Karla Mijića svoju karijeru je podredila njegovoj tako da je njen opus veoma mali. Iako su Adela i Lujza živjele u različitim uslovima, njihove karijere su bile slične. Njih dvije su dijelile sudbinu većine bosanskohercegovačkih žena, umjetnica čiji talenat i rad nisu bili dovoljni za uspjeh u skučenoj sredini. Društveno priznanje i punu umjetniču afirmaciju u prvoj polovini 20. vijeka sticale su žene koje su se privatnog odricale radi svoje umjetnosti.

adelab1

Povratak u Sarajevo

Kada se Adela Ber vratila u Sarajevo nadala se da će konačno moći dostojanstveno živjeti od svog umjetničkog rada i da će nešto stečenih znanja moći da prenese svojim sunarodnicima. Željela je da pokrene školu slikanja, ali ta ideja je ostala nerealizovana. Veoma mali broj ljudi se prijavio, a uskoro je izbio Prvi svjetski rat tako da od škole nije bilo ništa. Samo nekoliko ulica od mjesta na kojem je Adela Ber željela držati školu slikanja Gavrilo Princip je pucao na Franca Ferdinanda. Adela Ber se udala u tridesetim godinama, a siromašni život se nastavio. Udajom je promijenila vjeru i ime, pa se od tada na nekim slikama pored imena Adela Ber nalazi i Jelena Vukić. Pored potpisa zanimljivi su zapisi koje je slikarka ispisivala na svojim platnima. Tako je na jednoj slici iz 1916. godine zapisala:

„Rezala sam ovu moju vrbu u drvetu a poslije su mi je sasjekli barbari za vrijeme rata“.

Prema riječima biografa njene slike rađene za vrijeme Drugog svjetskog rata su pejzaži na kojima imamo male dnevničke zapise. Ponekad je na slikama pisala čak i vrijeme kada je počinjala da slika. Postoje bilješke da je počela da radi autoportret u u određen broj časova poslije podne. To svjedoči da je Adela Ber prije toliko godina imala svijest o tome da vrijeme ima značaj za sliku. To svjedoči o talentu koji je posjedovala a koji nije mogla da ispolji. Njeni rani radovi iz 1919. pokazuju koliko je slikarska škola koju je pohađala bila napredna. Bila je povučena i nije uspijevala da pronađe svoje mjesto u posljeratnom društvu. Nije bila članica udruženja likovnih umjetnika i nije imala svoj atelje. Nije imala nikakve privilegije, niti mogućnost da organizuje izložbe i na taj način prikaže svoja djela. Prema riječima biografa tadašnje kolege su cijenile Adelu Ber i pozivali su je na likovne kolonije, ali ona često nije imala novca i nije mogla da im se pridruži. Iako je živjela u teškim uslovima njene grafike su bile izvanredne. Adela Ber nije imala grafičku presu, ni dovoljno novca da kupi kvalitetniji papir, pa je radila minijaturne formate. Česti su i radovi na dvije strane. Govorila je:

„Moram da radim, osjećam potrebu. Dan mi je prazan ako ne slikam.Zato premazujem jedne da bih naslikala druge slike jer naš poziv je skup. Navikla sam na to premazivanje i ne boli me više“.

adelab2

Na platnima je oslikavala krajolike bosanskohercegovačkih i primorskih gradova kao što su Jajce, Zenica, Sarajevo, Drvar, Kladuša, Krk, Orebić, Hvar, Herceg Novi. Radila je autoportrete od ranih godina pa sve do smrti. Slikala je portrete žena. Grafike su nešto posebno. Svoje grafike čudesne ljepote stvarala je na najtanjem japanskom papiru do koga je dolazila uz velike žrtve i odricanja. Na njima se gola ljudska tijela predaju čarima mora i sunca, a grane drveća prepliću se u arabeske. Motive je uzimala iz bosanskog ambijenta, ali su oni oslobođeni zaostalosti. Oni su puni poetskog zanosa. U njenom opusu značajno mjesto zauzimaju ulja i akvareli. Imala je samo dvije samostalne izložbe i to u Sarajevu i Zagrebu.

Boro Mihačević je u eseju za „Odjek“ napisao:

„Ogroman broj njenih grafičkih listova prožet je opet ljudima, brdima i oblacima Bosne. To je svijet čovjekovih briga, radosti, bolova. To je svijet žene sa periferije. I baš ti drvorezi Vukićevićeve, sa svojom crno-bijelom podlogom, bili su pomalo gorko-siva pozadina za čovjekov svijet predratne svakidašnjice, podloga za likove, za sudbine, za živote naših žena-majki i za tiho prokletstvo njihovog rada.U tim ritmovima crnog i bijelog ima začuđujuće raznolikosti, ličnog umjetnikovog duha, senzibiliteta, neočekivanog rafinmana združenog sa čistom linijom“.

Autor: impulsportal.net

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU